Iako je zamišljena kao neprofitna služba kojom se štite muzička prava, ZAMP je danas vjerojatno jedna od najprofitabilnijih, ali i najomraženijih neformalna grupa u državi. Pristizanje njihovih računa gotovo u pravilu izaziva provale bijesa i srdžbe kod svih koji ih moraju plaćati. Protiv ZAMP-a jednakom žestinom vrište i ugostitelji i hotelijeri, vlasnici TV i radijskih postaja, ali i "obični" obrtnici. Štoviše, njihovim su uslugama izrazito nezadovoljni i sami glazbenici, odnosno svi oni koji bi trebali dobro živjeti od ZAMP-ovog "poreza". Premda ovaj parafiskalni namet vuče svoje korijene još iz mračnih komunističkih vremena pedesetih godina prošlog stoljeća, zaštita muzičkih prava ozbiljno uzbuđuje duhove tek posljednjih desetak godina.

Na samom početku devedesetih Ozren Kanceljak, tadašnji direktor ZAMP-a, inače stručne službe koja servisira udrugu hrvatskih skladatelja, u četiri oka je dogovarao i objašnjavao uvjete plaćanja hrvatskim ugostiteljima. Isprva ga nitko nije uzimao ozbiljno. Prve uplatnice koje je služba slala na brojne adrese diljem države završavale su u koševima za smeće. ZAMP se počinje ozbiljnije shvaćati tek kada hotelijeru Siniši Križancu ovrhom oduzimaju terenski automobil i umjetničku sliku iz XVII. stoljeća. Križanec je do danas ostao najžešći i najtemeljitiji kritičar ZAMP-a. Jednom je objasnio zašto im ne želi plaćati: "Kada sam Kanceljaka pitao po kojem to zakonu naplaćuje autorsku naknadu, pokazao mi je jedan papir na kojem je pisalo da predsjednik Tuđman osobno podupire inicijativu da se naplaćuju autorska prava." ZAMP je u međuvremenu ozakonio svoju rabotu i "prema Zakonu o autorskim pravima glazba se u ugostiteljskim objektima ne može legalno puštati bez ugovora sa HDS-om". Više od 80 posto korisnika ZAMP-ovskih "usluga" čine ugostitelji. Oni su najomiljenije žrtve ZAMP-a.

Tko ne želi plaćati namet čeka ga posjet sucu za prekršaje, ovrha ili, u najgorem slučaju, kazna do tri godine zatvora. U opticaju su desetine tisuća prekršajnih prijava, više stotina tužbi na Trgovačkom sudu, mnoštvo kaznenih prijava. No tu, na toj točki i prestaju sve sličnosti s ostalim parafiskalnim nametima. Naime, nitko ne zna precizno koliko se novca godišnje slije u ZAMP-ovu blagajnu, a modeli raspodjele su krajnje netransparentni. Poznato je, doduše, da samo od obrtnika godišnje inkasiraju oko 50-ak milijuna kuna. Zbog teške financijske situacije u kojoj se već godinama nalaze ugostitelji i hotelijeri, Ministarstvo turizma je do prije nekoliko godina samo ZAMP-u uplaćivalo milijune kuna. A to je samo dio prihoda.

Ne smije se zaboraviti da za obavljeni posao ZAMP glazbenicima u startu naplaćuje 20 posto od ukupno prikupljenih tantijema. Samo 20 posto? Glazbenici, dakle oni koji bi trebali dobro živjeti od ovih financijskih operacija, uglavnom su nezadovoljni radom ZAMP-a. Pjevač grupe Hladno pivo u jednom intervjuu izjavljuje: "Za prošlu mi je godinu isplaćeno 724 kune izvođačkih prava. Način na koji se dijeli taj novac glazbenicima nije transparentan." I Davora Gopca zanima "na koji se način dijele ti novci i kako se skupljaju". Popis revoltiranih ZAMP-ovim metodama je podugačak. Nitko ne dovodi u pitanje plaćanje autorskih prava. Autorska prava zaštićena su u cijelom svijetu i Hrvatska ne treba biti izuzetak. Problem je, međutim, u visini i načinu obračuna naknade. ZAMP je, primjerice, zagrebačkom klubu Gjuro 2 svojedobno razrezao 16.560 kuna na mjesec, a račune je ispostavio i za dva ljetna mjeseca kada je klub bio zatvoren. U Gjuri su izračunali da ih svaka odsvirana pjesma stoji 13,8 kuna.

