Nachtfresser

Stigoh noćas s puta iza ponoći, eto, okolnosti mi razbile ritam svakodnevnog objavljivanja. Šezdesetak je fotki, podijelit ću ih na tri posta, o bienallu, o Veneciji tragom Tiziana Scarpe i možda jednoj teti koju sam često sretao i isfotkao.
Venecijanski biennale mi je uz kasselsku Documentu najzanimljiviji sajam suvremene umjetnosti. Ove godine sam obišao sve države u kompleksu Giardina, tu je i bila i neloša Srbija, Hrvatska je na drugoj lokaciji. Opet je bilo jako dobro, nigerijski selektor je izabrao za svakog ponešto, jedino smisao eventualno nečeg izloženog u austrijskom paviljonu uopće nisam razumio, mora da je tip koji se potpisao imao genijalnu ideju. Atmosfera je izvrsna, ima dosta posjetiteljki prije svega, a i posjetitelja, koji zrače posebnošću, uživaš naprosto što se tu nalaziš. Od "najjačih" država koje ne štede novac i uvijek se trude dokazati u Veneciji, mene je "moja" Njemačka ipak razočarala, pohvalna je vidljiva pozitivna angažiranost, no spoj umjetnosti i angažiranosti je uvijek riskantna i često strada umjetnost. Spektakularnošću i efektima su ovaj put Francuzi i Rusi najjači, poslije prospavane noći mogu ipak napisati da Francuzima ovaj put, od "velikih", dajem prednost, ali naravno, pobjednik je Biennale samo po sebi.
Morali smo napraviti grupu od deset pojedinaca za dobiti popust na ulaznice, dobili smo sedam sušačkih gimnazijalaca i svi su jako zadovoljni. Ohrabrujuće.