Zašto nas država svake godine izvještava o tome koliko je novce prikupila porezima, kako ga je raspodijelila, koliko je tko dobio, koliko će nam ga uzeti slijedeće godine….? Vjerojatno stoga jer tako nešto podrazumijeva elementarna demokratska procedura koja se, uz ostalo, temelji na transparentnosti i poštenju. Upravo iz takvih javno predočenih, transparentnih podataka mi precizno znamo koliko je poreza državi platio T-HT, koliko Konzum, a imamo i uvid u to koliko je, primjerice, otišlo za škole, koliko za Pelješki most, koliko za kupovinu vojnih kamiona itd. Povijest pamti i vremena kad tako nešto nije bilo uobičajeno: poreznici bi upadali u sela i otimali koliko su mogli – nekom kravu, nekom ovcu, nekom opet vreću, dvije žita, a poreznik bi polovicu otetog zadržao za sebe. Bilo je tijekom povijesti i drugih, sličnih revolucionarnih nameta, popularno zvanih kontribucija: uđem ti u kuću pa ti opelješim sve što hoću i koliko hoću i nikome o tome ne podnosim izvješća jer je namet izvršen za viši interes, ''u ime revolucije''. Suvremeni poslovno-politički sustavi odustaju postupno od ovakvih metoda i oni su još opstali kao modeli prikupljanja i distribucije materijalnih sredstava gotovo isključivo u egzotičnim organizacijama poput kineskih Trijada, japanskih jakuza, ruske mafije, u kojima preciznim brojkama raspolaže isključivo capo di tutti capi. Tko precizno može znati koliko novca zakopanog u svom vrtu ima Tony Soprano?

Za razliku od uobičajenih poreza koji u Hrvatskoj ne plaća dobar dio stanovništva – djeca, sirotinja, osobe bez poslovne sposobnosti, svećenstvo, nezaposleni, stranci itd. parafiskalni namet Hrvatskom društvu skladatelja za zaštitu muzičkih autorskih prava (HDS ZAMP-u) plaćaju doista svi: u cijenu kašice za bebe, cijenu pelena ili dude-varalice uračunat je Njihov namet (doduše, ne direktno - trgovina u redovnim obrocima plaća im namet koji oni, dakako, prevaljuje nama – građanima, kroz cijenu robe), a ZAMP nas u stopu prati kroz život od vjenčanja, krstitki, firmanja i odlazaka u vojsku, doslovce do groba: da, da, i pogrebi su također značajan prihod koji se plaća Njima.

I kad netko prikupi 100-tinjak milijuna kuna od pauperiziranog hrvatskog naroda, a o kolikoj je svoti riječ u ovom trenutku nitko u ovoj državi precizno ne zna, hvala lijepo, onda bi znak elementarne pristojnosti bio – javno objaviti tko je sve i koliko platio parafiskalni namet Njima, kako su ga Oni distribuirali, tko je od tog novca i koliko jamio. Ako u kafiću preko puta cijele dana od jutra do mraka trešti Mišo Kovač, a oni plaćaju ZAMP-u nekakav paušalni iznos koji dijele svi po nekim blago rečeno dvojbenim kriterijima, tada je oštećen i kafić, i gosti, i Mišo Kovač, a novci su završili, vrag bi ga znao, možda zakopani u nečijem vrtu. Sve u svemu: gdje je nestala lova?

Haloooo, ljudi u Hrvatskoj plaćaju globe po prijavama ZAMP-a zbog javnog izvođenja vlastite glazbe, djelatnici ZAMP-a napadaju srednjoškolce koji su u svom garažnom bendu snimili svoj demo-album sa svojim stvarima, upadaju na svadbe, prekidaju sprovode, plaćaju im i autori koji izvode vlastita djela na humanitarnim koncertima, plaćaju im čak i djeca iz osnovne glazbene škole što su na priredbi za roditelje izvodili Mozarta… A država, umjesto zaštite vlastitih građana koji sopću pod porezima i nametima, štiti Njih. I nitko ništa ne zna, i svi se prave ludi: tko je platio, koliko je platio, kome je platio, zašto je platio, kako je platio, gdje su završili novci… Hrvatski građani imaju pravo znati. To je njihov novac.

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet

Većina ljudi o ZAMP-u priča usput, više onako - načelno. Međutim, kad se čovjek sudari s ovom agresivnom organizacijom koja na bezbrojne vrlo konkretne vidljive i nevidljive načine šteti građanima, glazbenicima, gospodarstvu, razvoju, ne može vjerovati da je riječ o jednoj običnoj udruzi građana, kakvih je nekoliko stotina tisuća. Riječ je o kancerogenom tkivu na tijelu hrvatskog naroda kojeg bi trebalo skalpelom izrezati i baciti tamo gdje mu je i mjesto – na smetlište.

