Molitveni vijenac Kraljice obitelji

Druga poslanica Korinćanima napisana je vrlo brzo nakon Prve, negdje koncem 57. godine. Međutim, u tom kratkom vremenskom razdoblju, u Korintu su se zbili neki nemili događaji. Izgleda da se stanje još pogoršalo, što je nagnalo Pavla da na brzinu ode u Korint. Međutim, tamo je doživio teške uvrede, napadan je njegov apostolski autoritet. Osjećao se ponižen i odbačen. To ga je sve duboko ražalostilo i vrativši se u Efez piše ovu Drugu poslanicu.

Međutim, da li je to zaista tako bilo, ne može se sa sigurnošću reći. G. Ricciotti, koji je dobro poznavao Pavla, veli: "Čitajući danas Pavlove spise, često dobijemo dojam da promatramo starinski mozaik, iz koga su ispali mnogi kamenčići". Ipak, kad se poslože kamenčići koji su ostali, vjerojatno je da su se događaji tako odvijali.

Ovo je najosobnija Pavlova poslanica. U njoj Pavao otvara svoju dušu. Pokazuje koliko ga opterećuju brige za sve crkve, koliko mu je na srcu njihov duhovni napredak i koliko ih sve voli. Saznat ćemo uz koju cijenu je ostvarivao svoje poslanje: teškoće, patnje oskudica, nevjerojatna poniženja, što je sve doživio i proživio u službi Eanđelja. Zato neki ovu poslanicu nazivaju "poslanicom Pavlovih muka". Ali s druge strane vidimo i njegovu neslomljivu vjeru koja sve svladava i sve preobražava.

Kroz cijelu poslanicu Pavao zdušno brani svoju službu i apostolsko poslanje koje mu je Bog dao i razračunava se sa svojim protivnicima, koji mu to osporavaju.

No, Pavlovo veliko srce nije moglo zaboraviti u svim svojim osobnim teškoćama siromašnu braću u Jeruzalemu i temi milostinje posvećuje cijela dva poglavlja. Poslanica je kraća od Prve: ima 13 poglavlja i lako se čita.
Čeka me lijep i zanimljiv posao!

1931. godine u Egiptu, 100 km južno od Kaira, na jednom koptskom groblju pronađeni su tzv. "Chester-Beatty-Papyri" koji između ostalih spisa sadrže i prijepise Pavlovih poslanica iz vremena 200 god. poslije Krista. Nazvani su tako po američkom milijarderu koji ih je kupio i izložio u svom privatnom muzeju u Dublinu.

Na slici : Početak 2. posl. Korinćanima

S veseljem i znatiželjom započinjem s čitanjem druge Pavlove poslanice Korinćanima. Zapravo bilo bi bolje govoriti o drugoj sačuvanoj poslanici, jer iz ove dvije koje posjedujemo, saznajemo da je Pavao Korinćanima pisao najvjerojatnije četiri puta.

U 1. postojećoj poslanici čitamo: "Pisao sam vam u poslanici da se ne družite ........" i malo dalje opet:" ... već sam vam pisao da se ne družite s onim....." (1 Kor 5,9-11). To znači da je već prije ove naše sadašnje prve poslanice jedna već bila napisana, ali nije došla do nas.

U 2. poslanici Pavao spominje poslanicu pisanu između ove naše prve i druge. Ni ta se poslanica nije sačuvala. Zbog sadržaja koji Pavao spominje kad o njoj govori, ta poslanica je nazvana "suznom poslanicom".

Pavao o njoj govori na više mjesta:
... - U 2. poglavlju: "Pa pisao sam vam to isto, da me ne ražaloste na mom dolasku oni koji bi me trebali razveseliti.... Da, pisao sam vam u velikoj tuzi, tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku moju ljubav prema vama......."Pa i pisao sam vam zato, da vas iskušam, da vidim da li ste u svemu poslušni".
...- I u 7. poglavlju Pavao spominje tu za nas izgubljenu poslanicu: "Zbilja, ako sam vas i ražalostio onom poslanicom, nije mi žao. Ako sam i žalio - uistinu vidim da vas je ona poslanica ražalostila. makar i za jedan čas - sad se radujem........ Tako, ako sam vam pisao, nisam to učinio ni zbog uvreditelja ni zbog uvređenika....."

Vjerujem da ovi podaci nekome, tko ih samo lelimično pročita, ne znače i ne govore ništa. Ali meni su zanimljivi i zato ih bilježim. Cijeli život sv. Pavla bio je jedna prava avantura: neprestani rad, putovanja, novi ljudi, gradovi, zamke, propovijedanja, brodolomi, tamnice, lanci, suđenja, nepokolebljiva vjera i postepeno izgaranje i žrtvovanje života za Isusa.......

Čitanje Pavlovih poslanica dovelo je sv. Augustina do spoznaje,
da je Krist jedini put spasenja.

Bdijte,
čvrsto stojte u vjeri,
muževno se držite,
budite jaki!

Sve što činite,
neka bude u ljubavi!

Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet!
"Maran atha!"
Milost Gospodina Isusa neka bude s vama!
Ljubim vas sve u Kristu Isusu!"( 1.Kor 16)

To su posljednje Pavlove riječi u ovoj 1. poslanici Korinćanima.

Značenje ove poslanice je od neprocjenjive vrijednosti. Daje nam uvid u život i razmišljanja prvih kršćanskih zajednica. Upoznaje nas sa dobrim i sa lošim stranama tadašnje Crkve. Premda se ne može mjeriti sa teološkom dubinom poslanice Rimljanima, ova poslanica je najzanimljivija i najopširnija jer obrađuje puno različitih tema, vezanih za svakodnevni život kršćanske zajednice:

- podjele unutar Crkve ( ...ja sam Pavlov, ja Petrov .....),
- slučaj incesta,
- sudski procesi između članova Crkve,
- kršćanska sloboda i njena zloporaba,
- nered na crkvenim sastancima,
- ženidba i djevičanstvo,
- jedenje mesa žrtvovanog idolima,
- žene i nošenje vela,
- karizme,
- uskrsnuće mrtvih.

Osim toga u ovoj poslanici nalazimo:

- najstariji izvještaj o ustanovljenju Euharistije ( 11. pog.), a zbog
- Pavlove pjesme ljubavi(13. pogl.) neki ju smatraju "najvećom knjigom što je ikada napisana".
Jedno od najveličanstvenihjih mjesta u poslanici svakako je i Pavlov snažni
- govor o mudrosti "ludosti" križa (1. pogl.).

Jednom riječju, poslanica je predivno, poučno pismo koje treba pročitati!

"Što se tiče skupljanja milostinje za svete,
kako sam odredio crkvama u Galaciji,
tako i vi činite!
Neka svakoga prvog dana u sedmici
svaki od vas zasebice stavi na stranu
ono što mogne uštedjeti...." (1 Kor 16, 1-2)

Milostinja se na bezbroj mjesta spominje i u Starom i u Novom Zavjetu, jer nitko ne ljubi Boga, ako ne ljubi i bližnjega svoga.

Sveti Pavao u više svojih poslanica preporučuje i naređuje prvim kršćanima skupljanje milodara, a potom im i zahvaljuje radi brige za siromahe. Ne znam u kojem obliku su bili ti milodari; da li je to bila hrana, stvari ili novac, ali skupljalo se kao i danas na zajedničkom bogoslužnom susretu svake nedjelje.

I istina je da se Bog u velikodušnosti ne da nadmašiti. Osobno sam to puno puta iskusila.

Prije par mjeseci vidjela sam na televiziji obitelj Dragić iz Erduta, koja ima teško bolesnu djecu, koja hitno trebaju rehabilitaciju stručnjaka, a nemaju auto niti mogućnost da ih svakodnevno voze u Osijek. Udruga "Dobro srce" iz Sl. Broda poduzela je akciju da se skupe sredstva i da im se kupi kuća u blizini osječke bolnice.

Vidjevši tjeskobu i bol te obitelji i majku, koja je sa suzama čitala svoje pjesme o svom dječačiću koji je paraliziran, ne govori a usto je i slijep, poslali smo im moj muž i ja svotu, koja za nas nije mala. I ne znam zašto i kako se to dogodilo, osim da je to sam Bog tako odredio, pred Božić smo kao poklon za svoju veliku obitelj dobili istu tu svotu. Nismo to tražili niti očekivali, ali to je poput one bonbonijere koju je otac poklonio majci, majka djetetu, dijete djedu, djed baki i na kraju je opet završila kod majke. (Nadam se da se u međuvremenu nije pokvarila i da su se onda svi zajedno osladili. )

Treba se pouzdati u Boga! Ti pomozi drugome, a Bog će se i za tebe pobrinuti, kao što kaže psalmist:

Papa Benedikt XVI. i carigradski patrijarh Bartolomej I. na Pavlovom grobu

22.12.08. papa je uputio članovima Rimske kurije svoj tradicionalni govor, u kojem se osvrće na važne događaje svoje službe kao nasljednika apostola Petra u godini koja je na izmaku.

Između ostalog spomenuo je da se ove godine navršilo:
- 50 godina od smrti pape Pija XII.
- 50 godina od izbora Ivana XXIII. za papu,
- 40 godina od objavljivanja znamenite enciklike Humanae vitae i
- 30 godina od smrti njenog tvorca pape Pavla VI.
- kao važan događaj spomenuo je proglašenje Pavlove godine.



Paljenje "Pavlove vatre" ispred bazilike sv. Pavla izvan zidina

Papa je podsjetio, kako je s ekumenskim carigradskim patrijarhom Bartolomejom I. i predstavnicima mnogih drugih Crkvi i crkvenih zajednica, u bazilici svetog Pavla izvan zidina u Rimu 28. lipnja otvorio Pavlovu godinu povodom apostolovog dvijetisućitog rođendana.

Naglasio je kako Pavao za nas nije povijesni lik. On nam i danas govori po svojim poslanicama. I svakoga, koji s njim započinje razgovor, dovodi do raspetog i uskrslog Krista.

