Đorđe Obradović, docent Sveučilišta u Dubrovniku koji je široj javnosti postao poznat nakon svojih radova o autorskim pravima u kojima je ukazivao na nepravednost sustava, osvrnuo se danas i na aktualni štrajk u školama. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.

Štrajk nastavnika osnovnih i srednjih škola te javnih visokoškolskih ustanova, potaknut smanjivanjem materijalnih prava zaposlenika i ukupnog novca za znanost i obrazovanje u idućoj godini, predstavlja sliku i priliku Hrvatske danas. Nespretno upriličen na nekadašnji Dan Republike (Jugoslavije) 29. studenoga, sindikalne vođe bez ikakva razloga povezuje sa simbolikom koju oni nisu htjeli, možda je se nisu ni sjetili, ali da su malo promislili, lako bi je izbjegli.

Nikad se neće saznati koliko je ljudi u tome štrajku sudjelovalo jer je ministar Željko Jovanović uputio javnim učilištima dopis nazvan „Obavijest i prikupljanje podataka o štrajku“ u kojemu traži da se poimence zapisuju i potpisuju oni koji štrajkaju i oni koji ne štrajkaju, kako bi štrajkačima umanjili plaće za vrijeme sudjelovanja u štrajku. Zbog te su gotovo policijske evidencije, nametnute rukovoditeljima javnih učilišta, nastale iz osvete ministra i Ministarstva, neki štrajkali a potpisali se da nisu, neki su priznali da su štrajkali, a neki su se naglo razboljeli. Ministarstvo je, poput babe vračare, predvidjelo da se neki uopće neće htjeti izjasniti pa je, u nezainteresiranosti da se bavi znanošću, pribjeglo pseudoznanstvenim metodama i zaprijetilo i njima: „Ukoliko netko od zaposlenika koji sudjeluju u štrajku odbije popuniti stupac 3. ili 4. ili odbije vlastoručno se potpisati, dekan je dužan konstatirati tu činjenicu i potvrditi ju vlastoručnim potpisom u stupcu 6. te tablice (Napomena)“.

A zašto bi dekani morali glumiti policajce i to za smanjenu plaću? Smatra li to ministar da Hrvatska nije demokratska država nego diktatura u kojoj se ministri smiju svetiti onima koji drukčije misle, a rukovoditelje pretvoriti u čuvare koncentracijskih logora? Dekani i ravnatelji se uvijek mogu opravdati da su samo radili svoju dužnost, ali zar je špijuniranje kolega uistinu njihova dužnost?

Druga je stvar koliko je etično prema pedagoškoj profesiji uopće štrajkati. Nastavnici koji štrajkaju najviše štete nanose učenicima i studentima, a ne ministru i Ministarstvu koje prijetnjama i osvetama štetu nanose javnom interesu kojemu navodno služe. Popisivanje štrajkaša predstavlja pritisak pa i oni nastavnici koji nisu sudjelovali u štrajku osjećaju nelagodu zbog takve moći nad ljudskim životima.

Politika koja ima opravdanje u tome što država nema novaca pa mora smanjivati izdatke i za znanost i za obrazovanje, mogla bi biti razumljiva kad ne bi bilo drugoga izlaza. Ali otkuda moralno pravo državi da uzima svima dok sama posjeduje golemu neiskorištenu imovinu koja propada i ne služi ničemu (bivša vojna odmarališta, propale tvornice, zemljišta, pitka voda koja teče u more a da se nitko ne sjeti izvoziti je...)?

Otkud moralno pravo koaliciji na vlasti da uskraćuje novac za znanstvene časopise dok u isto vrijeme od prodaje nosača memorije, računala i fotoaparata isplaćuje novac jednoj privatnoj udruzi za navodna autorska prava kao da ljudi kupuju fotoaparat da bi s njime krali glazbu i slušali je krišom? Zašto ne dirnu malo u taj osinjak kojemu je na čelu njihov uvaženi član koji je zamrznuo članstvo, ali ne i prihode? Uvodi li to Ministarstvo (pseudo)znanosti, osvete i štrajka računala u škole kao obvezna nastavnička pomagala samo zato da unaprijede vođenje evidencija, ili i zato da priskrbe dodatni prihod skupini koja ubire vrhnje od navodne zaštite autorskih prava?

Da školama i fakultetima ostave bar prihod od prodaje računala koji uplaćuju privatnoj glazbeničkoj udruzi, bilo bi dovoljno novaca za znanstvene časopise koje je Ministarstvo (pseudo)znanosti, osvete i štrajka prestalo financirati. No, treba istaknuti da je šteta što nastavnici pribjegavaju štrajku, umjesto da osmišljavaju i šalju konkretna rješenja kako osigurati više novca za znanost i obrazovanje. Šteta je i što predsjednik Josipović slogan iz kampanje „pravda i pravednost“ ne primijeni i onda kad je u pitanju njegov osobni (financijski) interes. Da ga primijeni, bilo bi više novaca za znanost, a stvarni autori ne bi ostali bez naknade za autorska prava.

Samo bi neki koji se bogate bez rada i stvaralaštva, oni iz glave korupcijske hobotnice koja nije nestala Sanaderovim uhićenjem, nego živi u različitim strankama i na raznim razinama vlasti i kad joj se otkine poneki krak, ubuduće primali manje, što ne bi ni osjetili jer nitko od njih neće moći živjeti tisuću godina. Pa neka netko kaže da u Hrvatskoj nema pravde i pravednosti.