Slučaj Prvi

Imam trgovinu i u njoj radio. Radio se sluša stalno i uredno se plača 63 kn pretplate HRT-u. Međutim, prošle godine je došao neki kao fol kontrolor iz ZAMP-a i vidio da imamo radio i da se sluša radio, pa su nas kao opomenuli da im ne plaćamo naknadu za korištenje, a kako bi im i plaćali kad nismo dobivali nikakve račune. To smo mu i rekli i rekao je da će računi dolaziti. Došao je drugi put u kontrolu i radio je opet svirao, i rekao je da on provjerava, a ja sam ga pitao da li treba što platiti, veli tip da ne da to već plaćamo, da samo kontrolira nešto... I tako prođe jedna godina, i dođu danas nama računi za 2009. i 20010. godinu + 1.600 kn kazne za neplaćanje + plava kuverta sa suda. Sada me zanima da li se tu isplati žaliti, jer bi mi i platili račun da smo ga dobili, no mi nikad nismo dobili račun nikakav. Jedino smo dobili danas taj R1 račun za 2 godine pretplate + kazna i sa suda čestitku, znači sve isti dan. A i fora je da na računu piše ako ne riješimo tu kaznu da idemo sucu za prekršaje, a i računi i kazna i od suda je došlo sve isti dan.

Slučaj Drugi

Naša Udruga mladih prošlog je mjeseca organizirala besplatnu feštu na kojoj je nastupilo nekoliko lokalnih bendova koji su svirali svoje stvari, jedna cura s gitarom, i poslije dva DJ-a. Jučer nam je na adresu stiglo pismo od ZAMP-a kojim nam traže da napišemo popis pjesama koje su se izvodile, bruto dohodak te koliko se ljudi skupilo. Danas samo bili u ZAMP-u te samo saznali da je njima izvor informacija novinski članak, pa nas zanima da li uopće ima kakve pomoći ili jednostavno moramo platiti globu pošto oni tvrde da je bilo 650 ljudi jer tako piše u novinama?! Zanima nas dal oni mogu to uzimat iz novina pošto novine, u dvoranu 20 x 10 metara nema šanse da okomito stane 650 ljudi. Možda vodoravno, ali ako se naredaju jedni preko drugih. A da krenemo u sudski postupak, što su nam cinično predložili u ZAMP-u, nemamo love. Mi smo studenti. Ponavljam, fešta je bila totalno besplatna, a bendovi su izvodili svoje stvari.

Slučaj Treći

Danas su nam u firmu upali inspektori iz ZAMP-a. Uglavnom imamo radio i platili 364 kn .... kao 300 kuna upozorenje i 64 kn pretplatu. Ako ne platiš, a kao ne moraš, ide ti kazna 2.000 kn i to direktiva na račun ili ovrha i moraš platiti. Ako izabereš kaznu mogu ti doći opet i ako opet slušaš radio opet 2.000 kn.... U principu moraš platiti 364 kn i možeš odjaviti drugi mjesec.... Ako onda nakon odjave slušaš onda opet po starom 2.000 kn....I ne možeš im ništa (kad se radi o firmi) jer kao ne plaća se pretplata nego naknada.... Mamu im jebem lopovsku i njima i državi i onom idiotu koji je upalio svjetlo i izveo nas iz mraka!!!!!

Slučaj četvrti

Kada je prije mjesec i pol dana bio sprovod mom ocu, ja sam naručio glazbenike iz mjesnog vatrogasnog društva da sviraju mom ocu na ispraćaju na vječni počinak. Platio sam im unaprijed 1.500 kuna. Koliko su mi tražili toliko sam im platio. Nisam bio u stanju pogađati se oko cijene. Na početku pogreba, nakon što je glazba počela svirati, čuo sam nekakvo komešanje i glazba je utihnula. Prijatelj je išao pogledati što je se dogodilo i saznao da su na sprovod upali nekakvi inspektori ZAMP-a jer im nije plaćena pristojba. Glazbenici su im pokušali objasniti da izvode narodnu glazbu koja se u našeg kraju svira nekoliko stoljeća i na koja, budući da je narodna, ne treba platiti autorska prava. Na kraju, sprovod je nastavljen nakon prekida, ali bez glazbe. Svinje iz ZAMP-a su upropastile pogreb mog oca.

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet

Zadarsko-paškom poduzetniku Nevenu Badurini očito se učinilo da je Zaštiti autorskih muzičkih prava (ZAMP) previše dati 193 tisuće kuna za puštanje glazbe u svom hotelu “Lun” na Pagu, pa mu sada prijeti novčana ili čak zatvorska kazna.

