Prosvjednici & redikuli

Mater me nazvala na telefon i neuvijeno mi saopćila da ovi vikend ne triban dolazit na ručak.

-A dica, moja jadna, gladna, napaćena dica, nisu se ugljikohidrata okusila više od mjesec dana, umrla bi već od gladi da nisu naučile tražit žutinicu po kvartu...

- Ni dica! Ja i ćaća ovi vikend se spremamo na jedan romantični dejtić. Dvadeset i osam godina čekam taki ivent.

- A šta oće reć? Ja san mislila da ne razgovaraš sa ćaćom otkad je onomad diga kužinu i kotlovnicu u zrak.

- Ćeri neobrazovana a živiš u elektronsko doba! Prosvjedi su!!! Ćaća je nabavija balote, petarde i jedan stari vatromet, možda još vridi. Ja nosin blokete, čelični ekstendibl super stik i bejzbol palicu. Idu ti i braco i seka, oni nose samo transparente, al od njih ne možeš više ni očekivat! Od tebe očekujen puno više, očekujen da povedeš dicu.

- Neće moja dica nikome besplatno radit nered. To san susudima oduvik naplaćivala.

- A meni ih moš dovodit na ručak, a?

***

U pozadini je svirala muzika Enrica Moriconea iz filma: "Jaco štraco!"
Splitska Riva obasjana zlatom zamirisala je na barut.
Žamor prosvjednika je utihno.
Više od tri i po prosvjednika se razmaknulo da ih propusti. Moje roditelje.

Ćaća se nezainteresirano igrao balotom u lijevoj ruci a onda je na redarstvenika pljunuo ižvakani crni duhan.
Majka je umotana u dekicu sa palicom na leđima stajala čvrsto u mjestu i zmijski stisnutih očiju skenirala ekipu.
Onda je jednim munjevitim potezom potegla po korumpiranoj čunci usaljenog novinara koji piše o ustašama i partizanima umjesto o nama, tj. o gladnima i smrdljivima.
To je bio znak mojoj djeci ukrašenoj ratničkim bojama plemena Sioux da urlajući ratne pokliće polete sa tomahawcima na policajce.

Sestra, iako se našminkala i opeglala kosu odlučila se sakrit i da se neće isticat ako ne dođe nešto mlađih i ljepših, normalnijih prosvjednika. Brat je očekiva vidit Severinu ili barem Jelenu Rozgu. Sakrili su i tranparent: "I mi bi tili ležat i primat bar socijalnu pomoć ako već ne možemo braniteljsku mirovinu"
I meni je bilo neugodno da se istaknem među takvima ka šta mi je familija pa sam se i ja sakrila.

Zatim sam prebacila program nadajući se da će na drugom programu bit uvjerljivije, modernije akcije.

***
Evo update: Recepti Don Ivana Grubišića, svakako pročitati.
Uglavnom, Grubišić opominje kako nasilje može eskalirati ali daje jasne točke što vlast treba učiniti da nasilje ne eskalira. Baš je zanimljivo za vidjet tko će prvi popustiti.

Što mislite o ovome postu?
http://denisavdagic.blog.hr/2011/02/1628994539/prosvjedi-u-hrvatskoj-nasilje.html

Da se poslužim narodnim poslovicama;
Nema kruva bez motike!
Bez spremnosti na pendrek, nema ni demokracije!

U osnovnoj školi obično učimo sina da izbjegava nasilje pod parolom; Nasilje nije način rješavanja problema. Ali da bi sin na duže staze uistinu izbjegao nasilje bar jednom se treba pošteno potuć makar unaprijed znao da će primit batine. To se uči u praksi.

Mi smo se ranih devedesetih trebali duhovno osvještavat, a kad problem naraste velik treba i mnogo veća sila da ga riješi. Mislim, iako se nadam u suprotno, da smo mi ipak kukavice (u svakom pogledu) za to. Jednima je neugodno, drugima je lijeno, treće je strah, četvrti u ništa ne vjeruju...
U ST primjerice jedan pijančina jednostavno je rastrao nekih stotinjak prosvjednika jer im je bilo neugodno stajat pokraj njega.

Kamo sreće da mi imamo muda za malo se pošaketat i napravit ulične nerede ko Francuzi.
Koja je svrha prosvjeda ako se nema jasan cilj a to je rušenje vlade i pripadajućih joj prirepina i nadat se da je time uglavnom zaustavljena krađa i korupcija. Molbe vladi u fino ne pale isto kao što i ne pali kad sirota djeva moli silovatelja: ¨Pliz, nemojte me pliz više jebati!"

U feudalnom društvu kakvo je Hrvatska makar se nazivalo demokracijom vlast se bira na više duhovnih i naučno fantastičnih dimenzija (od mrtvih baba, lažnih bratnitelja, duhovnih pastira preko zanzibara, australije do ostavke premijera). Ako su to izbori onda ovo nije stvarnost nego se mi nalazimo u nekoj fantastičoj satiri.