srijeda, 14.10.2015.

Budale kisnu, zar ne?



Ne sjećam se da sam tako prokisnuo, sad je čekati jutro, meni se ne pokazuju odmah posljedice. I zid u potkrovlju je promočio, neposredno uz klimu na koju se grijem otkako je termoakumulaciona izazvala kratki spoj nastavljajući polaganu predaju. Uz to najgore kišnjenje na putu do radnog mjesta kisnulo se još par puta, i prvi izlazak u zoru je bio po pljusku, mog psa to ne smeta, jedna dama je širom ustajući otvorila prozore računajući pogrešno da nitko vani nije lud šetati, a pogotovo stati i baciti pogled, znam dobro da nije dopušteno snimanje unutrašnjih prostora, al znam i da je moj fotić po vremenskim neprilikama, uz svjetlo nasuprot, sposoban u najboljem slučaju za umjetničku fotografiju, danas ni to, bitno je da se nikog ne prepozna. S druge strane sve bolje prepoznajem dugogodišnje kolege, al eto, ja nikad, za razliku od bližnjih, nisam gajio neke posebne iluzije. Škola profiliranih blisko mojim pedagoškim načelima nikad nije bilo na ovim prostorima, a posao mi nije bio prioritet u životu da bih zbog njega selio u inozemstvo, tako da sam se rano privikao na kompromise rada s onima s kojima ne bih potrošio sekundu slobodnog vremena, al eto, koliko god ja bez riječi podnosio njih, oni nikako ne mogu provariti mene. Mislim da mi neki nikad neće oprostiti redovite odlaske u Berlin, mada sami ne bi imali pojma kako provoditi vrijeme u velegradu.
22:43 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.