Zato je Pavlova godina u prvom redu poziv da se uputimo na hodočašće Kristu.To je novo hodočašće ne samo u smislu da fizički posjetimo mjesta sv. Pavla, nego je to još više hodočašće srca, u društvu sa sv. Pavlom, prema Isusu Kristu.

Upravo danas započinje drugo polugodište Pavlove godine.

Dok su ga kamenovali, svetac današnjeg dana sv. Stjepan molio je za svoje ubojice. U tom društvu ubojica bio je i sv. Pavao. Nije bacao kamenje ali je svim srcem odobravao ubojstvo i čuvao odjeću lažnih svjedoka. Samo Bog zna, nije li Pavlovom obraćenju pridonijela i ta molitva i smrt prvog kršćanskog mučenika, koja je zabilježena u Djelima apostolskim. ( poglavlje 6. i 7. )

Stjepan je bio prvi od sedam đakona prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Zaređen je polaganjem apostolskih ruku za posluživanje za stolovima. Za njega kažu Djela apostolska da je bio "muž pun vjere i Duha Svetoga" i "pun milosti i snage. Činio je velika čudesa i znakove u narodu." Đakoni su osim posluživanja očito bili nadležni i za navještanje vjere. Svojim propovijedanjem zamjerio se Židovima, koji su se počeli s njim prepirati, "ali ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio." I kao što je to bio slučaj i sa Isusom, izveli su ga pred Veliko vijeće i doveli lažne svjedoke, jer su ga htjeli pod svaku cijenu osuditi i ubiti.

I onda Stjepan počinje svoj veliki govor, u kojem u kratkim potezima iznosi cijelu povijest izabranog naroda. Ističe s jedne strane vjernost Božju, a s druge, nevjernost židovsku. Dokazuje kako su Židovi sve glasnike Božje ili poubijali ili odbacili, pa tako i Pravednika, koji je smisao i ispunjenje Zakona i Božjih obećanja. Dok je govorio lice mu je bilo poput anđeoskog.

Na kraju govora Stjepan je imao viđenje:
"Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega
gdje stoji Bogu s desne strane.
Nato oni viknuše jakim glasom i začepiše uši,
te jednodušno jurnu na njega.
Izguraju ga izvan grada i kamenuju.
Svjedoci odložiše svoje haljine
do nogu nekog mladića,
koji se zvao Savao."

Tu se prvi put susrećemo sa sv. Pavlom koji se onda još zvao Savao.

Poput Isusa i sv. Stjepan je molio za svoje ubojice i oprostio im.

Nekako mi se stalno nameće misao, da je Stepanovo mučeništvo povezano sa Pavlovim obraćenjem, i to ne samo zato što su obojica bili fizički prisutni na mjestu zločina, jedan kao žrtva, a drugi kao pomagač u zločinu, nego su još više bili povezani jednom milosnom duhovnom vezom.

Moguće je da je Pavlovo obraćenje bilo plod Stjepanove žrtve. Mene su učili, da sve molitve i trpljenja imaju "kupovnu moć", da kupuju milost za nekoga i da sve ide u Božju banku, a On onda dijeli kada i kome hoće.
Čini mi se da je ovdje cijeli Stjepanov ulog dobio sv. Pavao.

Postao čovjekom

Pavao, poznavajući antičku tradiciju „izlaganja“ nejake djece piše da je Bog Krista Isusa „izložio“ (Rim 3,25). Na Božić mali Isus egzistencijalno prihvaća svu krutost ljudskog suda i običaja. Pavao navodi i svrhu: „da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri“. „Pomirilište“ – liturgijska ploča na Kovčegu Saveza „pokrivala“ je u Starom zavjetu našu grešnost. Sada tu funkciju preuzima sam Isus.

Rođen od žene (Gal 4,4), prihvaća onu specifičnu i jedinstvenu vezu koja jedno dijete povezuje s majkom i koja uvelike oblikuje svekolik unutarnji život novog čovjeka. Tu vezu Isus Učitelj sam će potvrditi, ističući i na svadbi u Kani i na Kalvariji naslov „ženo“ (Iv 2,4; 19,26). Stoga vjernička predaja s pravom ponavlja da je najbrži put k Isusu – po Mariji: per Mariam ad Jesu. Slika djeteta u majčinu zagrljaju puno govori.

Kristov put poniznosti

Na Božić Sin Božji prihvaća da bude sjeme posijano u sramoti i slabosti da bi na dan Uskrsa zablistao u slavi i snazi (usp. 1 Kor 15,43). Ljudskim rođenjem Božji Sin nastanjuje se u našem zemaljskom domu koji je poput šatora i lako se razruši (usp. 2 Kor 5,1). Sam prihvaća život u šatoru u kojemu „stenjemo opterećeni.“ (2 Kor 5,4). Govoreći o „šatoru“ sv. Pavao se približuje teologiji Ivanova evanđelja koje istom slikom opisuje kako je Riječ prebivala među nama (Iv 4,14). Dolaskom na svijet Isus je zajedno s nama „naseljen u tijelu“. Pristaje na „iseljenost“ iz božanskog prijestolja (usp. 2 Kor 5,6–9).

Što Pavao opisuje u čuvenom kristološkom hvalospjevu iz Poslanice Filipljanima zbiva se već u božićnoj noći. Krist se dragovoljno odrekao Božjeg veličanstva i započeo život sluge (Fil 2,7). U betlehemskoj štalici, izvan grada, Sin Božji sama sebe ponizuje, postaje ljudima sličan. (Fil 2,6–8). Dječje oči, drago lice u jaslicama i ruke koje širi jednoznačno su „obličje“ čovjeka.

Božji Sin – Spasitelj

On, baštinik, prihvaća život maloljetnika koji se „ništa ne razlikuje od roba premda je gospodar svega“ (Gal 4,1). Nama „punina vremena“ – punoljetnost, a njemu maloljetnost – postaje podložnik (Gal 4,4). Dopušta da mu drevni Zakon bude nadziratelj – pedagog (Gal 3,24). Podlaže se skrbnicima i upraviteljima, solidaran sa svakim maloljetnim baštinikom da tako bude otkupitelj za sve podložnike zakona (Gal 4,2.5). On postaje rob, da bismo mi bili sinovi. Poistovjećuje se s nama kako bismo mi bili izjednačeni s njime – baštinici Božji (Gal 4,7).

(AMDG, 25.11.08.)

p. Niko Bilić SJ

Više puta sam razmišljala, što sv. Pavao kaže o Utjelovljenju i otajstvu Božića. Namjeravala sam u budućnosti ponovo pročitati njegove poslanice s ciljem, da pronađem i označim mjesta, koja govore o tome. Međutim, našla sam jedan vrijedni članak isusovca p. Nike Bilića koji govori upravo o tome. Možda je malo podugačak za blog, pa ću ga podijeliti na dva dijela, jer ne želim to samo pročitati nego i pronaći ta mjesta u sv. Pismu i malo o svemu tome razmisliti.

Ako ga još niste čitali - evo prilike:

Ljudsko rođenje Božjega Sina
Božić kod sv. Pavla

U godini sv. Pavla Sveti Otac Benedikt XVI. cijelu Crkvu poziva na novo otkrivanje teoloških dubina prvog novozavjetnog pisca i velikog apostola naroda. Pokušajmo stoga pogledati što Pavao kaže o Utjelovljenju i o otajstvu Božića!

Pavao ponajprije u malom Isusu može prepoznati onoga koji je solidaran s njime dok je – kako sam piše – „bio nejače“ te je govorio, mislio i rasuđivao „kao nejače“ (1 Kor 13,11). U prvom zapisanom govoru, koji drži u Antiohiji Pizidijskoj, Pavao Isusa vidi kao Spasitelja, kojega je Bog Izraelu po svom obećanju izveo iz Davidova potomstva (Dj 13,23). U najvećoj poslanici na istom tragu ističe ključni događaj za Evanđelje: Sin Božji postaje „Davidov potomak po tijelu“ (Rim 1,3).

Objava

Prvi teolog koji Izaijino proroštvo o izdanku iz Jišajeva panja tumači gledom na Mesiju jest Pavao (usp. Iz 11,1; Rim 15,12). Mali Isus je mladica iz panja. On je stijeg podignut (Iz 11,10). U Pavlovoj misli Kristovo Utjelovljenje ima svojevrsnu prethodnicu. Krist je Stijena iz koje je Božji narod u pustinji utažio žeđ (1 Kor 10,4). Božićno je otajstvo najavljeno. Krist je već prisutan u povijesti Božjeg naroda – realno, opipljivo. A na Božić je „po proročkim pismima, odredbom vječnog Boga“ Otajstvo Očeve volje obznanjeno svim narodima (Rim 16,26; Ef 1,9).

Iz Božjeg naroda

Sin Božji dolazi prije svega izabranom narodu. Isus je došao kao „poslužitelj obrezanicima“ (Rim 15,8). U njihovu se narodu rodio da ispuni obećanja dana ocima. Pavao razmatra kako su u njemu sva Božja obećanja „Da!“ (2 Kor 1,20). Sve što je Bog obećavao tijekom biblijske povijesti, sve tamo od obveze da neće biti sveopće propasti poput potopa (Post 9), preko obećanja budućnosti, domovine i blagoslova za sva plemena zemlje, dana Abrahamu (Post 12), sve do najave da će ga gledati – njega koga su proboli (Zah 12) objedinjena su u živoj osobi Isusa Krista. Pozitivno su potvrđena i zapečaćena

Tijelo Kristovo

Kad Pavao više puta piše o Tijelu Kristovu govoreći o Crkvi kao jednom tijelu i o tome da smo mi udovi tijela Kristova onda govori o onome što je započelo na Božić. Nakon što se ono devet mjeseci oblikovalo pod srcem majke, Sin Božji rodio se u pravom ljudskom tijelu.

Pavao prvi donosi izvještaj o ustanovljenju Euharistije koji je od Gospodina primio i nama predaje (1 Kor 11,23–25). I tada on govori o tijelu koje je u Božićnoj noći rođeno i o krvi koja je njime kolala dok još bijaše pod majčinim srcem, poznat Onome koji je čovjeku satkao bubrege (Ps 139,13) i koji ga izvodi iz majčine utrobe (Ps 22,10).

Štoviše Pavlov opis skladnog surađivanja oka i uha, ruke i noge, koji svi pripadaju ljudskom tijelu i imaju svoju dragocjenu i potrebnu ulogu (1 Kor 12,12–26), nužno nas podsjećaju na Majku koja s brižnom ljubavlju promatra sinka. I divi se. Anđeli će pjevati, pastiri će doći. A djetešce, povijeno u pelene, leži u jaslama. Tu su ručice, tu su oči. Mnogi udovi – jedno tijelo. Ako je ručicama zima, cijelo tijelo trpi. Ako se milim okicama i vedrom osmjehu dive – cijelim tijelom struji radost.

( Nastavak u sutrašnjem postu!)

"Da, on mora kraljevati,
dok ne podloži svoje neprijatelje pod svoje noge.
Neprijatelj koji će posljednji biti uništen
jest smrt....
A kad se ovo raspadljivo tijelo
obuče neraspadljivošću
i ovo smrtno tijelo besmrtnošću,
tada će se ispuniti pisana riječ:
"Pobjeda proguta smrt.
Gdje je smrti, tvoja pobjeda?
Gdje je smrti tvoj žalac?
Žalac je smrti grijeh,
a snaga je grijeha u Zakonu.
Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu
po našem Gospodinu Isusu Kristu!" ( 1 Kor 15..)

Kakve li utjehe za čovječanstvo! Bog je po Kristu pobijedio Zakon, grijeh i smrt. Uskrsnućem smrt umire! Život se ne oduzima nego mijenja....Otvorena su vrata u Kraljevstvo Božje, to slavno i vječno razdoblje, gdje će biti "Bog sve u svemu"!
Krist je pobijedio ali tako, da je ta pobjeda postala naša!

"Ali, ako se propovijeda
da je Krist uskrsnuo od mrtvih,
s kojim pravom neki među vama tvrde
da nema uskrsnuća mrtvih?
Ako li nema uskrsnuća mrtvih,
onda ni Krist nije uskrsnuo! .......
A ako Krist nije uskrsnuo,
bez ikakve je vrijednosti vaša vjera;
vi ste još u svojim grijesima.....
Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista,
najbjedniji smo od svih ljudi.
Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih!
On je prvijenac umrlih.
Budući da je po čovjeku došla smrt,
po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih.
Jer kao što u Adamu svi umiru,
tako će u Kristu svi oživjeti." (1 Kor 15,12-22)

Cijelo Pavlovo propovijedanje centrirano je oko tri činjenice: Isusova muka, smrt i uskrsnuće.
Za Pavla to nisu "činjenice"; to je sila, koja zahvaća i preobražava čovjeka i od starog čovjeka, zemljanog, čini novog čovjeka - duhovnog.

U ovom 15. poglavlju Pavao objašnjava Korinćanima, zašto je toliko važno razumjeti i vjerovati u Kristovo uskrsnuće i navodi najvažniji razlog:
-... ako Krist nije uskrsnuo, neće nitko uskrsnuti,
- ...ako Krist nije uskrsnuo, njegova smrt i muka, ostaje nedostatna i nedjelotvorna, a mi ostajemo i dalje "mrtvi" i u grijesima.
- ...Kristovo uskrsnuće je temelj kršćanskog vjerovanja. Ako nema uskrsnuća, uzaludna je naša vjera.

Ali, Krist je doista uskrsnuo!
I sve se mijenja u našu korist i na našu sreću, poručuje sv. Pavao.

Vjera u Isusovo uskrsnuće ima dugu, neprekinutu tradiciju. Uskrsnuće je naviješteno u Starom Zavjetu. Zaživjelo je onog dana kad je Isus uskrsnuo i javio se mnogim učenicima. Ta ista vjera u uskrsnuće zadržala se u punoj snazi sve do danas i to je najvažniji članak naše vjere.
Zato je Uskrs najveći kršćanski blagdan.

"A naposljetku,
ukazao se i meni kao nedonošćetu.
Ja sam uistinu najmanji među apostolima,
budući da sam progonio Crkvu Božju.
(1 Kor 15,8-11)


Svijest o vlastitoj nedostojnosti i grešnosti čuvala je Pavla od duhovne oholosti.

- Smatrao se najmanjim među apostolima,
- manjim od najmanjega među svetima (Ef 3,8)
- huliteljem, progoniteljem i nasilnikom (1 Tim 1,13)
- prvim od svih grešnika (Ef 1, 15) itd.

On je najbolji primjer, što od čovjeka može učiniti Božja milost ako se s njom surađuje.
Po sebi - bio je zadnji,
po milosti - prvi.

U poslanicama na puno mjesta govori o poniznosti i stavlja ju uz bok vjeri.

Evo jedne preporuke za danas:

"Predao sam vam najprije ono što sam primio:
da je Krist, suglasno Pismima,
umro za naše grijehe,
da je pokopan,
da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo,
da se ukazao Kefi, potom Dvanaestroici.
Zatim se ukazao braći kojih je bilo više od pet stotina,
od kojih većina još i sada živi,
a neki su već pomrli.
Potom se ukazao Jakovu,
pa onda svim apostolima.
(1 Kor 15,3-7)

Pavao prvo dokazuje Isusovo uskrsnuće, da bi potom u nastavku poslanice poručio Korinćanima da budu sigurni u svoje uskrsnuće, jer su udovi mističnog tijela Kristova i kao takvi, sudjeluju u njegovoj smrti ali i u uskrsnuću, a potom i u njegovoj slavi.

Što se tiče Isusovog uskrsnuća, ono je bilo još davno u Pismima nagoviješteno, ali postoje i brojni svjedoci kojima se Isus poslije uskrsnuća ukazao. Većina svjedoka još je bila živa, prošlo je tek nekih 25 godina od tog događaja.

U Pavlovoj listi svjedoka ukazanja ne spominje se nijedna žena. A iz evanđelja znamo, da se Isus prvo ukazao baš ženama: Mariji Magdaleni i drugim ženama: "Kad uskrsnu rano u prvi dan sedmice, najprije se ukaza Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode i to javi onima koji su bili njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama. Oni, kad čuše da je živ, i da ga je ona vidjela, nisu vjerovali." (Mk 16,9-11).
Oni joj nisu vjerovali, ali Isus joj je vjerovao i šalje ju apostolima kao svog glasnika s važnim vijestima: "...idi k mojoj braći i reci im: Uzlazim Ocu momu i Ocu vašemu, Bogu momu i Bogu vašemu." (Iv 20,17)

Kako je samo dirljivo taj susret Isusa I Marije Magdalene opisao sv. Ivan (pogl. 20)! Marija Magdalena je još za jutarnje tame došla na grob. Kad je vidjela da je otvoren, pojurila je Petru i Ivanu da im to javi. Oni su trčeći došli do groba, vidjeli da je grob prazan i vratili su se kući. Tek nakon njiihovog odlaska, Isus se ukazuje Mariji Magdaleni, koja je još ostala kraj groba.

Ovo je baš zanimljivo i čini mi se kao neka zadovoljština s Isusove strane za sve nepovjerenje, kojem su žene kroz povijest bile nepravedno izlagane.

Pavao je u Korintu boravio čak 18 mjeseci i za to vrijeme Korinćani su puno toga od njega naučili. Ipak ostalo je još nekih nedoumica i u ovoj prvoj poslanici koju im piše, on odgovara na njihova pitanja u vezi ženidbe i djevičanstva, o blagovanju mesa žrtvovanog idolima, o idolopoklonstvu, o vladanju i o ženama na vjerskim sastancima, zatim o karizmatskim darovima i na kraju o uskrsnuću.

U 15. poglavlju Pavao obrađuje to zadnje Korinćansko pitanje, da li će tijelo uskrsnuti. Kolikogod im je Pavao to već objasnio za vrijeme svog boravka u njihovom gradu, neki kršćani u Korintu, pod utjecajem tadašnje grčke filozofije, ipak su nijekali uskrsnuće tijela.
Sjetimo se samo Pavlovog govora na Areopagu u Ateni i reakcije Atenjana: "Kad su čuli za uskrsnuće od mrtvih, jedni se počeše rugati, a drugi govoriti: O tome ćemo te poslušati drugi put" (Dj 17,32).
Slično je reagirao i upravitelj Fest slušajući Pavlov govor pred kraljem Agripom. Kad je Pavao u svojoj obrani spomenuo, već po prorocima nagoviješteno Mesijino uskrsnuće, "reče mu Fest jakim glasom: Luduješ, Pavle! Tvoje te veliko znanje čini luđakom" (Dj 26,24).
Ta grčka filozofija pokolebala je i neke kršćane, kojima se Pavao obraća:

(1 Kor 15,1-2)

Zadržat ću se samo na ovom kratkom odlomku koji kao da je upućen i nama u današnje vrijeme. I mi smo prihvatili Evanđelje, kršteni smo i smatramo se katolicima, a u praksi se to malo gdje vidi. Izgleda kao da smo i mi lakomisleno prigrlili vjeru. Uvijek me jako pogađa kad čujem ljude, koji za sebe kažu da su katolici, ali se ne slažu ili ne prihvaćaju neko crkveno učenje.
I nećete vjerovati, ali ima popriličan broj "katolika" koji ne vjeruju u uskrsnuće nego vjeruju u reinkarnaciju! Još je više onih koji se ne slažu sa Isusovom naukom o braku ili podržavaju ubojstvo nedužne nerođene djece. Zaboravljaju kakvu je važnost Isus davao upravo djeci, a i one njegove riječi: " Što god ste učinili jednom ove moje najmanje braće, meni ste učinili!"

Jesmo li lakomisleno prigrlili svoju vjeru?!

Govorenje u jezicima prvi put se pojavilo na dan Pedesetnice u Djelima 2,1-4. Apostoli su izišli i naviještali Evanđelje mnoštvu govoreći na njihovim jezicima: »Svi mi čujemo ih gdje našim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima« (Djela 2,11).