Nedavno su lokalne televizijske kuće i 121 radiopostaja zaprijetile da će prestati puštati domaću glazbu. Razlog – nitko od njih ne želi plaćati previsok namet na autorska prava koji uopće ne završava u rukama glazbenih autora. Obrazlažući svoju prijetnju, članice Udruge lokalnih javnih glasila ističu da im nije namjera zakidati autore te da su spremne plaćati naknadu, ali da ona mora biti realnija i uključivati više kriterija.

Ivan Sabljić, direktor dubrovačkog Hotela Excelsior, tvrdi: "Unatoč nekim popustima, godišnje ZAMP-u moramo platiti čak 40.000 kuna. No to nije sve, posebno se plaća svaka priredba – posebno nam naplaćuju modne revije, proslave, Novu godinu... Cijenu nam odrežu po broju stolica pa se mi onda s njima cjenkamo. Kao na placu. Za doček prošle Nove godine platili smo pet tisuća kuna, ali tek nakon velikog cjenkanja jer su tražili više. Uz ovakve namete nema nikakve šanse da se nešto zaradi", ističe Sabljić. Njegovu priču dijele i ostali hotelijeri, ugostitelji, obrtnici... združeni u traženju načina kako da zbace tešku ZAMP-ovu omču s vrata. Jedno od rješenja da se izbjegne plaćanje je izvođenje autora koji su umrli prije više od 70 godina. Možda je upravo u tome rješenje: Mozart i Vivaldi umjesto Minee i Danijele?

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet

Nedavna patetična izjava Hrvatske udruge skladatelje za zaštitu muzičkih autorskih prava (HDS-ZAMP) kako je Akcijski plan za turizam zapravo plan za uništenje hrvatskih glazbenih umjetnika, skrenula je ponovno pažnju javnosti na nevjerojatna parafiskalna davanja kojima je opterećeno poslovanje u Hrvatskoj (riječ je o 247 različitih dadžbina koje uz redovite poreze i prireze krotko plaća svaka hrvatska porezna ovca), ali i na neke povlaštene udruge koje neuspješno i traljavo obavljaju određene povjerene im društvene zadaće.

Čovjek najčešće nije ni svjestan koliko puta po različitim osnovama plaća dadžbine HDS-ZAMP-u: one su uračunate u cijenu kave koju je popio u kafiću, u cijenu RTV pretplate, ukalkulirane su u cijeni artikala koje kupujemo u nekom tržnom centru, ili cijeni korištenja WC-a, cijeni hotelske sobe, korištenja Interneta. Svaki ulaz u neki sajamski prostor, posjet seoskoj priredbi, navijanje na sportskom susretu, sudjelovanje na kongresu, povlači za sobom plaćanje nadoknada HDS-ZAMP-u.

Na načelnoj razini sve se čini sasvim u redu: autor ima pravo na svoje djelo, a autorska prava se moraju plaćati svugdje u svijetu. Međutim, kad se s te načelne visine objektivni promatrač spusti na razinu konkretnosti, vrlo brzo će uočiti brojna protuslovlja i nelogičnosti. Ukoliko je osnovica po kojoj se obračunavaju muzička autorska prava broj slušatelja (cijena za pojedinačno slušanje pomnožena s brojem slušatelja), a bilo koji drugačiji kriterij bi bio besmislen, kako to da se cijena pojedinačnog slušanja identičnih muzičkih djela ne naplaćuje jednako na svim radio stanicama u Hrvatskoj? (Primjerice, slušanje identične pjesme Miše Kovača na Radio Ludbregu pojedinačno će koštati cca 0,00004 kune, a na Narodnom Radiju 0,00007 kuna). Ako istovremeno i slušate i gledate tog istog Mišu Kovača na HTV-u koštat će vas to puno jeftinije negoli ako identičan spot gledate i slušate na tzv. komercijalnim televizijama. Isto je i sa slušanjem muzike u ugostiteljskim objektima: jedna te ista stvar će vas u turističkom kraju koštati i do 30 posto skuplje negoli u unutrašnjosti. Ukoliko su prozori na ugostiteljskom objektu otvoreni, naknada za slušanje glazbe će biti znatno veća negoli ako su zatvoreni. Jednako tako, cijene pojedinačnog slušanja glazba ovise o broju stanovnika mjesta u kojima se muzika sluša. Ključne nepoznanice, osobito kad je riječ o ugostiteljima, sajmovima, sportskim priredbama i sl. su nemogućnost utvrđivanja činjenica relevantnih za naplatu autorskih prava - koja se glazba puštala, tko je autor, tko su izvođači, a tko proizvođači fonograma, u kojem periodu i u kojim intervalima se glazba puštala, pred koliko osoba itd. HDS-ZAMP je sve te nepoznanice prekoračio uvođenjem instituta paušala. Možete u nekom ugostiteljskom objektu 24 sata dnevno, 365 dana godišnje slušati isključivo Mišu Kovača, a da iz plaćene nadoknade ZAMP-u Mišo Kovač ne dobije ni centa. Bez čvrstog upravnog instrumentarija koji izvire iz zakona, Udruga je u dvojbenoj poziciji čardaka ni na nebu ni na zemlji: ja ti prijetim – ti mi platiš.

Prošlo je nešto više od dvije godina otkako je HDS-ZAMP tužio Željka Brigljevića, šefa istaknute hrvatske tvrtke 'Makromikro' jer je u plaćenoj radio-reklami ''Budite svjesni da vas pljačkaju'' iznio svoje negativno mišljenje o još jednom od uobičajenih tzv. poreza za budale: prilikom svake kupovine CD-a, DVD-a, Mp3, bilo koje memorijske kartice za fotoaparate, računalo, I-pod, USB stick i rekorder hrvatski građani plaćaju HDS-ZAMP-u od osam lipa do 160 kuna jer se pretpostavlja da će korisnik na kupljeni medij snimiti neko od muzičkih djela iz njihovog djelokruga. U svojoj radio-reklami Brigljević je ustvrdio kako ''…u svakom Makromikro dućanu za kupnju medija i uređaja opljačkat ćemo vas baš za toliko, ni za lipu više''. Uz tužbu Brigljevića uslijedio je nevjerojatan pritisak na radio-stanice da prestanu objavljivati ovaj plaćeni radio-oglas. Dreka se digla, ali porez je ostao. Dapače, danas ga uredno plaćaju čak i institucije za koje se osnovano može pretpostaviti da na kupljenim memorijskim karticama neće snimati glazbu – MUP, Ministarstvo pravosuđa, MORH, Porezna uprava itd.

Svaki od sudionika na predstojećem zagrebačkom Velesajmu dobit će 10-ak dana nakon završetka priredbe, obračun naknade za javno izvođenje glazbe. Za tih 5, 6 dana koliko priredba traje, HDS-ZAMP će tražiti plaćanje oko 200 eura u kunskoj protuvrijednosti. Na Velesajmu se godišnje održi 10-ak priredbi. Riječ je o višemilijunskim iznosima. Ili: HDS-ZAMP je preuzeo društvenu obvezu naplate izvođenja inozemnih muzičkih djela. Kako to izgleda u praksi istražile su neke od hrvatskih udruga za zaštitu potrošača (izvještaji će biti objavljeni početkom svibnja): istaknuti inozemni autori alternativne muzike Candytree, Grand Jury, Joke Heiress, MC Kerley, Secret Separation i Xanther nisu u prošloj godini prema njihovim ovjerovljenim izjavama s područja Hrvatske dobili ni centa po osnovi autorskih prava iako je njihova glazba javno izvođena (dakako, i ova je činjenica utvrđena na vjerodostojan način).

Ako već nije riječ o autorskim pravima, a po ovakvim kriterijima teško da jeste, htio-ne htio čovjek si na kraju počne postavljati neugodna pitanja o čemu se onda tu radi: O moći? O utjecaju? O ucjeni? O nezasluženim beneficijima? Ili tek o 100-tinjak milijuna kuna godišnje?