Nachtfresser

U subotu sam putovao u Pulu igrati šah. Nakon jebenog tjedna koji me opet izbacio iz ravnovisja trebalo se iskulirati i igrati šah. Civilizacijski šok pri dolasku u hotel, ne mogu se ulogirati na internet, tek kasnije vidim veliki natpis, internet, 25 kuna 30 minuta, buržujske svinje se tim i ponose. Odjednom se osjetim potpuno samim na fucking svijetu, ono trenutak spoznaje samo takav. Drugarica i pas u Rijeci u ratu kojeg nismo tražili okruženi ambijentom koji nismo željeli, ja ovdje ne znam što tražim, no i tamo odakle sam otišao ništa bolje, za popizditi što je i slijedilo.
Prvi meč gubimo očekivano i ja i ekipa, Velebit iz Senja u najjačem sastavu je znatno jači od naše druge ekipe i uz to znatno oslabljene. Mene ne brine polagani dolazak očekivanog poraza, mene brine kako lebdim i polako se gubim.
Dosta šetam odsutno za partije, prilazi mi jedan član prve ekipe i govori da izgledam čudno poput zombija. Nije pomoglo ni "piće prije spavanja" ni "piratski" razgovor s ekipom iz auta Lorom (slika1) i Čaušem. Teška noć.
Ujutro prvi na doručku s majstorom Pavlovićem, oslovljava me generacijo, elegantno prosijed s bradicom i kosom, ko iz središta Pariza štancan, ja još uvijek zbunjen. Doručak još na nešto sliči, ko što se vidi iz priloženog trpam sve bez reda i estetike. Meč protiv Crikvenice, igram polukorektno hazardno, u momentu kad je izgledalo da se izvlačim i da će biti svašta zazvoni mi mobitel, pravila su jasna, tumači sudac moj frend i ja prihvaćam bez prepirke, žao mi samo što sam rano ostavio ekipu na cjedilu. Barem imam vremena naći se s mladim Puljaninom zainteresiranim za piratsku stranku. Lijep kafić s besplatnim internetom kako spada na svakom iole normalnom mjestu za izlazak, obojica s tabletima ispred sebe, skreće mi pozornost što mu se ne sviđa u polemici javno vođenoj na fejsu, čudi se mojem strpljenju s oponentima unutar stranke i nema živce žrtvovati slobodno vrijeme kako veli za djelovanje u stranci u kojoj ne dijele, čini mu se, svi istu viziju. Ono misli ja sam oke, ja mu kažem jebe mi se što ti misliš da sam ja oke, ak ti ne ulaziš, ne, današnji dvadesetogodišnjaci znatno logičnije razmišljaju i mnogo veće su kukavice od nas, ma koliko često ja svoju generaciju proglašavao jadnom.
Na povratku u natjecateljsku dvoranu prijateljski filozofski razgovor s glavnim sucem o psihološkom profilu ljudi koji gube partije zato što im nedopušteno zazvoni mobitel za vrijeme igre, a oni su 100 posto sigurni da su ga ugasili.
Razmjena SMS poruka s Rijekom, shvaćam da i tamo nastavlja sve odlaziti u vražju mater, otkrivam gdje je rezerva, Jinu ponestalo vrećica za skupljanje govana.
Zadnji meč, rezultat je 2:1 za nas, odlučili smo pokušati iznenaditi Vodnjan, moja pozicija na trećoj ploči izgubljena, naš na petoj ploči stoji nešto bolje, curica koju smo stavili u vatru na šestoj ploči da se dalje čeliči nakon uspjeha na ženskom velemajstorskom turniru stoji malo slabije. Slijedi veliko komešanje i gužva oko pete ploče, završilo je, ne znam kako. Oko male gužva, vidim da je sva u grču, ništa, ja odlučujem uzeti topa i ući u matnu mrežu, ako ne vidi jedini stvarni mat mogu igrati i na pobjedu, kapetan ekipe koji prati moju partiju koluta očima i juri vidjeti što je s malom koja sve sporije vuče poteze.
Op, ovaj moj začuđeno promatra moje hladno pokeraško lice i vuče pogrešan potez, ja odmah odgovaram, on istovremeno meni i shvata igrajući potez da to nije to i nudi remi, nemam kad za pitati kapetana, svi su oko male, jedini naš koji prati moju partiju se smiješi, prihvaćam remi i glasno zaustavljamo sat, svi idu k našem stolu, smijeh, pobijedili smo kao ekipa, u istom momentu mala sad napuštena dobiva mat, plače odmah, jedino mama je tamo da je tješi, da je sve u redu, iako svi znamo da ništa nije u redu, to je samo jedna pobjeda u izgubljenoj igri koja se životom naziva.