I sv. Pavao imao je dar govora u jezicima:"Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od sviju vas" (1 Kor 14,18)
Cijenio je sve karizmatske darove, ali je smatrao većim darom onaj dar, koji više služi izgradnji zajednice, kao što je to npr. dar prorokovanja:
"Onaj koji govori tuđim jezikom izgrađuje sam sebe,
dok onaj koji prorokuje izgrađuje Crkvu" (1 Kor 14,4).
Dar proricanja, naime, ne obuhvaća samo proricanje nekih budućih stvari, nego još više razjašnjenje već objavljenih istina.

"U zadnje vrijeme sve više ljudi ima dar jezika. Čak i djeca od 4. razreda osnovne škole pa nadalje. Zanima nas što je to zapravo dar jezika? Griješimo li ako ne molimo za njega? Molimo vas iskreno za pomoć, jer u našem društvu nastaje sve veća zbunjenost. Svaki dan sve više osoba ima taj dar. Jesmo li mi grešnici kad ga nemamo? Objasnite nam sve o daru jezika."

Na to pitanje Glas Koncila daje odgovor, koji se temelji upravo na 14. poglavlju 1. Pavlove poslanice Korinćanima, koju ovih dana čitam. Evo tog teksta, u kojem ću samo istaknuti pojedine odlomke radi lakšeg čitanja.

Čemu dar govorenja jezika?

"I Vaše pismo govori da je u životu Katoličke Crkve, pa i u Hrvatskoj, posljednjih desetljeća iskustvo karizmatske obnove u Duhu - s kojom se usko veže i »govorenje u Duhu« - izazvalo mnoge nedoumice, a Vas s prijateljima čak dovelo i u sumnju da griješite ukoliko taj dar nemate i za njega ne molite.

Taj se dar naziva još i glosolalijom, a Jeronim Šetka u »Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji« taj pojam definira kao »dar koji Duh Sveti daje kršćanima da govore drugim jezicima«. Prema istom autoru, osoba koja govori druge jezike naziva se »glosolal« (usp. Dj 2, 4).

Iz Prve poslanice Korinćanima (1 Kor 14, 2) jasno je da »glosolal« ne govori ljudima nego Bogu:
»Težite za ljubavlju!
Vruće čeznite za duhovnim darovima,
posebno za prorokovanjem!
Jer, koji govori tuđim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu;
nitko ga, naime, ne razumije;
duhom govori tajanstvene stvari.«

Zato je glosolalija smatrana darom manje važnim od prorokovanja, jer je čin samo jedne osobe u zajednici, dok je sv. Pavlu apostolu kriterij za veće značenje bilo ono što konkretnoj zajednici služi u većoj mjeri.
Iz dijela rečenice da ga »nitko ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene« ne može se zaključiti kako je riječ o »mrmljanju« i neartikuliranom govorenju, nego samo da oni koji nisu glosolali ne mogu shvatiti o čemu je zapravo riječ. Glosolal, za razliku od proroka, govori nerazumljivo i njegov govor nema učinka na zajednicu.

Sveti Pavao nije »nimalo nježan« prema glosolalima, pa objašnjava i njihovu beskorisnost navodeći primjer glazbenih instrumenata. Ako on ne daje jasan zvuk, nema svrhe:

»Ako neživa glazbala - svirala ili citra -
jasno ne daju glasove,
kako će se poznati što izvodi svirala ili citra?
Ako truba daje nejasan glas,
tko će se spremiti za borbu?« (1 Kor 14, 7-8).

Tako je i govor glosolala u Korintu, nastavlja sveti Pavao, uzaludan govor, govor u vjetar (usp. 1 Kor 14, 9), jer nitko ga neće shvatiti. Zato sv. Pavao preporučuje da glosolal govori jasno, da sam svoj govor »prevede« ili da mu drugi glosolali u tome pomognu kako bi se svi mogli sporazumjeti, a zajednica izgrađivati.

On i sebe samoga naziva glosolalom, no to mu nije najvažnije. Zato kaže:
»Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi.
Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti,
da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom« (1 Kor 14, 18-19).

Kada razmišljamo o tim riječima sv. Pavla - a Vama preporučujemo da pročitate barem poglavlja 12-14 iz Prve poslanice Korinćanima - vidimo da i njemu samome nije bilo lako. Njemu je svakako jasno da prva stvar koja nama (kao vjernicima, pa i u primanju darova Duha) mora biti najvažnija jest izgrađivanje zajednice, Crkve. Zato i govor u jezicima smatra manje vrijednim, te poziva na molitvu cijelim bićem, i duhom i umom. Ako molim ono što ne razumijem, tada se možda moj duh puni, ali moj um ostaje neplodan: »Ako se u molitvi služim tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi« (1 Kor 14, 14).


Što, za sv. Pavla, iz svega toga slijedi?
Slijedi poziv svakome od nas da molimo duhom, ali i umom; da pjevamo hvale duhom, ali i umom. Jer, inače, kako bi oni koji ne razumiju, koji su neupućeni, na naše riječi u tuđem jeziku mogli reći »amen«, a da ne znaju što smo mi to govorili? Čemu bi služila takva naša molitva i zahvala (usp. 1 Kor 14, 15-19)?

Dar jezika »nije znak za one koji vjeruju, nego za nevjernike,
a dar prorokovanja nije za nevjernike, nego za one koji vjeruju.
Ako se - recimo - skupi sva Crkva na jedno mjesto
i svi govore tuđim jezicima,
a uđu neupućeni i nevjernici,
neće li reći da ludujete? (1 Kor, 14, 23).

Dar jezika podrazumijeva i jasno tumačenje onima koji ne razumiju; ako njega nema, sv. Pavao je jasan: »Ako li nema tumača, neka (obdareni tuđim jezikom) šuti u crkvi; neka govori sam sebi i Bogu!« (1 Kor 14, 28).

Istina je, govora u jezicima ima i danas, i on je dar Duha Svetoga. Ali, ne svima i u svakom slučaju. Vjerujemo da Vam je, ipak, iz svega gore rečenoga jasno da postoje u Crkvi mnogo važniji darovi od dara govorenja u jezicima. Da su daleko važniji darovi strpljivosti i poniznosti nego glosolalije. Ili pak dar ljubavi prema bližnjemu, u kojoj đavao (jer u duhovne se »stvari« upravo rado đavao plete!) nema mjesta!

Tamo pak, gdje se i maloj djeci, neodgovorno, na teret duše stavlja ili ih se potiče na govorenje u jezicima, nalazimo se na području nezdravih emocija, pa i senzacija. Zato bi svaki Božji čovjek, iskreni vjernik, čovjek molitve kojemu je dan dar jezika morao biti diskretan i ne bi rado trebao moliti u jezicima javno, već zatvoren u sobu. Jer, obraća se Bogu i on ga razumije.
Žalosno je, ipak, da se danas u nekim pokretima u Crkvi takva pojava ne samo prihvaća nego i neumjereno i nezdravo potiče, te da druge vjernike dovodi do mišljenja kako je neposjedovanje toga dara čak grijeh.
Izvanredne darove ne treba lakoumno tražiti, niti se od njih preuzetno smiju očekivati plodovi apostolskih djela. Sud o njihovoj ispravnosti i upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati te zadržati ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).

Ne zaboravimo: darovi Duha Svetoga uvijek su znak vremena i blagoslov za Crkvu, i nitko ga ne smije gasiti. No, više je nego potrebna i razboritost u njihovoj prosudbi. Ono što dijeli i razgrađuje zajednicu, Crkvu, ne može biti od Duha, jer Duh upravo poziva i potiče na služenje braći, prijateljima i društvu u kojem živimo."

Glas Koncila, 38/2002

Koliko god duhovni darovi (karizme) bili poželjni,
I u slijedećem 14. poglavlju (1. posl. Korinćanima), u kojem Pavao ponovo govori o duhovnim darovima, prorokovanju, jezicima i o upotrebi tih darova, Pavao još jednom naglašava, da ima nešto što je vrednije i važnije od svih duhovnih darova, i svoje tumačenje započinje imperativom:
Ljubav treba biti znak po kojem se može prepoznati kršćanina.

Lako je to reći, napisati ili pročitati. Zar ne?
Ali kako to izgleda kod mene u praksi?!
Ah......!!!!?

O našem molitvenom vijencu u Vugrovcu već smo ovdje pisali.
Pogledajte i njihovu prekrasnu zastavicu.
Upoznali smo i njihovu svestranu glavnu voditeljicu Sanju Trempetić najavljujući koncert njezine Udruge slijepih Zagreb

A kako se puno može kad se hoće, pokazuje i listić njihovog Molitvenog vijenca kojeg je osmislila i uredila upravo naša Sanja. Svi vugrovčani koji ga nisu uspjeli nabaviti, i ostali zainteresirani, mogu ga pročitati ovdje:

Svoj prvi nagovor o duhovnim darovima sv. Pavao završava žarkom preporukom:
"Čeznite za najvišim darovima!
I evo, pokazat ću vam najuzvišeniji put: "

I nadahnut, poput starozavjetnih proroka, sv. Pavao je ispjevao himnu ljubavi, koja spada među najljepše tekstove Biblije. Opisujući ljubav, u svakom retku, možda i nesvjesno, Pavao ocrtava lik samog Isusa, utjelovljene milosrdne ljubavi.

Ta ljubav, agape, za razliku od sebične ljubavi, koja želi uživati samu sebe, usmjerena je na dobro drugoga i njezino je izvorište u Bogu.

Katolički pisac Josef Holzner o tom hvalospjevu kaže slijedeće:
"To je najviši vrhunac novozavjetnog književnog rada. Jedino se taj odlomak u čitavom Novom Zavjetu približuje veličanstvu Isusovih riječi, a kasnije se samo još Franjo Asiški u svojoj pjesmi bratu Suncu dovinuo do ove uzvišenosti."

Phil Bosmans prepručuje, želimo li testirati kolika je naša milosrdna ljubav, da umjesto riječi "ljubav" stavimo svoje ime. Prepisujući himan, imala sam to na umu. A kako to izgleda, pogledajte sami. Svatko neka stavi svoje ime ....



Kad bih ljudske i anđeoske
jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne
i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.

