Druga poslanica Korinćanima napisana je vrlo brzo nakon Prve, negdje koncem 57. godine. Međutim, u tom kratkom vremenskom razdoblju, u Korintu su se zbili neki nemili događaji. Izgleda da se stanje još pogoršalo, što je nagnalo Pavla da na brzinu ode u Korint. Međutim, tamo je doživio teške uvrede, napadan je njegov apostolski autoritet. Osjećao se ponižen i odbačen. To ga je sve duboko ražalostilo i vrativši se u Efez piše ovu Drugu poslanicu.
Međutim, da li je to zaista tako bilo, ne može se sa sigurnošću reći. G. Ricciotti, koji je dobro poznavao Pavla, veli: "Čitajući danas Pavlove spise, često dobijemo dojam da promatramo starinski mozaik, iz koga su ispali mnogi kamenčići". Ipak, kad se poslože kamenčići koji su ostali, vjerojatno je da su se događaji tako odvijali.
Ovo je najosobnija Pavlova poslanica. U njoj Pavao otvara svoju dušu. Pokazuje koliko ga opterećuju brige za sve crkve, koliko mu je na srcu njihov duhovni napredak i koliko ih sve voli. Saznat ćemo uz koju cijenu je ostvarivao svoje poslanje: teškoće, patnje oskudica, nevjerojatna poniženja, što je sve doživio i proživio u službi Eanđelja. Zato neki ovu poslanicu nazivaju
"poslanicom Pavlovih muka". Ali s druge strane vidimo i njegovu neslomljivu vjeru koja sve svladava i sve preobražava.
Kroz cijelu poslanicu Pavao zdušno brani svoju službu i apostolsko poslanje koje mu je Bog dao i razračunava se sa svojim protivnicima, koji mu to osporavaju.
No, Pavlovo veliko srce nije moglo zaboraviti u svim svojim osobnim teškoćama siromašnu braću u Jeruzalemu i temi milostinje posvećuje cijela dva poglavlja. Poslanica je kraća od Prve: ima 13 poglavlja i lako se čita.
Čeka me lijep i zanimljiv posao!