Da čovjek 100 godina prati zaštitu potrošača u nas i u svijetu, uvijek ga neke stvari iznova šokiraju. Jedna od takvih šokantnih stvari koje nam se događaju već skoro 2 desetljeća, a kojom se nitko ne namjerava sustavno baviti je plaćanje tzv. naknade za korištenje muzičkih autorskih prava ZAMP-u. Riječ je o iznimno zanimljivom parafiskalnom nametu, jednom od oko 250 koliko ih je u Hrvatskoj, za kojeg nitko u cijeloj državi ne zna precizno kako se i za što naplaćuje. Banalna primisao kako je sustav naplate jednostavan i logičan (izračuna se koliko iznosi slušanje jednog glazbenog djela od strane jednog čovjeka pa se potom taj broj množi s brojem slušatelja), pada u kantu za smeće onog trenutka kad se ovlaš baci pogled na modele obračunavanja koji izgledaju ovako: jednom ću vam naplatiti slušanje nekog glazbenog djela jednom, drugi put vam ga uopće neću naplatiti, treći put će naplata biti posljedica vaše pogodbe, četvrti put vam će vam zaračunati kamate a onda vam dio oprostiti, peti put ću vam naplatiti slušanje djela koje niste slušali, šesti put ću vam za slušanje istog djela u istom vremenu i prostoru naplatiti četiri puta, pet puta….
Kroz cijeli aktualni sustav zaštite autorskih prava isprofilirala se mala šačica ljudi udruženih u desetak privatnih tvrtki, 100-tinjak zaposlenih u raznim firmama, koji imaju apsolutni monopol na tržištu (u Hrvatskoj se nitko osim ZAMP-a ne smije baviti zaštitom muzičkih autorskih prava), koji imaju nepoznata količina novca, i koji nemaju nikakve državne kontrole, a udruge onih koji bih ih trebali kontrolirati sufinanciraju. Na prvi pogled cijela priča nalikuje lođem filmu. I na drugi pogled sustav izgleda kao na lošem filmu. I na treći pogled izgleda tako. Glazbeni autori, iza kojih se skrivaju ''profesionalci'', pojma nemaju tko ih zapravo dere, pa su svoje nemušte strelice umjesto na vlastitu udrugu usmjeravaju na udruge, holetilere, ministra turizma, novinare.
Čovjek najčešće nije ni svjestan koliko puta po različitim osnovama plaća dadžbine ZAMP-u: one su uračunate u cijenu kave koju je popio u kafiću, u cijenu RTV pretplate, ukalkulirane su u cijeni artikala koje kupujemo u nekom tržnom centru, ili cijeni korištenja WC-a, cijeni hotelske sobe, maturalne zabave, korištenja Interneta. Svaki ulaz u neki sajamski prostor, posjet seoskoj priredbi, navijanje na sportskom susretu, sudjelovanje na kongresu, povlači za sobom plaćanje nadoknada ZAMP-u. Prilikom svake kupovine CD-a, DVD-a, Mp3, bilo koje memorijske kartice za fotoaparate, računala, I-poda, USB sticka i rekorder hrvatski građani plaćaju ZAMP-u od osam lipa do 160 kuna jer se pretpostavlja da će korisnik na kupljeni medij snimiti neko od muzičkih djela iz njihovog djelokruga. Glavni krivci i izdajnici interesa vlastitih članova za ogromne dadžbine ugostitelja i hotelijera su Obrtničkom komorom, a za vanjske memorije Gospodarska komora koji su sa ZAMP-om potpisali ugovore. Ako ni za što drugo, zaslužili su da ih vlastito članstvo i pošteni građani pozovu na odgovornost. I materijalnu, i moralnu, a bogme i kaznenopravnu. Dakako, nakon što su ZAMP-u ishodili ogroman profit koji plaćamo mi, oni se sad prave gljive.
Budući da im nitko ne može i ne želi ništa u Hrvatskoj, naše su se udruge obratile inozemnim stručnim organizacijama i udrugama. Ako su nadležne državne organizacije i službe nezainteresirane za ZAMP i njegove mutne aktivnosti, građani i nevladine organizacije nipošto nisu.
Oznake: ZAMP, parafiskalni namet