Ljubav je strpljiva,............Ja N.N. sam strpljiva, (?)
ljubav je dobrostiva;.........dobrostiva sam, (?)
ljubav ne zavidi,................ne zavidim, (?)
ne hvasta se,................... ne hvastam se, (?)
ne oholi se....................... ne oholim se. (?)
Nije nepristojna,................Nisam nepristojna, (?)
ne traži svoje,,...................ne tražim svoje, (?)
ne razdražuje se,...............ne razdražujem se, (?)
zaboravlja i prašta zlo,;......zaboravljam i praštam zlo,(?)
ne raduje se nepravdi,.......ne radujem se nepravdi, (?)
a raduje se istini................radujem se istini. (?)
Sve ispričava,,...................Sve ispričavam, (?)
sve vjeruje,........................sve vjerujem, (?)
svemu se nada,.................svemu se nadam, (?)
sve podnosi........................sve podnosim! (?)

Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati.

Sad ostaje vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali je najveća među njima ljubav.

......"Moje zvanje u Crkvi je ljubav!".....

Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi.
Ako se jednomu udu iskazuje čast,
s njim se raduju svi udovi.

Vi ste tijelo Kristovo,
a pojedinci udovi.

I jedne je Bog postavio u Crkvi :
prvo za apostole,
drugo za proroke,
treće za učitelje;
zatim je dao dar čudesa,
onda dar ozdravljanja,
dar pružanja pomoći,
dar upravljanja,
dar različitih jezika.
Zar da svi budu apostoli?
Zar svi proroci?
Zar svi učitelji?
Zar svi čudotvorci?
Zar svi mogu imati dar ozdravljanja?
Zar svi mogu govoriti jezike?
Zar svi mogu tumačiti?" (1 Kor 12, 13; 26-30)

Na više mjesta u svojim poslanicama (Rim 12,3-8; Ef 4,7-16)) Pavao govori o mističnom tijelu Kristovom tj. Crkvi i uspoređuje ga sa ljudskim tijelom. Ta usporedba ne samo da je jedinstvena nego na najbolji način pokazuje bit Crkve i njeno funkcioniranje. Glava je Krist a mi smo udovi. Kao i u ljudskom tijelu tako i u Kristovom mističnom tijelu tj. Crkvi postoje različiti udovi, koji su međusobno životno povezani, ovisni su jedni o drugima i cijelo tijelo skladno funkcionira samo ako postoji međusobna suradnja. Svi udovi su potrebni i jednako časni i nijedan nije suvišan. Svaki i najmanji ud u službi je cjeline.

Tako i u Crkvi postoje različiti darovi i različite službe. Svaki pojedinac ima svoju ulogu u životu Crkve i nikako ne bi bilo dobro da svi teže za istim službama i darovima.

Bog je svakoga predvidio za određenu službu i obdario ga darovima, koji će mu pomoći da tu službu dobro izvršava.

Koje je moja služba u Crkvi? Lijepo je biti npr. Isusove ruke pa raditi ono što bi On radio da je danas još među nama, ili Isusove noge, pa ići Njegovim putovima i otići tamo kamo On možda nije stigao otići....

Sv. Mala Terezija rado je razmišljala o toj Pavlovoj usporedbi između Kristova Tijela, Crkve, i ljudskog tijela i njegovih udova i evo njezinog razmišljanja:

" Promatrajući mistično tijelo Crkve, nisam prepoznala sebe ni u jednom od udova, koje opisuje sv.Pavao, ili bolje htjela sam prepoznati sebe u svima....Napokon sam našla svoje zvanje! Moje zvanje je ljubav! Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi. U srcu Crkve svoje Majke bit ću ljubav. Tako ću ja biti sve. Tako će se ostvariti moj san!"

"Mi smo svi -
bilo Židovi bilo Grci,
bilo robovi bilo slobodnjaci -
(1 Kor 12, 13)

Već kao djeca jednog nebeskog Oca, svi mi ljudi ovog svijeta povezani smo uskom rodbinskom vezom: svi smo braća i sestre.
Ali to nije sve: krštenjem se stvara još jedna čvrsta veza među krštenima: svi postajemo jedno tijelo, koje se hrani i poji jednim Duhom....

Uvijek me je impresioniralo to jedinstvo unutar Katoličke Crkve! I premda nisam ništa znala o toj duhovnoj vezi, itekako sam ju osjećala pogotovo kad sam bila u stranom svijetu. Odmah po dolasku u neki strani grad, potražila sam "našu" crkvu, onda još nisu bile sve zatvorene preko dana kao danas, i osjećala sam se kao kod kuće, bez obzira na jezične razlike. Rado sam posjećivala i protestantske crkve. Pa i oni su udovi mističnog tijela Kristova, ako su valjano kršteni, zar ne? Željela bih da se takvo jedinstvo, koje vlada unutar Katoličke Crkve, proširi na sav kršćanski svijet, da svi budemo jedno... kao što je Isus molio u Velikosvećeničkoj molitvi prije svoje muke.

Mislim da je najveća sablazan nas današnjih kršćana i najveća rana na Kristovom tijelu upravo ova naša razjedinjenost na katolike, pravoslavce, protestante....Zato sam veliki pobornik ekumenizma i svih inicijativa koje teže ujedinjenju svih kršćana. A to jedinstvo moglo bi se ravnati prema slijedećem "receptu":
"...u potrebnim pitanjima jedinstvo, u nepotrebnim sloboda, a u svima ljubav".

Utemeljena je u Bibliji napose u Evanđelju i tekstovima iz poslanica sv. Pavla, u kojima on govori o duhovnim darovima.

Sve je počelo oko 1967. godine u SAD-u okupljanjem na zajedničku molitvu, u kojoj se posebno molilo za izljev Duha Svetoga. I Duh Sveti se odazvao i vrlo brzo je svijetom krenuo novi duhovski pokret u Crkvi. U središte pozornosti dolaze darovi Duha Svetoga, zajednička molitva, slavljenje i zahvaljivanje, molitve i mise za ozdravljenje, počivanje u Duhu, govor u jezicima, polaganje ruku itd. Širom svijeta održavaju se seminari pod vodstvom poznatih karizmatika.

Plodovi karizmatske obnove vrlo brzo postaju vidljivi:
- produbljava se osobni odnos s Bogom,
- sv. Pismo se čita više nego ikad prije,
- učestala su i euharistijska klanjanja kao i molitva krunice.
- Duh Sveti došao je sa vatrom i zapalio srca mnogih.
- Počela je nova evangelizacija. Konačno su se i katolici "opustili" i počeli nesputano pjevati i glasno slaviti svoga Boga.

Crkva je sve pažljivo pratila slijedeći upute sv. Pavla: "Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu." (1 Sol 5, 19-20).
I Pavao VI. i Ivan Pavao II. podržavali su karizmatski pokret koji je Crkvi na lice vratio osmijeh, radost i životnost.

Onaj koji ga sigurno ne podržava je Sotona, a kako mu je Bog dao slobodne ruke da zavodi i kuša ljude, uspio se on progurati i u redove karizmatske obnove i baciti neko loše pa i pogubno sjeme: prije svega oholost, pa razdor, nadmetanja, zloporaba duhovnih darova, pa sve do ezoterije i magije. Naša Crkva bila je u početku dosta skeptična, uglavnom je sa strane promarala što se događa. Sada su se već stvari iskristalizirale, ono što je dobro podržava se, a loše se osuđuje. Međutim, još uvijek su neka pitanja ostala bez odgovora, kao npr. izliječenje obiteljskog stabla, jer ta praksa ne bi odgovarala kršćanskoj nauci, da svatko odgovara samo za svoj grijeh. Uz to, na tim skupovima preveliko se značenje ( ponekad jedino) daje izliječenjima, što stvara krivi dojam kod ljudi, da je Bog s nama u onoj mjeri u kojoj nas ozdravlja.

Kad sam prvi put bila na karizmatskom seminaru ( onaj sa p. Jamesom Manjackalom), znala sam da je to ono što sam oduvijek željela: slobodno pokazati svoje vjerske osjećaje, svoju radost, zahvalnost, ganuće, sreću, ljubav prema Bogu. Shvatila sam da
Sigurna sam da su mnogi ljudi baš na karizmatskom susretu prvi put doživjeli Boga kao živog Boga, a to iskustvo živog Boga važnije je od čudesnih izlječenja i govora u jezicima.

Nula dies sine linea! Svaki dan pomalo i eto, već sam stigla do 12. poglavlja 1. poslanice Korinćanima. Preda mnom je interesantna ali i prilično "nabita" tema o duhovnim darovima. Priznajem da o tome jako malo znam.
Pitam muža, zna li on nešto o tome. Ni on ne zna, bar tako kaže.

Pa da vidim, što to piše u 12. poglavlju. I već prvi redak dolazi kao naručen. Sv. Pavao, kao da je slušao moj razgovor s mužem, pa kaže:

"Što se tiče duhovnih darova,
ne bih htio da ostanete u neznanju."

Ni ja ne želim ostati u neznanju. Želim saznati što mi to poručuje sv. Pavao i u čemu me želi poučiti.

"Znate, kad ste bili pogani,
da ste bivali vučeni,
kao tjerani k nijemim idolima.
Zato vam dajem do znanja
da kao što nitko pod djelovanjem Duha Svetoga
ne može reći: "Proklet Isus",
tako ne može priznati Isusa kao Gospodina
nego pod djelovanjem Duha Svetoga.

Milosni su darovi različiti,
ali je isti Duh.
Različite su i službe,
ali je isti Gospodin.
Različiti su i učinci,
ali je isti Bog
koji čini sve u svima.

Svakome se daje objava Duha
na opću korist.

Jednome se po Duhu daje mudrost,
drugomu znanje - po istom Duhu;
jednomu se daje vjera u istom Duhu,
drugomu dar ozdravljenja u ovom jedinom Duhu;
jednomu moć čudesa,
drugomu dar proricanja;
jednomu sposobnost razlikovanja duhova,
drugomu različiti jezici,
a trećemu dar tumačenja jezika.

A sve to čini jedan te isti Duh
koji to razdjeljuje kako hoće

. (1 Kor 12, 1-11)

Najkraće rečeno:
- Svi ti darovi dolaze od jednog te istog Duha,
- služe za opću korist: to su darovi za druge!
- Duh Sveti ih dijeli kada i kome hoće,
- karizme nas čine sposobnima i spremnima za poslove i službe korisne za obnovu i izgradnju Crkve,
- znak po kome se sigurno raspoznaje da u nekom djeluje Duh Sveti je vjera i vjernički život te osobe.

...............Župna crkva sv. Pavla u Splitu...............

Hvala Bogu, i Hrvatska se polako uključuje u obilježavanje godine sv. Pavla!

U Hrvatskoj postoje samo 4 župe koje su posvećene sv. Pavlu!

1.) Župa sv. Pavla u Retkovcu u Zagrebu već je na samom početku napravila plan i program tribina, hodočašća, radionica, susreta itd. Svaki 25. dan u mjesecu posebno se posvećuje sv. Pavlu uz prigodni program. Cijelu godinu gorjet će posebno svjetlo pred kipom sv. Pavla.
Više o tome ovdje.

2.) Župa sv. Pavla na Pujankama u Splitu otvorila je niz tribina pod nazivom Upoznajmo Apostola naroda, na kojoj će predavači biti mahom vrsni stručnjaci od kojih većinu čine predavači na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu poput dr. don Ivana Bodrožića, dr. don Marinka Vidovića, dr. don Ante Mateljana, dr. don Nedjeljka A. Ančića te mr. don Jenka Bulića, a svoj bi doprinos temi trebao dati i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.
Više o tome saznajte ovdje.

3.) Župa sv. Pavla u Puli jedna je od najvećih župa u porečko-pulskoj biskupiji. Ipak, nema svoju web stranicu (na tom području zaostajemo za svijetom), a o njoj nema gotovo nikakvih podataka na internetu.

4.) Koja je četvrta hrvatska župa posvećena sv. Pavlu?
Ne znam! Ako tko zna, neka mi javi. Hvala!

I da post ne ostane bez Pavlovih riječi, evo dijela odlomka iz 1. posl. Solunjanima koji će se čitati slijedeće adventske nedjelje, koja sva odiše radošću zbog bliskog Isusovog dolaska.
Prema ulaznoj pjesmi ta 3. nedjelja zove se Gaudete (Radujte se). Misno ruho kao i treća svijeća na vjenčiću poprimit će ružičastu boju.

"Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh
ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji,
bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju.

Neka svatko ispita sam sebe
te onda jede od kruha i pije iz kaleža,

jer tko jede i pije,
osudu svoju jede i pije
ako u tome ne razabire Tijelo.
Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, mnogi umiru.
Kad bismo sami sebe prosuđivali,
ne bismo bili kažnjavani.
A Gospodin nas kaznama popravlja
da ne budemo osuđeni sa svijetom. (1 Kor 11, 27-32)

Ozbiljno upozorenje !

Pavao poziva na ispit savjesti i daje naredbe kako se ima pristupati stolu Gospodnjem. Povod tome bilo je neprimjereno ponašanje Korinćana na zajedničkoj večeri koja je prethodila bogoslužju. Agape su trebale poticati, učvršćivati i njegovati kršćansku ljubav i prijateljstvo. Završavale su bratskim cijelovom. Sve je to trebala biti dobra priprava za bogoslužje i blagovanje živog Kruha.
Međutim, neki kršćani, kao i danas, to su olako shvaćali i nedostojno su pristupali k pričesti. Nisu razlikovali običnu večeru od Večere Gospodnje.

A da mnogi kršćani ni danas ne znaju što je posvećena hostija potvrđuje i slučaj jednog prvopričesnika iz istočnog dijela Zagreba, koji nije htio primiti posvećenu hostiju jer nije znao što je to i zašto to treba pojesti.To je samo dokaz, kako manjkava može biti i školska i župska priprema za sakramente.
Pa i sam broj sati školskog programa o sakramentima smanjen je u zadnje vrijeme na svega nekoliko školskih sati!! Zapovijedi se isto na brzinu obrađuju, ali se zato satima i danima obrađuje židovska povijest, kraljevi, ratovi....

Nisam vjeroučiteljica, ali čujem od njih puno prigovora. Kuda smjera takav program? Ako je tako sada na katoličkom vjeronauku, kako će tek biti kad se uskoro uvede alternativni predmet religijske kulture? !
Gdje će naša djeca stjecati temeljna znanja o svojoj katoličkoj vjeri?
Odgovor je jednostavan: u obitelji.
Kao i uvijek do sada, prvo i najvažnije vjersko iskustvo i znanje stječe se u obitelji.
kaže sv. Pavao.

Napomena posjetiteljima bloga: :
Ovim pisanjem nemam namjeru nikoga poučavati. To je samo dnevnik mog osobnog svakodnevnog druženja sa sv. Pavlom tijekom njegove godine, moja razmišljanja, bilješke i objašnjenja bibličara koja pronalazim u Bibliji ili na internetu.
Bit će mi drago ako to pisanje potakne i druge, da na neki svoj način obilježe godinu sv. Pavla.



"Ja sam, uistinu, primio od Gospodina
ono što sam vam i predao:
Gospodin Isus one noći
kad bijaše predan,
uze kruh te zahvali,
razlomi ga i reče:
"Ovo je tijelo moje koje je za vas.
Ovo činite na moju uspomenu!"
Isto tako uze i kalež,
poslije večere, te reče:
"Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi.
Ovo činite, svaki put kad ga pijete,
na moju uspomenu!"
Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh
i pijete ovaj kalež
navješćujete smrt Gospodnju
dok on ne dođe." (1 Kor 11, 23-26)

Ovo je najstariji zapisani izvještaj o ustanovljenju Euharistije, jer su Pavlove poslanice, prema najnovijim saznanjima, napisane prije Evanđelja. Osim Pavla o ustanovljenju Euharistije izvještavaju i trojica evanđelista: Matej, Marko i Luka.

Posljednja večera Velikog četvrtka inspirirala je brojne umjetnike pa tako i najvećeg genija renesanse, talijanskog slikara Leonarda da Vincija. Njegova Posljednja večera (1495-97) spada među najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse i jedno je od najvećih svjetskih umjetničkih remek-djela. Krasi zid blagovaonice dominikanskog samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu.

" Dok to zapovijedam,
ne mogu hvaliti
što vaši sastanci ne bivaju na korist,
nego na štetu.
Prije svega, čujem,
što djelomično i vjerujem,
da, kad se sastajete u zajednicu,
među vama nastaju razdori.
Potrebno je, doista,
da među vama budu rascjepi,
da se očituju prokušani među vama.
Kad se dakle zajedno sastajete,
to više nije blagovanje Gospodnje večere,
jer svaki za vrijeme blagovanja
uzima preda se vlastitu večeru,
te jedan gladuje dok je drugi pijan.
Zar nemate kuća da jedete i pijete?
Ili hoćete da prezirete Crkvu Božju
i da sramotite siromahe?
Što da vam kažem?
Da vas pohvalim?
U tome vas ne mogu pohvaliti. (1 Kor. 11, 17-22)

Poput Isusa, koji je prije ustanovljenja Euharistije večerao sa svojim učenicima, i prvi kršćani su prije Večere Gospodnje zajedno blagovali na večeri ljubavi, koja se zvala agape. Troškove su snosili bogatiji a blagovali su svi. Međutim, kao i uvijek pa i danas, neki su to iskorištavali i zlorabili za svoju osobnu korist: počeli su jesti i piti prije nego su svi došli, prejedali su se i opijali, dok su drugi ostajali gladni. Umjesto da budu mjesto zajedništva i ljubavi, ti sastanci postali su mjesto razdora i pohlepe. To sv. Pavao ne odobrava i javno ih opominje.

Treba biti odvažan i reći istinu i onda kad će nas zbog toga ljudi manje voljeti.

(P.s. Jedan odličan post o kršćanstvu i ženama možete pročitati ovdje.)

..................Molitva u sinagogi...................

Vrlo je zanimljivo tumačenje Pavlovih "spornih" izjava u vezi žena i spolnosti koje iznosi Isusovac p. Norbert Baumert, inače profesor teologije i egzegeze Novog Zavjeta u Beču. Tko želi o tome čitati, neka pogleda ovdje, a nešto je već napisano i tu.

P. Baumert donosi neka nova tumačenja ali i djelomične nove prijevode tih tekstova. Zaista bi bilo vrlo čudno, da sv. Pavao generalno muškarcima zabranjuje nošenje duge kose i pokrivanje glave kod molitve, kad znamo da su svećenici u hramu pokrivali glave, a židovski muškarci sve do danas kod molitve stavljaju na glavu tzv. kipu.

Što se tiče duge kose kod muškaraca, sv. Pavao je kao nazirej i sam u određenom zavjetnom vremenu nosio dugu kosu.

Biti nekome "glava" kod Pavla ne bi značilo autoritet i nadležnost, nego izvor ili početak, kao što se u grčkom jeziku izvor naziva glavom neke rijeke. Muškarac je tako polazna točka a žena širenje i razvoj i ukras čovječanstva.

Pitanje je da li su te izjave o muškarcu kao "glavi" u 1 Kor 11 i Ef 5 objava, koja sama po sebi vrijedi za sva vremena, bez obzira na promjenjene okolnosti? U oba spomenuta mjesta Pavao te izjave donosi kao obrazloženje, u prvom slučaju za primjereno ponašanje kod Božje službe, a u drugom slučaju za pravi red u patrijarhalno strukturiranoj obiteljskoj zajednici. Taj društveni model, kojeg Pavao nalazi i kod Židova i kod Grka, on ne preispituje, nego polazi od toga kao od poznate stvarnosti. On ne pita, da li je to uređenje dobro niti da li bi ga trebalo mijenjati, nego poručuje kako kršćanin u datom društvenom uređenju treba živjeti svoje kršćanstvo. On samo želi reći: Pridržavaj se reda muškog društva i na primjeren način zauzmi u njemu svoje mjesto.

Slično je i sa prvim poglavljima Biblije: moramo razlikovati ondašnju sliku svijeta - koja ne odgovara našim današnjim prirodnoznanstvenim saznanjima - od teološke poruke, koja nam je preko izvještaja o stvaranju posredovana kao Božja objava. Isto je tako za pisca Svetog Pisma društveno uređenje samo materijal, koji će mu poslužiti za prijenos kršćanskih stavova. Društveno uređenje se pritom ne preispituje niti se proglašava dogmom. Bog to prepušta razvoju. Bog je Bog povijesti i on zahvaća čovjeka uvijek na onom mjestu gdje se nalazi i odatle ga dalje vodi.

"Hoću da znate
da je Krist glava svakome čovjeku,
da je čovjek glava ženi
i da je Bog glava Kristu.
Svaki čovjek koji moli ili prorokuje pokrivene glave,
sramoti svoga poglavara.
Naprotiv, svaka žena koja moli ili prorokuje gologlava,
sramoti svoga poglavara.
U tome je i posve jednaka ošišanoj ženi.
Dakle: ako žena neće da nosi veo,
neka se ošiša!
Ali ako je sramota za ženu ošišati se ili obrijati glavu,
neka nosi veo!
Čovjek ne treba da pokriva glavu,
jer je slika i odsjev Božju,
a žena odsjev čovjekov,
budući da nije čovjek od žene,
nego žena od čovjeka,
i budući da čovjek nije stvoren radi žene,
nego žena radi čovjeka.
Zato žena treba da ima znak podložnosti na glavi radi anđela.

Ali u Gospodinu
niti je žena nezavisna od čovjeka
niti čovjek od žene,
jer kao što je žena od čovjeka, tako je i čovjek po ženi,
a sve dolazi od Boga.

Prosudite sami
da li dolikuje da se žena gologlava moli Bogu?
Zar vas ne uči i sama priroda
da je čovjeku sramota ako nosi dugu kosu,
da je ženi dika ako nosi dugu kosu,
jer joj je kosa dana mjesto vela.
Ako ipak tko ima nakanu da se i dalje prepire -
ni mi, ni crkve Božje nemamo takva običaja." (1 Kor 11, 3-16)

Kad govori i o robovima i o ženama, Pavao uvijek prihvaća sliku svijeta i važeće društvene odnose. Nigdje on ne pokušava mijenjati društvene prilike, nego samo svima ukazuje, kako da i u tim prilikama budu što više Božji. Tumači im što su oni pred Bogom: pred Bogom nema niti robova niti slobodnjaka, nema ni muško ni žensko - Bog ne pravi razlike među ljudima.

Pavlove su preporuke uvijek bile: Radite prema zahtjevima prilika u kojima živite. Po istom principu po kojem je onda govorio da je ženama govor zabranjen, danas bi govorio da nije zabranjen. Jer se ne radi o tome, da on nešto zabranjuje ili dopušta, on samo piše ono što je u ono doba bila norma - tako to tumači već spominjani isusovac p. Norbert Baumert.

Izgleda kao da Pavao na nekim mjestima sam sebi proturiječi. U 1 Kor 14,33 kaže: "Kao i u svim crkvama svetih, žene neka na sastancima šute!", a ovdje, u gornjem tekstu, žene ne šute nego mole i prorokuju i zamjera im se samo ako su gologlave. Znači da nisu uvijek trebale šutjeti. Sastanci, na kojima su trebale šutjeti bili su savjetodavni sastanci, dok su kod bogoslužja glasno molile i prorokovle. Ni kod Židova ni kod Grka žena nije sudjelovala u donošenju odluka. S tih temelja polazi i sv. Pavao.

Što se tiče nošenja vela, p. Baumert kaže, da početno pitanje nije bilo treba li žena nositi veo ili ne, nego činjenica, da su žene za vrijeme prorokovanja raspuštale kosu, a s kosom su se poigravali i muškarci dok su prorokovali. To je bilo povezano sa poganskim običajima. Protiv toga govori sv. Pavao.

Ima tu još puno toga. Mislim da Pavao samo realno opisuje sliku ondašnjeg svijeta. I dandanas su žene, općenito uzevši, u nekoj vrsti "podređenosti" muškarcima, ali to je posljedica grijeha, a ne Božjeg određenja. U Knjizi Postanka piše: - on će gospodariti nad tobom -, a ne: on treba gospodariti nad tobom.

Međutim, u otkupiteljskom redu žena (Marija) je prva i ona daje život muškarcu (Isusu). Tako Isus iscjeljuje taj rascjep među spolovima time što se svijesno podložio i Zakonu i ženi, od koje uzima tijelo.

L I S T I Ć
Molitvenog vijenca Kraljice obitelji
God. V. Br.2 .........................BOŽIĆ 2008.

Dvorani neba doniješe glase narodom:
Isus se rodi, spasenje plodi porodom.
Betlem je mjesto, u kome čisto Djetečce,
rodi se za nas, otkupi da nas, Janješce!
Isus dolazi!

Povijesnim Došašćem nazivamo ono vrijeme od, otprilike, četiri tisućljeća prije Krista, kad se očekivao obećani Mesija. Isus je došao, ali ga mnogi nisu prepoznali.

Kalendarsko Došašće je ovo naše, kad Božić čekamo iz godine u godinu i kad slavimo taj povijesni događaj – rođenje Spasitelja od Djevice Marije. Taj je dan postao dan radosti i mira širom svijeta.

Sakramentalno Došašće događa se kod svake sv. mise i kod svih svetih čina kad možemo Njegovu blizinu osjetiti mistično.

Eshatološko Došašće je naše neprestano iščekivanje Isusovoga slavnoga dolaska u slavi zajedno s cijelom Crkvom




I ove godine želimo radosna srca u duhovnom zajedništvu sa svojim svećenicima, redovničkim zajednicama i s hrvatskim pukom proslaviti svetkovinu Bezgrješnog Začeća BDM.
Sv. misa će se slaviti u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, 8. prosinca o. g.
U 18,00 sati krunica, 18,30 sv. misa (bolesničko pomazanje i blagoslov djece). Neka i ove godine, uoči svetkovine, naša molitva i pjesma budu velikodušan dar Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, klanjanjem u župi prema mogućnostima.

DOGAĐANJA TIJEKOM GODINE

Početkom svibnja o. g. ostvarili smo hodočašće u Lurd. Pod vodstvom dragoga nam fra Petra Lubine, urednika časopisa Marija, svi smo doživjeli snažan duhovni susret s Lurdom kao mjestom ukazanja, mjestom posebnih milosti, molitve, čišćenja i solidarnosti s bolesnima iz cijeloga svijeta.
šš'››
Molitveni vijenci iz Dugava, Zaprešića, Knežije i Sigeta pod vodstvom gđe Nade Carević i gđe Slavice Sever, hodočastili su u Ilaču, Ilok i Vukovar. Hodočašće je bilo ispunjeno bogatim duhovnim, povijesnim i nacionalnim sadržajima. Hodočasnici su darovali crkvi sv. Jakova u Vukovaru lijepi novčani prilog, a u Ilači su s izvora Majke Božje Iločke ponijeli ''Gospinu vodicu''. Taj je izvor provro kratko nakon Lurda 1865.
šš'››
U lipnju je 2 autobusa molitelja pod vodstvom gđe Jelice Bikfe, hodočastilo Gospi Molvarskoj i pohodilo lijepu mjesnu crkvu gdje je odnedavno otkriven oltar sv. Filomene.
šš'››
Jedan autobus molitelja MVKO hodočastio je 5. srpnja o. g. na Trsat pod vodstvom gđe Mire Čiš. Ova su hodočašća dio godišnjega plana i programa MVKO kojim se njeguje i razvija duhovni rast molitelja, nacionalno- povijesna osviještenost te se molitelji međusobno upoznaju i druže.
šš'››
Molitveni vijenci iz Remeta već tradicionalno organizirano hodočaste u Krašić i u Jazovku. Ove su godine zajedno sa svojim duhovnikom o. Đurom Filipovićem, karmelićaninom i moliteljima iz MVKO iz župe Sv. Josipa i Marije Pomoćnice na Knežiji, pod vodstvom gđice Nade Mustapić, obilježili sv. misom i klanjanjem Isusu u Presvetom Sakramentu u Krašiću 110 godinu rođenja i 10. godišnjicu proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca. Većina od 69 hodočasnika je prvi put bila u Krašiću i na Jazovki. Na Jazovki su na spomen mučenicima zapaljene svijeće i moljena krunica.

Putovima Alojzija Stepinca

Evo nas sada do Stepinca grada,
u našim srcima velika je nada,
došli smo ovdje sa puno jada,
da se vrati u naša srca nada.

Moli se za nas i za naše boli,
ovaj te narod od srca voli,
dižući oči prema tebi sada,
da iscijeliš srca prepuna jada.

Ti si sada gore kod našega Oca,
a ja te gledam sa ovog stolca,
i molim Boga za sve ljude,
da nam u životu bolje bude.

Sveti Alojzije tebi hvala,
to ti želi grupa mala,
i zaziva od sveg srca,
koje tako tiho kuca.

Molimo tebe za zagovor dragi
da svrneš pogled mio i blagi,
i pogledaš sa visina
gdje si sada kod Oca i Sina.

Ana Mlikota

(nadahnuće za ove stihove hodočasnica Ana dobila je za vrijeme hodočašća u Krašić, 25.listopada 2008.)

Naša udruga organizirala je u listopadu za svoje članove i za ostale vjernike, duhovnu obnovu koju je održao pater Mijo Nikić, vrsni teolog i dr. psihologije, u crkvi sv. Križa u Sigetu. U obradi teme Duh Sveti u Marijinom i našem životu, bilo je mnogo korisnih savjeta za duhovni rast u vjeri. Izdvajamo ovih 25 hvale vrijednih savjeta, koje je potrebno svakodnevno promišljati i živjeti.


