Muzej glazbala u Berlinu nisam mislio posjetiti, bilo je kod mene važnijih prioriteta. Međutim imao sam vikend kartu koja je vrijedila za sve gradske muzeje i baš kad sam prolazio pored njega potjerala me mala nužda. Vračajući se, primjetio sam par starih klavira koji su zaslužili barem fotografiranje. Ne znam zašto mi je jedan zapao u oči, bilo je i starijih i ljepših, al sam stao i snimio. Prišao mi je jedan stariji simpatičan gospodin, redar, i rekao da griješim, da je to kopija susjednog instrumenta. Bolje sam pogledao i zbilja istina, blizanci. Fotka originala mi zahvaljujući idiotskom blicu, koji se samovoljno pali i zbog kojeg sam se puno puta tamo morao ispričavati, nije uspjela, al se ovaj nazire u pozadini.
Koliko puta u životu se površno zaljubimo u kopije, a veličanstvene originale ni ne primjećujemo...
|