Uočavam u komentaru prethodnog posta zabludu koja me prati cijelo vrijeme bloganja, a to je da fotkam samo ono što me uzbuđuje. Razumljiv je taj stav kod neškolovanih emigranata, klerofašista i puritanaca svake vrste, no kod školovanih ljudi malo začuđuje, mada istovremeno dokazuje moju tezu o urušavanju ionako jadnog školskog sustava zadnjih nekoliko desetljeća.
Fotkam ono što je meni u datom trenutku zanimljivo, a ujedno i dokumentiram vrijeme za većinu koja kroči svijetom zatvorenih očiju i kratkog pamćenja. Sudjelujem u svim antifašističkim demonstracijama ne zato što mislim da se tako što može postići, niti što me impresioniraju organizatori, već uglavnom što ne poštujem sustav koji ne poštuje mene i ugrožava mi egzistenciju. Na meti objektiva su mi uglavnom žene jer su mi jednostavno privlačnije, ali eto ponekad honoriram i mušku drskost.
U promjenu sustava dakle ne vjerujem niti me osobno previše zanimaju, proživio sam ja kvotu uzbudljivih godina, al nastavljam simpatizirati pobunu kao takvu, te svjedočiti, što mi je npr. osporeno u diskusiji prije par tjedana, da su se Korzom nedavno vijorile crvenocrne zastave koje simboliziraju znatno dublje nezadovoljstvo od novootkrivenog pokazivanja balonskih muda novih mladih stranačkih nada.
Kad bi se zbilja razgolitili poput npr. ljubiteljica životinja na Zapadu, svakako bih ih fotografirao, a možda i razmislio o ideji njihove pobune, a možda i ne, ovisi koji me prioriteti peru taj dan.
Blogam uvjeravajući samog sebe da oko mene postoji život, ne tvrdim!