– Ma mi smo potpisali ugovor s jednom drugom tvrtkom i plaćam njima za autorska prava, i to deset puta manje nego ZAMP-u. Tko uopće može platiti toliko koliko ZAMP traži? Bilo je pokušaja nekih dogovora, ali ZAMP nije posustajao. Oni su zapravo kriminalna organizacija, mislim da je to najbolji izraz za ono što rade vlasnicima restorana, lokala i ostalih prostora gdje dolaze u kontrolu – kaže Badurina.

Moćna organizacija
Poduzetnik je obećao da će sudu dostaviti ime te druge tvrtke, odnosno organizacije s kojom je potpisao ugovor o plaćanju autorskih prava, iako iz ZAMP-a tvrde da su oni jedina takva organizacija u Hrvatskoj. Tvrdio je čak da su izvođači na terasi njegova hotela izvodili glazbu koja je starijega godišta i nije obuhvaćena zaštitom autorskih prava.

Sve to će hotelijeru Badurini biti dosta teško dokazati jer, prema Zakonu o zaštiti autorskih prava, ona prestaju 70 godina nakon smrti autora, što bi značilo da su se u “Lunu” izvodile samo skladbe iz ludih 20-ih, odnosno iz vremena charlestona i starog jazza.

Hotelijer i “kralj inćuna” Neven Badurina očito ne zna na koga se namjerio, jer je ZAMP uistinu moćna organizacija koja je, prema zadnjim objavljenim podacima, u 2011. godini imala prihod od 104,4 milijuna kuna, a između 35 i 40 posto novca “ubrano” je od hotela, restorana, ugostiteljskih i trgovačkih objekata.

Ta organizacija ne pruža usluge samo onima koji se bave glazbom, nego i autorima filmskih djela, a u novije vrijeme bavi se i zaštitom autorskih prava novinara.

Poznato je da je važnu ulogu u osmišljavanju i provedbi propisa imao vrstan pravni stručnjak dr. Ivo Josipović koji, eto, sad i kao predsjednik države zarađuje na izvedbi svojih skladbi. One se, da se izvođači i naručitelji malo ulaguju predsjedniku, sada izvode više nego inače i eto zarade. A nabusiti Badurina, čini se, ne vjeruje da se baš taj zakon mora ovako striktno provoditi.

EDVARD ŠPRLJAN

‘Imamo zakonske ovlasti’
Hrvatsko društvo skladatelja zakonski je jedino ovlašteno kolektivno ostvarivati prava hrvatskih i inozemnih autora glazbenih djela. Iznosi licencija za legalno korištenje gotovo cjelokupnog svjetskog glazbenog repertoara u Hrvatskoj su u pravilu sporazumno ugovoreni s krovnim asocijacijama korisnika (udrugom hotelijera, Hrvatskom obrtničkom komorom...).

Upravo u suradnji s korisničkim asocijacijama kvalitetno su razrađeni svi kriteriji obračuna naknade za spomenutu licencu tako da se uvažavaju specifičnosti svakog poslovanja.

Okvirno, prosječni hrvatski restoran za korištenje glazbe s uređaja mjesečno plaća paušalnu naknadu u prosječnom iznosu od 200 do 250 kuna i u okviru te naknade korisnik sam odabire koliko će i koja djela iz već spomenutog svjetskog repertoara koji mi zastupamo koristiti - izjavila nam je Marina Ferić Jančić, glasnogovornica ZAMP-a.

Iako je zamišljena kao neprofitna služba kojom se štite muzička prava, ZAMP je danas vjerojatno jedna od najprofitabilnijih, ali i najomraženijih neformalna grupa u državi. Pristizanje njihovih računa gotovo u pravilu izaziva provale bijesa i srdžbe kod svih koji ih moraju plaćati. Protiv ZAMP-a jednakom žestinom vrište i ugostitelji i hotelijeri, vlasnici TV i radijskih postaja, ali i "obični" obrtnici. Štoviše, njihovim su uslugama izrazito nezadovoljni i sami glazbenici, odnosno svi oni koji bi trebali dobro živjeti od ZAMP-ovog "poreza". Premda ovaj parafiskalni namet vuče svoje korijene još iz mračnih komunističkih vremena pedesetih godina prošlog stoljeća, zaštita muzičkih prava ozbiljno uzbuđuje duhove tek posljednjih desetak godina.