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet

Iako je zamišljena kao neprofitna služba kojom se štite muzička prava, ZAMP je danas vjerojatno jedna od najprofitabilnijih, ali i najomraženijih institucija u državi. Njihovi računi gotovo u pravilu izazivaju provale bijesa i srdžbe kod svih koji ih moraju plaćati. Protiv ZAMP-a jednakom žestinom vrište i ugostitelji i hotelijeri, vlasnici TV i radijskih postaja, ali i "obični" obrtnici. Štoviše, njihovim su uslugama izrazito nezadovoljni i sami glazbenici, odnosno svi oni koji bi trebali dobro živjeti od ZAMP-ovog "poreza". Premda ovaj parafiskalni namet vuče svoje korijene još iz pedesetih godina prošlog stoljeća, zaštita muzičkih prava ozbiljno uzbuđuje duhove tek posljednjih desetak godina.

Na samom početku devedesetih Ozren Kanceljak, tadašnji direktor ZAMP-a, inače stručne službe koja radi pri Hrvatskom društvu skladatelja, u četiri oka je dogovarao i objašnjavao uvjete plaćanja hrvatskim ugostiteljima. Ispočetka ga nitko nije uzimao ozbiljno. Prve uplatnice koje je služba slala na brojne adrese diljem države završavale su u koševima za smeće. ZAMP se počinje ozbiljnije shvaćati tek kada hotelijeru Siniši Križancu ovrhom oduzimaju terenski automobil i umjetničku sliku iz XVII. stoljeća. Križanec je do danas ostao najveći i najtemeljitiji kritičar ZAMP-a. Jednom je objasnio zašto im ne želi plaćati: "Kada sam Kanceljaka pitao po kojem to zakonu naplaćuje autorsku naknadu, pokazao mi je jedan papir na kojem je pisalo da predsjednik Tuđman osobno podupire inicijativu da se naplaćuju autorska prava." ZAMP je u međuvremenu ozakonio svoju rabotu i "prema Zakonu o autorskim pravima glazba se u ugostiteljskim objektima ne može legalno puštati bez ugovora sa HDS-om". Više od 80 posto korisnika ZAMP-ovskih "usluga" čine ugostitelji. Oni su najomiljenije žrtve ZAMP-a.

Tko ne želi plaćati namet čeka ga posjet sucu za prekršaje, ovrha ili, u najgorem slučaju, kazna do tri godine zatvora. U opticaju su desetine tisuća prekršajnih prijava, više stotina tužbi na Trgovačkom sudu, mnoštvo kaznenih prijava.

No tu, na toj točki i prestaju sve sličnosti s ostalim parafiskalnim nametima. Naime, nitko ne zna precizno koliko se novca godišnje slije u ZAMP-ovu blagajnu, a modeli raspodjele su krajnje netransparentni. Poznato je, doduše, da samo od obrtnika godišnje inkasiraju oko 80-ak milijuna kuna. Zbog teške financijske situacije u kojoj se već godinama nalaze ugostitelji i hotelijeri, Ministarstvo turizma je do prije nekoliko godina samo ZAMP-u uplaćivalo milijune kuna. A to je samo dio prihoda.

Ne smije se zaboraviti da za obavljeni posao ZAMP glazbenicima u startu naplaćuje 20 posto od ukupno prikupljenih tantijema. Samo 20 posto? Glazbenici, dakle oni koji bi trebali dobro živjeti od ovih financijskih operacija, uglavnom su nezadovoljni radom ZAMP-a. Pjevač grupe Hladno pivo u jednom intervjuu izjavljuje: "Za prošlu mi je godinu isplaćeno 724 kune izvođačkih prava. Način na koji se dijeli taj novac glazbenicima nije transparentan." I Davora Gopca zanima "na koji se način dijele ti novci i kako se skupljaju". Popis revoltiranih ZAMP-ovim metodama je podugačak. Nitko, međutim, ne dovodi u pitanje plaćanje autorskih prava. Autorska prava zaštićena su u cijelom svijetu i Hrvatska ne treba biti izuzetak. Problem je, međutim, u visini i načinu obračuna naknade. ZAMP je, primjerice, zagrebačkom klubu Gjuro 2 svojedobno razrezao 16.560 kuna na mjesec, a račune je ispostavio i za dva ljetna mjeseca kada je klub bio zatvoren. U Gjuri su izračunali da ih svaka odsvirana pjesma stoji 13,8 kuna.

Nadalje, u ožujku ove godine sve lokalne televizijske kuće i 121 radiopostaja prijete da će prestati puštati domaću glazbu. Razlog – nitko od njih ne želi plaćati previsoka autorska prava. Obrazlažući svoju prijetnju, članice Udruge lokalnih javnih glasila ističu da im nije namjera zakidati autore te da su spremne plaćati naknadu, ali da ona mora biti realnija i uključivati više kriterija.

Ivan Sabljić, direktor dubrovačkog Hotela Excelsior, tvrdi: "Unatoč nekim popustima, godišnje ZAMP-u moramo platiti čak 40.000 kuna. No to nije sve, posebno se plaća svaka priredba – posebno nam naplaćuju modne revije, proslave, Novu godinu... Cijenu nam odrežu po broju stolica pa se mi onda s njima cjenkamo. Kao na placu. Za doček prošle Nove godine platili smo pet tisuća kuna, ali tek nakon velikog cjenkanja jer su tražili više. Uz ovakve namete nema nikakve šanse da se nešto zaradi", ističe Sabljić. Njegovu priču dijele i ostali hotelijeri, ugostitelji, obrtnici... sve ujedinjeniji u traženju načina kako da zbace tešku ZAMP-ovu omču s vrata. Jedno od rješenja da se izbjegne plaćanje je izvođenje autora koji su umrli prije više od 70 godina. Mozart i Vivaldi umjesto Minee i Danijele?

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet