Molitveni vijenac Kraljice obitelji

Govorenje u jezicima prvi put se pojavilo na dan Pedesetnice u Djelima 2,1-4. Apostoli su izišli i naviještali Evanđelje mnoštvu govoreći na njihovim jezicima: »Svi mi čujemo ih gdje našim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima« (Djela 2,11).

I sv. Pavao imao je dar govora u jezicima:"Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od sviju vas" (1 Kor 14,18)
Cijenio je sve karizmatske darove, ali je smatrao većim darom onaj dar, koji više služi izgradnji zajednice, kao što je to npr. dar prorokovanja:
"Onaj koji govori tuđim jezikom izgrađuje sam sebe,
dok onaj koji prorokuje izgrađuje Crkvu" (1 Kor 14,4).
Dar proricanja, naime, ne obuhvaća samo proricanje nekih budućih stvari, nego još više razjašnjenje već objavljenih istina.

"U zadnje vrijeme sve više ljudi ima dar jezika. Čak i djeca od 4. razreda osnovne škole pa nadalje. Zanima nas što je to zapravo dar jezika? Griješimo li ako ne molimo za njega? Molimo vas iskreno za pomoć, jer u našem društvu nastaje sve veća zbunjenost. Svaki dan sve više osoba ima taj dar. Jesmo li mi grešnici kad ga nemamo? Objasnite nam sve o daru jezika."

Na to pitanje Glas Koncila daje odgovor, koji se temelji upravo na 14. poglavlju 1. Pavlove poslanice Korinćanima, koju ovih dana čitam. Evo tog teksta, u kojem ću samo istaknuti pojedine odlomke radi lakšeg čitanja.

Čemu dar govorenja jezika?

"I Vaše pismo govori da je u životu Katoličke Crkve, pa i u Hrvatskoj, posljednjih desetljeća iskustvo karizmatske obnove u Duhu - s kojom se usko veže i »govorenje u Duhu« - izazvalo mnoge nedoumice, a Vas s prijateljima čak dovelo i u sumnju da griješite ukoliko taj dar nemate i za njega ne molite.

Taj se dar naziva još i glosolalijom, a Jeronim Šetka u »Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji« taj pojam definira kao »dar koji Duh Sveti daje kršćanima da govore drugim jezicima«. Prema istom autoru, osoba koja govori druge jezike naziva se »glosolal« (usp. Dj 2, 4).

Iz Prve poslanice Korinćanima (1 Kor 14, 2) jasno je da »glosolal« ne govori ljudima nego Bogu:
»Težite za ljubavlju!
Vruće čeznite za duhovnim darovima,
posebno za prorokovanjem!
Jer, koji govori tuđim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu;
nitko ga, naime, ne razumije;
duhom govori tajanstvene stvari.«

Zato je glosolalija smatrana darom manje važnim od prorokovanja, jer je čin samo jedne osobe u zajednici, dok je sv. Pavlu apostolu kriterij za veće značenje bilo ono što konkretnoj zajednici služi u većoj mjeri.
Iz dijela rečenice da ga »nitko ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene« ne može se zaključiti kako je riječ o »mrmljanju« i neartikuliranom govorenju, nego samo da oni koji nisu glosolali ne mogu shvatiti o čemu je zapravo riječ. Glosolal, za razliku od proroka, govori nerazumljivo i njegov govor nema učinka na zajednicu.

Sveti Pavao nije »nimalo nježan« prema glosolalima, pa objašnjava i njihovu beskorisnost navodeći primjer glazbenih instrumenata. Ako on ne daje jasan zvuk, nema svrhe:

»Ako neživa glazbala - svirala ili citra -
jasno ne daju glasove,
kako će se poznati što izvodi svirala ili citra?
Ako truba daje nejasan glas,
tko će se spremiti za borbu?« (1 Kor 14, 7-8).

Tako je i govor glosolala u Korintu, nastavlja sveti Pavao, uzaludan govor, govor u vjetar (usp. 1 Kor 14, 9), jer nitko ga neće shvatiti. Zato sv. Pavao preporučuje da glosolal govori jasno, da sam svoj govor »prevede« ili da mu drugi glosolali u tome pomognu kako bi se svi mogli sporazumjeti, a zajednica izgrađivati.

On i sebe samoga naziva glosolalom, no to mu nije najvažnije. Zato kaže:
»Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi.
Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti,
da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom« (1 Kor 14, 18-19).

Kada razmišljamo o tim riječima sv. Pavla - a Vama preporučujemo da pročitate barem poglavlja 12-14 iz Prve poslanice Korinćanima - vidimo da i njemu samome nije bilo lako. Njemu je svakako jasno da prva stvar koja nama (kao vjernicima, pa i u primanju darova Duha) mora biti najvažnija jest izgrađivanje zajednice, Crkve. Zato i govor u jezicima smatra manje vrijednim, te poziva na molitvu cijelim bićem, i duhom i umom. Ako molim ono što ne razumijem, tada se možda moj duh puni, ali moj um ostaje neplodan: »Ako se u molitvi služim tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi« (1 Kor 14, 14).


Što, za sv. Pavla, iz svega toga slijedi?
Slijedi poziv svakome od nas da molimo duhom, ali i umom; da pjevamo hvale duhom, ali i umom. Jer, inače, kako bi oni koji ne razumiju, koji su neupućeni, na naše riječi u tuđem jeziku mogli reći »amen«, a da ne znaju što smo mi to govorili? Čemu bi služila takva naša molitva i zahvala (usp. 1 Kor 14, 15-19)?

Dar jezika »nije znak za one koji vjeruju, nego za nevjernike,
a dar prorokovanja nije za nevjernike, nego za one koji vjeruju.
Ako se - recimo - skupi sva Crkva na jedno mjesto
i svi govore tuđim jezicima,
a uđu neupućeni i nevjernici,
neće li reći da ludujete? (1 Kor, 14, 23).

Dar jezika podrazumijeva i jasno tumačenje onima koji ne razumiju; ako njega nema, sv. Pavao je jasan: »Ako li nema tumača, neka (obdareni tuđim jezikom) šuti u crkvi; neka govori sam sebi i Bogu!« (1 Kor 14, 28).

Istina je, govora u jezicima ima i danas, i on je dar Duha Svetoga. Ali, ne svima i u svakom slučaju. Vjerujemo da Vam je, ipak, iz svega gore rečenoga jasno da postoje u Crkvi mnogo važniji darovi od dara govorenja u jezicima. Da su daleko važniji darovi strpljivosti i poniznosti nego glosolalije. Ili pak dar ljubavi prema bližnjemu, u kojoj đavao (jer u duhovne se »stvari« upravo rado đavao plete!) nema mjesta!

Tamo pak, gdje se i maloj djeci, neodgovorno, na teret duše stavlja ili ih se potiče na govorenje u jezicima, nalazimo se na području nezdravih emocija, pa i senzacija. Zato bi svaki Božji čovjek, iskreni vjernik, čovjek molitve kojemu je dan dar jezika morao biti diskretan i ne bi rado trebao moliti u jezicima javno, već zatvoren u sobu. Jer, obraća se Bogu i on ga razumije.
Žalosno je, ipak, da se danas u nekim pokretima u Crkvi takva pojava ne samo prihvaća nego i neumjereno i nezdravo potiče, te da druge vjernike dovodi do mišljenja kako je neposjedovanje toga dara čak grijeh.
Izvanredne darove ne treba lakoumno tražiti, niti se od njih preuzetno smiju očekivati plodovi apostolskih djela. Sud o njihovoj ispravnosti i upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati te zadržati ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).

Ne zaboravimo: darovi Duha Svetoga uvijek su znak vremena i blagoslov za Crkvu, i nitko ga ne smije gasiti. No, više je nego potrebna i razboritost u njihovoj prosudbi. Ono što dijeli i razgrađuje zajednicu, Crkvu, ne može biti od Duha, jer Duh upravo poziva i potiče na služenje braći, prijateljima i društvu u kojem živimo."

Glas Koncila, 38/2002