četvrtak, 18.04.2013.

Civilizacija bacanja, kultura zakrpi

S pokojnim frendom profesorom Padavićem bila je prava avantura i zadovoljstvo barem dva put tjedno voziti se iz Opatije u Rijeku i obrnuto, tada sam radio u tamošnjim ugostiteljskim školama i odjelu za neprežaljene inokorespodente. Imao je stari renoić, auto mu je stalno nešto štekao, on bi izlazio i na licu mjesta popravljao, izuzetno rijetko se obraćao automehaničarima. Predavao je fiziku, a eto doživio je moje zadirkivanje, pokušao je samoubojstvo bacanjem sa zgrade, a završio na balkonu dva kata niže, i u izračunu te putanje je pogriješio.
Bio je svjestan da ga je vrijeme pregazilo, pojavili su se jako skupi šareni satovi koji su se, kad se pokvare, mogli samo bacati. Njega je sve to iritiralo, ja sam bilježio, sjećam se zapažanja, da svakog dana kad odlazim na posao primjećujem sve više smeća, generalizacija koja ne može biti potpuno točna ,ali...
Uvijek mi je bila simpatična ekipa izlizanih traperica, namjerno razdrapanih na pojedinim mjestima, maštovito smišljenih zakrpi. Sad se i to serijski prodaje i jako je skupo.
08:58 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.