Nedavna patetična izjava Hrvatske udruge skladatelje za zaštitu muzičkih autorskih prava (HDS-ZAMP) kako je Akcijski plan za turizam zapravo plan za uništenje hrvatskih glazbenih umjetnika, skrenula je ponovno pažnju javnosti na nevjerojatna parafiskalna davanja kojima je opterećeno poslovanje u Hrvatskoj (riječ je o 247 različitih dadžbina koje uz redovite poreze i prireze krotko plaća svaka hrvatska porezna ovca), ali i na neke povlaštene udruge koje neuspješno i traljavo obavljaju određene povjerene im društvene zadaće.
Čovjek najčešće nije ni svjestan koliko puta po različitim osnovama plaća dadžbine HDS-ZAMP-u: one su uračunate u cijenu kave koju je popio u kafiću, u cijenu RTV pretplate, ukalkulirane su u cijeni artikala koje kupujemo u nekom tržnom centru, ili cijeni korištenja WC-a, cijeni hotelske sobe, korištenja Interneta. Svaki ulaz u neki sajamski prostor, posjet seoskoj priredbi, navijanje na sportskom susretu, sudjelovanje na kongresu, povlači za sobom plaćanje nadoknada HDS-ZAMP-u.
Na načelnoj razini sve se čini sasvim u redu: autor ima pravo na svoje djelo, a autorska prava se moraju plaćati svugdje u svijetu. Međutim, kad se s te načelne visine objektivni promatrač spusti na razinu konkretnosti, vrlo brzo će uočiti brojna protuslovlja i nelogičnosti. Ukoliko je osnovica po kojoj se obračunavaju muzička autorska prava broj slušatelja (cijena za pojedinačno slušanje pomnožena s brojem slušatelja), a bilo koji drugačiji kriterij bi bio besmislen, kako to da se cijena pojedinačnog slušanja identičnih muzičkih djela ne naplaćuje jednako na svim radio stanicama u Hrvatskoj? (Primjerice, slušanje identične pjesme Miše Kovača na Radio Ludbregu pojedinačno će koštati cca 0,00004 kune, a na Narodnom Radiju 0,00007 kuna). Ako istovremeno i slušate i gledate tog istog Mišu Kovača na HTV-u koštat će vas to puno jeftinije negoli ako identičan spot gledate i slušate na tzv. komercijalnim televizijama. Isto je i sa slušanjem muzike u ugostiteljskim objektima: jedna te ista stvar će vas u turističkom kraju koštati i do 30 posto skuplje negoli u unutrašnjosti. Ukoliko su prozori na ugostiteljskom objektu otvoreni, naknada za slušanje glazbe će biti znatno veća negoli ako su zatvoreni. Jednako tako, cijene pojedinačnog slušanja glazba ovise o broju stanovnika mjesta u kojima se muzika sluša. Ključne nepoznanice, osobito kad je riječ o ugostiteljima, sajmovima, sportskim priredbama i sl. su nemogućnost utvrđivanja činjenica relevantnih za naplatu autorskih prava - koja se glazba puštala, tko je autor, tko su izvođači, a tko proizvođači fonograma, u kojem periodu i u kojim intervalima se glazba puštala, pred koliko osoba itd. HDS-ZAMP je sve te nepoznanice prekoračio uvođenjem instituta paušala. Možete u nekom ugostiteljskom objektu 24 sata dnevno, 365 dana godišnje slušati isključivo Mišu Kovača, a da iz plaćene nadoknade ZAMP-u Mišo Kovač ne dobije ni centa. Bez čvrstog upravnog instrumentarija koji izvire iz zakona, Udruga je u dvojbenoj poziciji čardaka ni na nebu ni na zemlji: ja ti prijetim – ti mi platiš.
Prošlo je nešto više od dvije godina otkako je HDS-ZAMP tužio Željka Brigljevića, šefa istaknute hrvatske tvrtke 'Makromikro' jer je u plaćenoj radio-reklami ''Budite svjesni da vas pljačkaju'' iznio svoje negativno mišljenje o još jednom od uobičajenih tzv. poreza za budale: prilikom svake kupovine CD-a, DVD-a, Mp3, bilo koje memorijske kartice za fotoaparate, računalo, I-pod, USB stick i rekorder hrvatski građani plaćaju HDS-ZAMP-u od osam lipa do 160 kuna jer se pretpostavlja da će korisnik na kupljeni medij snimiti neko od muzičkih djela iz njihovog djelokruga. U svojoj radio-reklami Brigljević je ustvrdio kako ''…u svakom Makromikro dućanu za kupnju medija i uređaja opljačkat ćemo vas baš za toliko, ni za lipu više''. Uz tužbu Brigljevića uslijedio je nevjerojatan pritisak na radio-stanice da prestanu objavljivati ovaj plaćeni radio-oglas. Dreka se digla, ali porez je ostao. Dapače, danas ga uredno plaćaju čak i institucije za koje se osnovano može pretpostaviti da na kupljenim memorijskim karticama neće snimati glazbu – MUP, Ministarstvo pravosuđa, MORH, Porezna uprava itd.
Svaki od sudionika na predstojećem zagrebačkom Velesajmu dobit će 10-ak dana nakon završetka priredbe, obračun naknade za javno izvođenje glazbe. Za tih 5, 6 dana koliko priredba traje, HDS-ZAMP će tražiti plaćanje oko 200 eura u kunskoj protuvrijednosti. Na Velesajmu se godišnje održi 10-ak priredbi. Riječ je o višemilijunskim iznosima. Ili: HDS-ZAMP je preuzeo društvenu obvezu naplate izvođenja inozemnih muzičkih djela. Kako to izgleda u praksi istražile su neke od hrvatskih udruga za zaštitu potrošača (izvještaji će biti objavljeni početkom svibnja): istaknuti inozemni autori alternativne muzike Candytree, Grand Jury, Joke Heiress, MC Kerley, Secret Separation i Xanther nisu u prošloj godini prema njihovim ovjerovljenim izjavama s područja Hrvatske dobili ni centa po osnovi autorskih prava iako je njihova glazba javno izvođena (dakako, i ova je činjenica utvrđena na vjerodostojan način).
Ako već nije riječ o autorskim pravima, a po ovakvim kriterijima teško da jeste, htio-ne htio čovjek si na kraju počne postavljati neugodna pitanja o čemu se onda tu radi: O moći? O utjecaju? O ucjeni? O nezasluženim beneficijima? Ili tek o 100-tinjak milijuna kuna godišnje?
Post je objavljen 04.10.2012. u 18:04 sati.