Nachtfresser

Sam sebe iz nekih životnih razdoblja više baš i ne mogu slijediti, bez prilagodbe novom sebi, kao da se radi drugim osobama. Jedino što me drži cijeli život je nepristajanje na priznavanje društvenih normi koje smatram glupim, doduše uglavnom se pokorim i pristanem plaćati cijenu tog stava kao da je to pokoravanje ispravno. Isto tako znao sam dugo izbivati iz slučajnih mi domovina, prije Jugoslavije, sad Hrvatske i za razliku od zemljaka ne pamtim ikakve osjećaje nostalgije ikad ni žurbu za povracima.
Jedan mladi Afrikanac ima u mom kvartu ovdje brijačnicu, vidio sam ga u zadnjoj šetnji sinoć, kako sam bez mušterije sjedi u njoj i s poznatim očajem bulji u prazno, fotić mi je ostao doma. On se ipak za razliku od mnogih izbjeglih iz svojih domaja tu zaposlio i nastanio i njega bi trebao mučiti samo kapitalizam, nikakva žal za imaginarnom ljubljenom domovinom. Što kaže moj berlinski frend kojem se još nisam javio jučer na twitteru, ukraden mi je stari dragi bicikl sinoć, zbilja ne postoji način da se pomirim s ovim sustavom.
Ipak mi je lijepo viditi ovdje svo to šarenilo ljudi s kojima imam toliko malo zajedno, od religije, boje kože do ostalih gluposti, ovdje i učenici izlaze na ulice protiv deportacije svojih prijatelja i njihovih obitelji u domovine koje ih ne žele. Izražavaju na trgovima svoje stavove, ako je to neka utjeha i policija ih štiti od onih koji bi sve različito potjerali zbog uživanja u svojim torovima, koji bi željeli imati ono što moji zemljaci i ja cijeli život imamo.