25 SAVJETA ZA ZDRAV I OSMIŠLJEN ŽIVOT

1. Idite u isto vrijeme na počinak prije ponoći i spavajte 6-8 sati.
2. Dnevno budite tjelesno aktivni i krećite se 30 minuta po mogućnosti u prirodi.
3. Redovito doručkujte prije podne.
4. Pijte svakodnevno barem 1.5 litara vode.
5. Smanjite unos masne, slane i slatke hrane.
6. Jedite svakodnevno voće i povrće.
7. Održavajte primjerenu tjelesnu težinu.
8. Postite jednom tjedno, to je zdravo za dušu i tijelo.
9. Ne pušite. Svaka cigareta skraćuje život.
10. Izbjegavajte alkohol ili ga uzimajte umjereno.
11. Svakodnevno se molite i čitajte Bibliju, to jača duhovnu dimenziju i pomaže u nadvladavanju stresnih situacija.
12. Opraštajte drugima i molite za oproštenje,to osigurava duši mir i radost te donosi miran san
13. Živite u istini, to je najbolja prevencija protiv neuroze.
14. Nesebično volite druge. Ljubav je najbolji znak dobrog duševnog zdravlja.
15. Svaki dan učinite barem jedno dobro djelo (posjet bolesniku, starom, nemoćnom susjedu) to i Bog nagrađuje.
16. Slušajte uvijek svoju savjest, ona je najbolji vođa kroz život. Bog nam kroz nju govori što treba činiti, a što izbjegavati.
17. Nemojte živjeti s krivnjom na duši. Ona razara dušu i stvara podlogu za psihosomatske bolesti.
18. Ne potiskujte emocije, one su vaša snaga. Nemojte reagirati impulzivno, nego kontrolirano izražavajte svoje osjećaje.
19. Mislite pozitivno i kreativno, ono što mislite o sebi, počinje se ostvarivati u vašem životu.
20. Vjerujte u Boga i imajte povjerenja. Vjera je sila koja pobjeđuje.
21. Unesite što više smijeha u vaš život. Smijeh razveseljuje srce i uljepšava lice.
22. Imajte visoke ideale, ali nemojte si umisliti da ste ih već postigli.
23. Budite ponizni učite iz svojih pogrešaka,

vjerujte u istinu koju je napisao sv. Pavao : Onima koji ljube Boga, sve se okreće na dobro!

24. Budite uvjereni da vas Bog neizmjerno voli kao svoju djecu.
25.

Često ponavljajte u sebi misao sv. Pavla: Sve mogu u onome kojime me jača!

dr.sc. Mijo Nikić, svećenik i psiholog
dr. med. Marina Jurčić, liječnica

Sljedeće se godine planira:

Na nedavno održanoj sjednici, Malo vijeće MVKO potvrdilo je plan za već ustaljena hodočašća: Marija Bistrica, Molve, Ilok, Ilača, Vukovar, Krašić, te hodočašće u inozemstvo (Rim).

Hodočašće u Padovu, Asiz, Loreto, Rim, Monte Cassino.
Polazak 22. ožujka navečer, povratak 28. ožujka navečer 2009. Smještaj Domus Croata u Rimu. Cijena 350 Eura, u cijeni: doručak, večera, noćenje, prijevoz i ulaznice. Javiti se do 31. XII. 2008. 'Marijama i Martama' s podacima: ime, prezime, telefon, adresa, broj putovnice i uplata 100 Eura..

Svjedočanstvo - Sveta snaga molitve
Stjepan je molitelj u MVKO u Vugrovcu. Pokrenuo je i MZ Treće srce u njihovoj župi koja moli za spas nerođenih. U jednom je susretu pun ushita kazao:''Moja je kćer ozdravila zahvaljujući molitvi.''Znala sam da mu se kćer razboljela. Stjepan je u časopisu MIR iz Međugorja pročitao kako je nastradala jedna djevojčica iz Retkovca u Zagrebu pod kotačima automobila i kad su i liječnici izgubili nadu za njezin život, vjeroučiteljica je u dogovoru s njezinim roditeljima organizirala molitvu devetnice Milosrdnom Isusu. Uz članak je bila priložena i njezina fotografija u kolicima na kojoj je dobro raspoložena. Liječnici su potvrdili da se radi o čudu. Taj mu je članak bio poticaj da počne ustrajno moliti za svoju Ines. Uz molitve koje moli kao član MV, odlučio je moliti devet dana četiri otajstva krunice. Prije nego je završio devetnicu, kćer je dobila pravovremenu liječničku pomoć, nije ostala na bolovanju, nego je počela raditi jer se dobro osjeća. Devetnicu je završio 6. listopada, a sedmoga je blagdan BDM od Krunice.(Sanja T.)

Neka Gospodin blagoslovi novorođene!
Blaženka Božnjaković, rodila 6. dijete, MV Nijemci
Marica Marić, rodila blizance, MV Vinkovci

Neka Gospodin blagoslovi sveti bračni savez:
Silve Mastelić i Zvonka Martinovića , 5. MV Remete
Danijele Grgić i Ivice Drožđana, MV Vugrovec
Ivane Petljak i Arsena Stjepana Solowke, MV Vugrovec
Ružice Markotić i Željka Medića, MV Vugrovec

U spomen našim dragima!
Marica Vrban, Franjo Čvek i Stepan Fišter, MV Vugrovec
Nada Sili, Mirela Silajčik, MV Osijek

Odgovara Uredničko vijeće Udruge MVKO pri Samostanu sestara Pohoda Marijina,
10000 Zagreb, Mošćenička 3

............... Slavim te, Bože, svojim životom!...............

"Prema tome,
bilo da jedete,
bilo da pijete,
bilo da što drugo činite,

sve činite na slavu Božju!

Ne budite na sablazan ni Židovima,
ni Grcima, ni Crkvi Božjoj,
baš kao što i ja u svemu svima ugađam
i ne tražim svoje osobne koristi,
nego korist mnogih da se spase.

Nasljedujte mene,
kao što i ja nasljedujem Krista!"

(1 Kor 10, 31-33; 11,1)

Blago onome koji sa svom poniznošću može to i za sebe reći:

- "Sve je dopušteno....."
- Ali sve ne koristi.
- "Sve je dopušteno...."
- Ali sve ne izgrađuje.

Neka nitko ne traži korist svoju,
nego korist drugoga!¨

(1 Kor 10, 23-24)

Do kuda ide naša sloboda? Dok ne ugrožava drugoga!.
Sloboda, dakle, nije neograničena. Gdje su joj granice, reći će nam kršćanska ljubav. jer bez ljubavi, sloboda može biti vrlo opasna.

Sloboda, ljubav i odgovornost moraju nastupati zajedno!

Pavao često govori o kršćanskoj slobodi.
U poslanici Galaćanima kaže:
"Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! (Gal 5,1-14)

"Zato, ljubljeni moji,
klonite se idolopoklonstva!
Govorim kao mudrima;
prosudite samo ono što ću reći.
Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo
zajedništvo s krvlju Kristovom?
Zar nije kruh koji lomimo
zajedništvo s tijelom Kristovim?
Budući da je samo jedan kruh,
mi svi smo jedno tijelo,
jer smo svi mi dionici jednoga kruha.
Promatrajte zemaljskog Izraela!
Zar oni koji jedu žrtve
nisu u zajednici sa žrtvenikom?
Pa što želim reći?
Da je meso žtvovano idolima nešto?
Ne, već da ono što pogani žrtvuju,
"žrtvuju vrazima, a ne Bogu".
A ja neću da vi budete u zajednici s vrazima.

Ne možete piti kalež Gospodnji i kalež vražji.
Ne možete biti dionici stola Gospodnjega i stola vražjega!"

(1 Kor 10, 14-21)

Zašto se treba kloniti idolopoklonstva i zašto se ne smije sudjelovati u njihovim žrtvenim gozbama?

Pavao navodi dva primjera da pokaže, što se događa kod žrtvenog blagovanja:

... - kad kršćani blaguju Tijelo i Krv Isusovu kod euharistijskog stola - sjedinjuju se s Njim i postaju jedno tijelo,
... - kod blagovanja starozavjetnih žrtava Izraelci su se na neki način ujedinjavali sa žrtvenikom, tj. s Bogom,

Isto se događa kod prinošenje i blagovanja idolskih žrtava, samo što tu stupamo u zajednicu sa vragom, jer se te žrtve prinose samom vragu, budući da poganskih idola nema jer ne postoje.
Svi koji učestvuju u tim poganskim obrednim gozbama stupaju u vražje zajedništvo, koje je nespojivo sa Kristovim zajedništvom.

Idolopoklonstvo se ne odnosi samo na pogansko bogoštovlje i na pogansko doba. Ima ga puno i danas. To je stalna čovjekova napast da učini bogom ono što nije Bog. Novi bog može biti novac, moć, užitak, nacija, pjevač, nogometaš, a posebno razni novovijeki duhovni učitelji, magi i iscjelitelji. Iza svih tih "bogova" stoji onaj, koji je htio biti kao Bog, a to je sotona. Družeći se s njima i koristeći njihove usluge, družimo se sa samim sotonom. Nažalost, mnogi to ne znaju ili olako shvaćaju.

"Nikakva kušnja
veća od ljudske snage
nije vas zadesila.

Bog je vjeran i neće dopustiti
da budete kušani preko vaših snaga,

nego će vam zajedno s kušnjom
dati sretan ishod,
da je možete podnijeti.!" (1 Kor 10,13)

Divna je ta Pavlova sigurnost da Bog uvijek bdije nad nama i da nikad neće dopustiti da naše kušnje i patnje postanu preteške. On sam iskusio je borbu između duha i tijela, koja ga je natjerala da zavapi: "Tko će me izbaviti od ovoga smrtnoga tijela?" (Rim 7,24) i koja ga je učvrstila u uvjerenju da i da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove.

Nebeski Otac neumorno pazi na nas. Ne opterećuje nas više nego što možemo podnijeti. Njegova moć i ljubav uvijek je veća od svih naših kušnji. Nikada neće dopustiti da se utopimo u svojim suzama. Ako ponekad izgleda da ga nema, to je samo privid. On je uvijek uz nas i doći će u pravi trenutak da nam pomogne.

A imamo i Majku, koju nam je on darovao sa križa, i kojoj se uvijek možemo utjecati za zagovor i pomoć. Mislimo na to posebno sada u ovo sveto adventsko vrijeme!