Na samom početku devedesetih Ozren Kanceljak, tadašnji direktor ZAMP-a, inače stručne službe koja servisira udrugu hrvatskih skladatelja, u četiri oka je dogovarao i objašnjavao uvjete plaćanja hrvatskim ugostiteljima. Isprva ga nitko nije uzimao ozbiljno. Prve uplatnice koje je služba slala na brojne adrese diljem države završavale su u koševima za smeće. ZAMP se počinje ozbiljnije shvaćati tek kada hotelijeru Siniši Križancu ovrhom oduzimaju terenski automobil i umjetničku sliku iz XVII. stoljeća. Križanec je do danas ostao najžešći i najtemeljitiji kritičar ZAMP-a. Jednom je objasnio zašto im ne želi plaćati: "Kada sam Kanceljaka pitao po kojem to zakonu naplaćuje autorsku naknadu, pokazao mi je jedan papir na kojem je pisalo da predsjednik Tuđman osobno podupire inicijativu da se naplaćuju autorska prava." ZAMP je u međuvremenu ozakonio svoju rabotu i "prema Zakonu o autorskim pravima glazba se u ugostiteljskim objektima ne može legalno puštati bez ugovora sa HDS-om". Više od 80 posto korisnika ZAMP-ovskih "usluga" čine ugostitelji. Oni su najomiljenije žrtve ZAMP-a.

Tko ne želi plaćati namet čeka ga posjet sucu za prekršaje, ovrha ili, u najgorem slučaju, kazna do tri godine zatvora. U opticaju su desetine tisuća prekršajnih prijava, više stotina tužbi na Trgovačkom sudu, mnoštvo kaznenih prijava. No tu, na toj točki i prestaju sve sličnosti s ostalim parafiskalnim nametima. Naime, nitko ne zna precizno koliko se novca godišnje slije u ZAMP-ovu blagajnu, a modeli raspodjele su krajnje netransparentni. Poznato je, doduše, da samo od obrtnika godišnje inkasiraju oko 50-ak milijuna kuna. Zbog teške financijske situacije u kojoj se već godinama nalaze ugostitelji i hotelijeri, Ministarstvo turizma je do prije nekoliko godina samo ZAMP-u uplaćivalo milijune kuna. A to je samo dio prihoda.

Ne smije se zaboraviti da za obavljeni posao ZAMP glazbenicima u startu naplaćuje 20 posto od ukupno prikupljenih tantijema. Samo 20 posto? Glazbenici, dakle oni koji bi trebali dobro živjeti od ovih financijskih operacija, uglavnom su nezadovoljni radom ZAMP-a. Pjevač grupe Hladno pivo u jednom intervjuu izjavljuje: "Za prošlu mi je godinu isplaćeno 724 kune izvođačkih prava. Način na koji se dijeli taj novac glazbenicima nije transparentan." I Davora Gopca zanima "na koji se način dijele ti novci i kako se skupljaju". Popis revoltiranih ZAMP-ovim metodama je podugačak. Nitko ne dovodi u pitanje plaćanje autorskih prava. Autorska prava zaštićena su u cijelom svijetu i Hrvatska ne treba biti izuzetak. Problem je, međutim, u visini i načinu obračuna naknade. ZAMP je, primjerice, zagrebačkom klubu Gjuro 2 svojedobno razrezao 16.560 kuna na mjesec, a račune je ispostavio i za dva ljetna mjeseca kada je klub bio zatvoren. U Gjuri su izračunali da ih svaka odsvirana pjesma stoji 13,8 kuna.

Nedavno su lokalne televizijske kuće i 121 radiopostaja zaprijetile da će prestati puštati domaću glazbu. Razlog – nitko od njih ne želi plaćati previsok namet na autorska prava koji uopće ne završava u rukama glazbenih autora. Obrazlažući svoju prijetnju, članice Udruge lokalnih javnih glasila ističu da im nije namjera zakidati autore te da su spremne plaćati naknadu, ali da ona mora biti realnija i uključivati više kriterija.

Ivan Sabljić, direktor dubrovačkog Hotela Excelsior, tvrdi: "Unatoč nekim popustima, godišnje ZAMP-u moramo platiti čak 40.000 kuna. No to nije sve, posebno se plaća svaka priredba – posebno nam naplaćuju modne revije, proslave, Novu godinu... Cijenu nam odrežu po broju stolica pa se mi onda s njima cjenkamo. Kao na placu. Za doček prošle Nove godine platili smo pet tisuća kuna, ali tek nakon velikog cjenkanja jer su tražili više. Uz ovakve namete nema nikakve šanse da se nešto zaradi", ističe Sabljić. Njegovu priču dijele i ostali hotelijeri, ugostitelji, obrtnici... združeni u traženju načina kako da zbace tešku ZAMP-ovu omču s vrata. Jedno od rješenja da se izbjegne plaćanje je izvođenje autora koji su umrli prije više od 70 godina. Možda je upravo u tome rješenje: Mozart i Vivaldi umjesto Minee i Danijele?

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet