Još 15. srpnja 2003. godine tjednik Nacional objavio je zanimljivu priču o HDS-u, ZAMP-u i Vojkovićevoj tvrtki. Tekst Nacionala donosimo u cijelosti:

Premda novac od glazbenih korisnika ubire svaki mjesec, Društvo skladatelja tantijeme ne isplaćuje autorima odmah već nakon godinu dana, a u međuvremenu ga oplođuju preko privatne tvrtke Emporium koja novac ulaže u štedionicu Posmrtne pripomoći i delničke pilane: akcija naplate autorskih prava pojačala bi se svaki puta kada Emporium zapadne u financijske teškoće.

Skladatelji vlasnici pilana

Prema procjeni znalaca, u ime zaštite autorskih prava Hrvatsko društvo skladatelja, kraće HDS, ubere godišnje od 35 do 40 milijuna kuna. Kao glavne poluge u prikupljanju tih prihoda HDS koristi, prije svega, usluge svoje agencije ZAMP – što je kratica za Zaštitu autorskih muzičkih prava – koja se pojavljuje kao neka vrsta internog financijskog policajca u stalnom lovu na glazbene konzumente-dužnike. Drugo je HDS-ovo oruđe privatna tvrtka Emporium koja novac od naplaćenih autorskih prava oplođuje u štedionicama, kroz trgovačke kombinacije i dionice profitabilnih poduzeća. Preko Emporiuma, Hrvatsko društvo skladatelja, sastavljeno, navodno, od zakinutih umjetnika, postalo je posljednjih godina suvlasnik čak nekoliko pilana u Delnicama.

Tako je priča o autorskim pravima sve više samo pokriće za prikupljanje glazbenog “poreza” – koji neki, oštrije, nazivaju i reket – u korist HDS-ove poslovne korporacije. Ujedno, to je i zakulisni kontekst u kojem se odvijaju najnoviji javni skandali s HDS-om i oko njega: zabrana kazališne predstave Branka Brezovca u ZKM-u, te kazneni progon Darka Putaka, vlasnika kluba Tvornica u Šubićevoj ulici.

Kako to zapravo ide...

U predstavi ZKM-a kao zvučna kulisa korištena je glazba 50-ak inozemnih i domaćih autora. Definirajući to kao “piratsku” eksploataciju zaštićenih umjetničkih djela svojih članova, HDS je po kratkom postupku ishodio da se predstava skine s repertoara sve dok ZKM ne plati dozvolu za njihovo izvođenje. Cijenu te dozvole određuju pak sami skladatelji, primjereno osobnim uvjerenjima u izuzetnu vrijednost svojih glazbenih tvorevina. I tu cjenjkanja nema. Ako ZKM ne pristane na njihove financijske zahtjeve, iz predstave će se, po sili zakona, izbaciti svi glazbeni dodaci.

Činjenica da je Jasenko Houra, frontman i skladatelj Prljavog kazališta, od ZKM-a zatražio tek simbolički tantijem od jedne kune, više je izuzetak nego pravilo. Premda nevladina i neprofitna organizacija iz sektora tzv. civilnog društva, HDS funkcionira kao kolektiv monopolista koji proizvoljno i samovoljno naplaćuju svoje, navodno, intelektualno vlasništvo. Skladateljska udruga ima zakonom zajamčenu povlasticu na domaćem glazbenom tržištu da i najlošije skladbe unovčava kao vrhunske vrijednosti, da im samostalno određuje cijenu i da pri tome utjeruje svoja proizvoljna potraživanja.

“Ako je skladatelj stvorio neku pjesmu, njegovo je pravo da tu pjesmu proda po cijeni koju želi”, objašnjava za Nacional diskograf koji, poput svih ostalih sugovornika iz glazbene branše, pristaje na razgovor o toj temi pod uvjetom da ostane neimenovan.

A ZKM nije ni jedini, ni najdrastičniji slučaj.

Dana 2. srpnja 2003. održano je prvo ročište u sudskom procesu što ga je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu pokrenulo protiv Darka Putaka, vlasnika kluba Tvornica u Šubićevoj ulici. Kako iz optužnice proizlazi, Putak je ilegalnom eksploatacijom domaće i strane glazbe opljačkao HDS za 460.000 kn. Dakle, Tvornici prijeti prisilno zatvaranje, dok bi sam Putak, njen vlasnik, za svojevrsno “piratstvo” mogao biti kažnjen s čak pet godine robije.

Darko Putak, svojevrsna društvena institucija urbanog Zagreba, proteklih desetljeća osnovao je i vodio niz klubova – Lapidarij i Kulušić, među ostalim – u kojima su estradne zvijezde, danas HDS-ovi članovi, stekli prve slušatelje, izašli iz anonimnosti i započeli karijere. Utoliko se čini apsurdnije da ga državno odvjetništvo kazneno goni upravo u njihovo ime.

Napokon, Putakov je grijeh to što je odbio plaćati iznos koji je odredio ZAMP, agencija Hrvatskog društva skladatelja.

Prema zapisniku sa suđenja, inkriminirani događaji odvijali su se ovako: pošto je Tvornicu otvorio u rujnu 1999., Putak je od HDS-a, kako nalaže Zakon o autorskim pravima, zatražio dozvolu za povremene koncertne priredbe i tri disko-večeri tjedno na kojima se reproducira glazba s CD-a. Iz HDS-a stigao je račun od 32.000 kn mjesečno. Smatrajući to nepravedno visokim glazbenim nametom, Putak je nastavio poslovati bez dozvole, moljakajući pri tome HDS-ove predstavnike da barem donekle umanje cijenu. Istina, Tvornica ima kapacitet za 1100 posjetitelja, kako je uočila skladateljska cehovska organizacija određujući svoju tarifu, ali to ne znači da je klub svake večeri dupkom pun.

Nema cjenkanja

Kako s Hrvatskim društvom skladatelja doista nema cjenjkanja, u proljeće 2001. Darko Putak prijavljen je MUP-ovu Odjelu za gospodarski kriminal, otvorena je istraga i podignuta optužnica za teški privredni zločin. Da apsurd bude potpun, u međuvremenu je sama skladateljska udruga smanjila svoj financijski zahtjev na 8000 kn mjesečno – što je Putak uredno platio – priznajući faktički da je ranija tražbina bila proizvoljna i pretjerano visoka.

Ipak, optužnica nije odbačena. Kazneni proces protiv Darka Putaka nastavlja se revnije od kaznenih progona protiv krijumčara ili utajivača poreza, pa bi netko neupućen u kvalitetu domaćih glazbenih kreacija mogao zaključiti da su, primjerice, pjesmice u izvedbi Severine, Thompsona ili Zečića od većeg nacionalnog interesa za Hrvatsku od njenog državnog proračuna.

Politička moć od Ive Josipovića

Naravno, to nije tako. Politička moć Hrvatskog društva skladatelja proizlazi iz činjenica koje nemaju nikakve veze sa zaštićenim autorskim opusima. Prvo: HDS je od Ministarstva kulture još 1994. dobio ovlasti moćnog monopola u određivanju i naplati autorskih prava kako bi lošu domaću glazbu, kao tekovinu njene “državotvornosti”, branilo od kontaminacije inozemnih, ne-hrvatskih glazbenih utjecaja. I drugo: HDS je modelirao Ivo Josipović, vrsni pravnik, violinist i skladatelj, moćni čovjek s iznimnim talentom za biznis i s vrlo razgranatim političkim vezama. Do 2001. Josipović je bio glavni tajnik HDS-a, danas je njegova siva eminencija. Uz sve ostalo, on je i osobni savjetnik premijera Ivice Račana za haaška pitanja pa se njegovu utjecaju na Vladu pripisuje žilavo preživljavanje Zakona o autorskim pravima na kojemu se temelji politička i financijska moć Hrvatskog društva skladatelja.

Naime, 2001. protiv HDS pobunila se Hrvatska obrtnička komora, kao reprezentacija domaćih obrtnika i ugostitelja koji su također prisiljeni davati ZAMP-u, kao HDS-ovu servisu, mjesečni paušal za emitiranje radijske glazbe u svojim restoranima, kafićima, frizerskim salonima, čak taksijima, premda su istu glazbu već jednom platile same radijske postaje. Štoviše, obrtnici su zaprijetili solidarnim otkazivanjem radijske pretplate i kolektivnim pečaćenjem CD-playera.

Hrvatska obrtnička komora pronašla je u Saboru prilično vatrenog lobista. Bio je to HSP-ovac Tonči Tadić koji je predložio novu varijantu Zakona o autorskim pravima. Njezin smisao bio je otprilike ovakav: vrijednost autorskih prava ne može jednostrano određivati isključivo Hrvatsko društvo skladatelja ili njegov ZAMP; cijenu emitiranja i javnog slušanja glazbe valja odrediti u sporazumu glazbenih proizvođača i glazbenih korisnika, kao logično tržišno niveliranje ponude i potražnje.

Kako se umiješala Vlada

Inicijativa je izazvala buru. Paolo Sfeci, najglasniji predstavnik glazbenih udruga, prijedlog je ironično definirao kao povratak na samoupravni dogovor, izvijestivši istodobno javnost kako do zakonskih promjena zasigurno neće doći.

I doista, u sudar obrtnika i skladatelja umiješala se Vlada nudeći naoko kompromisno rješenje. Obećala je kako će, uvažavajući primjedbe Hrvatske obrtničke komore, ponuditi vlastiti prijedlog zakonskih izmjena. Obećanje je trebalo ispuniti do lipnja 2003. Ništa se, međutim, nije dogodilo i Vladina prijedloga još nema. No, zabrinuti, čini se, da bi obrtnici mogli naći masovne saveznike među glazbenim konzumentima, predstavnici ZAMP-a prvi su put potiho počeli odustajati od svog tradicionalnog tarifnog sustava i na svoju su ruku ponudili pregovore. Tako je od 2001. do danas s organizacijom lokalnih radijskih stanica sklopljen sporazum o 30 posto popusta na korištenje autorskih prava, starim dužnicima prvi je put omogućena obročna otplata duga bez hitnih ovrha i zapljena imovine, pa je i Putakovoj Tvornici post festum smanjen mjesečni paušal za gotovo četiri puta.

Glazbeni porez

Ta neočekivana benevolentnost HDS-a prema masovnim korisnicima glazbe još je jednom pokazala da se glazbeni “porez” ne određuje prema mjerljivim kriterijima, nego isključivo prema volji jednog nevladinog cehovskog udruženja.

Zakon o autorskim pravima, sam po sebi, jedna je od većih tekovina demokratske i proeuropske Hrvatske. Njime se, kao i posvuda u svijetu, nastoji zaštititi izvorno glazbeno djelo pojedinog skladatelja od kopiranja, umnožavanja, emitiranja i distribucije “na crno”. ZAMP je osnovan kao ispostava Hrvatskog društva skladatelja kako bi bilježio koje se kompozicije i koji glazbeni autori izvode u programima domaćih televizija, radijskih postaja, diskoteka, krčmi s tzv. živom glazbom i na koncertima. Pošto je uspostavljen kao nesalomljiva sila, posao ZAMP-a znatno je olakšan time što same televizijske i radijske kuće za HDS sastavljaju liste glazbenih numera koje namjeravaju emitirati. Primjereno tim listama i ZAMP-ovoj statistici, Hrvatsko društvo skladatelja svakoga mjeseca ubire novac od raznih glazbenih korisnika i, u formi tantijema, dijeli ga skladateljima. Kao član međunarodnih asocijacija, ZAMP je također dužan pratiti i naplaćivati izvođenje inozemnih kompozitora čija se djela vrte po Hrvatskoj, da bi im se novac proslijedio u njihove matične zemlje. I obratno: dužan je prikupljati informacije o hrvatskoj glazbi koja se izvodi u inozemstvu, po hrvatskim klubovima od Njemačke do Australije.

Zaštita autora nije krajnja svrha HDS-a

Istovrsne usluge ZAMP obavlja za još dvije “sestrinske” organizacije, udrugu izvođača i udrugu diskografa. Prema procjeni znalaca, na ZAMP-ov račun u korist Hrvatskog društva skladatelja slije se tijekom jedne godine između 35 i 40 milijuna kn.

No zaštita autorskih prava svih njegovih članova već odavno nije krajnja svrha HDS-a.

HDS-ovi prihodi slijevaju se na račun ZAMP-a svakoga mjeseca, ali se skladateljima, izvođačima i diskografima ne distribuiraju odmah nego na kraju godine. U međuvremenu tim novcem upravlja privatna tvrtka Emporium koju vodi Marko Vojković. Uzgred rečeno, riječ je o sinu umirovljenog brigadira Vojkovića, jednog od spretnijih logističara MORH-a, koji je u doba HDZ-ova režima osiguravao poslovnu i političku zaštitu vojnih autoriteta. Sestra Marka Vojkovića, muzikolog, nekadašnja tajnica HDZ-ova ministra kulture Zlatka Viteza, zaposlena je pak kao direktorica HDS-ove diskografske kuće Cantus koja bi, po definiciji, trebala promovirati nekomercijalnu klasiku i jazz, za koje nisu zainteresirane ostale diskografske kuće. Cantus je također član udruge diskografa. Za razliku od svih ostalih, ima status neprofitne tvrtke pa je oslobođen plaćanja klasičnih poreza. U redovima glazbene elite Cantus je poznat kao izdavač niza Josipovićevih skladbi iz žanra eksperimentalne klasike kakva se izvodi na zagrebačkom Muzičkom biennalu što ga ZAMP sufinancira prihodima, naravno, od HDS-ovih autorskih prava.

Tehnika utjerivanja dugova

Ti prihodi, naime, ne leže na računu, nego ih Emporium koristi za raznovrsne profitabilne poslove. Prije kupnje delničkih pilana novac HDS-a oplođivao se kroz kredite štedionice Posmrtne pripomoći, gdje je Ivo Josipović bio član Nadzornog odbora. Akcija ZAMP-a za naplatu autorskih prava pojačala bi se svaki put kad bi se Emporium zbog loših investicija našao u poslovnim teškoćama i zaprijetio gubitkom u HDS-ovu budžetu.

Za ilustraciju tehnike ZAMP-ova utjerivanja dugova spomenimo nekoliko primjera.

Prije nekoliko godina u dvorac Bežanec banuo je ZAMP-ov “inspektor” da bi u ime HDS-a na licu mjesta zaplijenio kolekciju zatečenih slika, izvijestivši njegova vlasnika Sinišu Križanca da je to kazna što je svojim gostima priuštio glazbu domaćih i inozemnih skladatelja ne plativši propisanu ZAMP-ovu dadžbinu. Sanirajući jedan od prezaduženih splitskih hotela, Vlada Republike Hrvatske prvo je morala namiriti glazbene namete, a tek potom financijske obveze prema svim ostalim vjerovnicima i dobavljačima. Od organizatora koncerta Rolling Stonesa koji su nastupali 1999. na Bundeku, ZAMP pokušava utjerati 1,2 milijuna kn, zbog čega je svoju menadžersku agenciju preimenovao i preselio u Sloveniju. Opet ništa ne mijenja na stvari što su Rolling Stonesi za nastup dobili honorar i što su na koncertu izvodili isključivo vlastite kompozicije. Prema HDS-ovu pravilniku, organizator je bio dužan njihovu ZAMP-u platiti 10 posto od prodanih ulaznica. Tih 10 posto ZAMP bi, navodno, naknadno dostavio Rolling Stonesima, dokazujući kako poštuje njihova skladateljska i izvođačka prava.

Ali ni druga strana, skladatelji, izvođači i diskografi, po svemu sudeći nisu potpuno zadovoljni.

“Ni mi ne znamo kako HDS obračunava vrijednost autorskih prava koja se nama plaćaju. Događa se da skladatelj dobije novac premda godinama nije napravio kompoziciju, a kamoli hit. I obratno, pjesma se vrti na radiostanicama, a tantijema nema”, kaže slavni hrvatski glazbenik, vrlo popularan i među hrvatskim iseljenicima. Od svih CD-a koji se posljednjih petnaest godina emitiraju po hrvatskim klubovima u inozemstvu preko HDS-a dobio je točno 600 dolara

It is our belief that no one intends to systematically deal with the payment or compensation for the use of music copyrights to ZAMP, (Croatian Composers' Society, Collecting Society). This is a very interesting parafiscal rate, one of around 250 as it is in Croatia, for which no one in the whole country does not know precisely how and for what charges. Banal thought of billing system simple and logical, falls into a waste bin the moment when seen how it is done in Croatian practice: maybe You’ll be charged, maybe you won’t, if you dispute the reports of these NGOs inspector, you’ll be charged double, charm and willingness to pay some inspector a drink will also reflect on the final price.

Through the entire current system of protection of copyright is well organized a small group of people, which are connected by the principle of sheep intestine, as we saw in Soprano’s: a dozen private companies, hundred employees in various firms, which have an absolute monopoly on the market (no other organization but ZAMP can not deal with the protection of music copyrights), that have unknown amounts of money, and who do not have any state control.

The men most often are not even aware of how many times by various grounds are paid duties to ZAMP: they are included in the price of coffee that is consumed a at a coffee shop, the price of subscription broadcasting, calculated the cost of items they purchase in a market center, or the cost of using toilets a, to price hotel rooms, graduation parties, using the Internet. Each entry in a trade show area, a visit to rural events, winding up at a sports meeting, the participation of the Congress shall entail payment of compensation to ZAMP.

Which is why are interested, as consumers to force implementation of fair system of taxation not on the expense of the authors, but neither customers as well. Since Croatia has implemented most of the legal regulations regarding consumer’s protection from European Union we would like to collect useful information of this practice in country members of EU so that in communication with Croatian state authorized institutions can be suggested new and better systems of transparent collecting of taxes intended for copyright protection.

Odgovor na pitanje kakav je odnos između Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, državnog tijela nadležnog za zaštitu intelektualnog vlasništva, hrvatskog pravosuđa i udruge građana Hrvatsko društvo skladatelja za zaštitu muzičkih autorskih prava je savršeno jednostavan: odnos je rodbinski! Može se reći, njihov je odnos vrlo tijesan. Zapravo, odnos je suradnički. Točnije, oni su otvoreno interesno, financijski povezani. I dok je u državama s razvijenom demokracijom uobičajeno da se takve potencijalno koruptivne veze skrivaju od očiju javnosti, u Hrvatskoj to nije slučaj.

Hrvatsko društvo za autorsko pravo, skraćeno – ALAI Hrvatska, je nevladina udruga osnovana prije 10-ak godina u Zagrebu. Prema odredbama statuta okuplja "pravnike, druge građane i pravne osobe koji se bave autorskim pravom i pravima srodnim autorskom". Budući da je na njihovoj web-stranici objavljen i popis svih članova udruge, može se vidjeti da u članstvu participira 20,4 posto članstva koji su profesori i asistenti na pravnim fakultetima u Hrvatskoj, 18,5 posto članova su glazbenici i članovi udruga glazbenika poput HDS ZAMP-a i pridruženih udruga, 13,0 posto su menadžeri, 18,5 posto predstavnika različitih institucija poput Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, 14,8 posto su odvjetnika, 3,7 posto režisera, 11,1 posto sudaca različitih hrvatskih sudova.

Na web-stranici udruge ALAI lijepo piše da je njihov kongres u Dubrovniku sufinancirao ZAMP. Drugim riječima, ZAMP je sufinancirao hrvatske suce, odvjetnike, državne dužnosnike zadužene za zaštitu autorskih prava, profesore i asistente na pravnim fakultetima, a da to nikome u ovoj zemlji nije sumnjivo. Ali to nije sve. Članovi udruge drže predavanja koja plaća ZAMP. Ili, primjerice, ZAMP je za sve suce početkom svibnja o.g. jedne županije održao besplatni koncert. Prema ovoj klijenteli ZAMP je oduvijek bio široke ruke. I što je najvažnije, sve je to događalo manje-više javno.

- Ne razumijem logiku po kojoj je jednoj strani u sudskom postupku, ZAMP-u, dozvoljeno podmititi hrvatske suce, nadležne državne službe, vještake, a drugoj strani u postupku, nama ugostiteljima i vlasnicima hotela, to nije dozvoljeno. I mi bismo htjeli tim istim sucima, odvjetnicima, državnim dužnosnicima ponuditi mito pod istim uvjetima kao i ZAMP, kako bismo u njihovim očima bili jednakopravni sa ZAMP-om. Ako ne primaju novce, i mi bismo ih mogli podmititi u naturi: organizirati im besplatne izlete, omogućiti im besplatan boravak u našim hotelima, konzumaciju jela i pića – izjavio je dubrovački ugostitelj koji je želio ostati anoniman.

Razumljivo je da kad se pred sucem na kraju nađe ZAMP i ugostitelj kao stranke u postupku, da će činjenica kako je jedna strana pružila sucu nezaboravne trenutke u Dubrovniku, a druga nije pružila ništa možda biti presudna u presudi. Zbog toga suci ne smiju suditi supružnicima, roditeljima, rodbini. Kako sada stvari stoje, to se ne odnosi na financijere.

Nezgodna je stvar demokracija koja daje pravo "jalnuškim diletantima i prodanim dušama" da propituju postupke svih hrvatskih institucija, uključujući i onu neupitnu - instituciju Predsjednika. Prema pisanju hrvatskih medijskih poslenika Josipovićeva udruga nepravedno otima od hotelijera i hrvatskih građana novac za usluge koje se zapravo ni ne koriste. Naime, Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske naizgled neodređeno propisuje načela za određivanje naknada, ali zapravo tako smišljeno da udruga HDS ZAMP može u svome cjeniku propisati naknadu za gotovo sve čega se sjeti, neovisno izvode li se u tim prostorima ili ne izvode glazbena djela, nego samo ako postoji tehnička mogućnost njihove izvedbe.
Naplaćuju puštanje glazbe ormarima, krevetima i policama

Sveučilišni profesor u Dubrovniku Đorđe Obradović u svom znanstvenom radu "Diskriminacija autora prema Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima RH", koji je objavljen u međunarodnom časopisu Medijski dijalozi, citira sporni Zakon o autorskom pravu koji kaže da se naknada može odnositi i na prostore u kojima nema ljudi.

"Nema ljudi, ali imaju tehničku mogućnost da kad bi se netko pojavio može poslušati radijski ili pogledati televizijski program, i to uz njihovu pretpostavku da bi ti hipotetski ljudi tad slušali glazbu, a ne vijesti ili vremensku prognozu", naglašava Obradović koji je ukazao na svu nakaradnost, nelogičnost i nepravednost zakona na primjeru hotelske sobe koja puna ili prazna plaća ZAMP-u naknadu. Evo i kako.

Hoteli moraju plaćati naknadu za korištenje mehaničke glazbe čak i ako nitko nije u sobi ili ako su gosti u sobi, ali ne uključuju televizijski prijemnik, zato što njih taj pravilnik smatra javnošću.

Ili platiš, ili ide ovrha

"Ni po jednoj definiciji prazna hotelska soba nikako ne može biti javnost, ali je naknada propisana na kapacitet hotela pa se u praksi tako i naplaćuje, premda većina hotela u Hrvatskoj ima punu popunjenost samo mali dio godine", napominje Obradović pitajući se kako je moguće da se naknada za navodno mehaničko korištenje glazbenih djela naplaćuje ormarima, krevetima, stolicama i stolovima samo zato što im je u blizini neuključeni televizor? Odmah daje i odgovor.

"Moguće je zato što je Zakon o autorskim i srodnim pravima dao pravo monopolističkoj udruzi ZAMP da donese cjenik i da naplaćuje naknadu za mehaničku glazbu čak i kad se nikakva glazba ne sluša. Time je ozakonjena otimačina dijela prihoda brojnim gospodarskim subjektima, premda oni nisu koristili ničija autorska djela", naglašava Obradović u svom radu.

U cjeniku Hrvatskog društva skladatelja tako su navedene hotelske sobe pa ZAMP naknadu u praksi uredno naplaćuje, a ako se netko ogluši, slijedi mu sudski postupak.

Što je pokazala anketa hotelskih gostiju

Budući da korisnici naknada za mogućnost izvođenja glazbe stalno ističu njihov nakaradni stav da turisti u hotele, restorane, pečenjarnice, servise i brojne druge prostore dolaze da bi slušali glazbu, Medijski istraživački centar Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, proveo je anketno istraživanje na reprezentativnom uzorku od 400 ispitanika, gostiju dubrovačkih hotela s 5 zvjezdica u čijim je sobama dostupan brzi žični ili bežični Internet i koje imaju suvremene televizijske prijemnike.

Istraživanje je provedeno između 30. travnja i 5. svibnja 2011. Prema spolu bilo je 207 muškaraca i 193 žene. Prema dobnim skupinama mlađih od 20 godina bilo je 50 ispitanika, između 21 i 30 godina 60 ispitanika, između 31 i 40 godina 80 ispitanika, između 41 i 50 godina 80 ispitanika, između 51 i 60 godina 70 ispitanika i starijih od 61 godine 60 ispitanika. Gosti su dolazili iz 17 različitih država, a u ukupnom uzorku bilo je 346 stranaca i 64 hrvatska državljanina.

Anketni upitnik je bio jednostavan i gosti su trebali navesti 3 od ponuđenih 10 kategorija medijskih sadržaja koje žele koristiti u hotelskoj sobi po njihovu redoslijedu važnosti.

Najviše gledaju prognozu i vijesti, ali novac ide glazbenicima, a ne novinarima

Umjesto hrvatske ili strane glazbe, istraživanje je pokazalo da gotovo sve goste zanima - vremenska prognoza. Tako je 157 gostiju vremensku prognozu stavilo na prvo mjesto, njih 67 na drugo te 23 na treće mjesto. Veliki interes pokazali su za vijesti iz svoje države i svijeta te komunikaciju društvenim mrežama.

Međutim, nitko od anketiranih nije pokazao zanimanje za glazbu, iako ZAMP baš za to uredno uzima novac. U konkretnom slučaju, novac koji je uzeo ZAMP ne ide meteorolozima, a ni novinarima koji su radili vijesti. Ne! Taj novac ide glazbenicima. Među ostalim i Ivi Josipoviću, skladatelju.

Prema Obradoviću, ovo anketno istraživanje još je jedan dokaz da naplata naknade za hipotetsku mogućnost korištenja glazbenih djela u hotelskim sobama ne predstavlja zaštitu autorskih prava, nego ostvarenje zarade na tuđ račun, sve legalizirano nepravednim zakonom i cjenicima koji ne poštuju definiciju javnosti iz istog tog zakona, ali u praksi ipak naplaćuju naknadu.

Evo kako je došlo do sukoba interesa

"Budući da Ivo Josipović prima autorske honorare za hipotetsko slušanje njegovih djela u hotelskim sobama i brojnim drugim gospodarskim objektima, a ujedno je i jedan od tvoraca zakona koji mu to omogućuje, kao i što je s vlastitim objašnjenjima koji idu u prilog njemu i samo jednoj skupini vlasnika autorskih prava trajno nazočan na mrežnoj stranici ZAMPa sa svojim tumačenjima tih propisa (www.zamp.hr), a ujedno ima autoritet predsjednika Republike Hrvatske, očigledno je da se radi o klasičnom sukobu interesa. Krajnji rezultat takve Josipovićeve višestruke uloge je legalizacija monopolističkog položaja udruge ZAMP, diskriminacija mnogih drugih autora i stvaranje nepravde", zaključuje Obradović.

Jednostavno logikom Obradović razlaže kako je predsjednik Josipović zamijenio teze pa polazi s gledišta da su hotelijeri dužni plaćati naknadu za javno izvođenje glazbe, umjesto da pođe od Zakona o autorskom i srodnim pravima po kojemu jedna osoba u hotelskoj sobi, ili dvije ili tri u bliskim osobnim odnosima po istom zakonu nisu javnost pa ni ta "izvedba" ako uključe televizor nije nikakva javna izvedba.

Kako je zakinut znanstvenik Josipović u korist glazbenika Josipovića

Kako kaže Obradović, apsurd nakaradnog tumačenja pojma javnosti na intimne osobe u zaključanoj i od javnih prostora odvojenoj hotelskoj sobi može se vidjeti i iz hipotetske situacije koja dokazuje da je znanstvenik Ivo Josipović diskriminiran u odnosu na skladatelja Ivu Josipovića, prema provedbi Zakona o autorskom i srodnim pravima, premda su i njegova znanstvena i glazbena djela podjednako autorska.

"Ako dođe gost u hotelsku sobu i spoji se na bežičnu internetsku mrežu te pročita izvorni znanstveni rad Ive Josipovića "Prekršaji protiv autorskog prava: realitet i perspektive u svjetlu novog prekršajnog zakonodavstva", hotel s njegova računa neće ništa uplatiti nikome za korištenje autorskog djela. Ako isti taj gost napusti sobu a da nije ni uključio televizor i da nije nikad u životu čuo ni jednu jedinu skladbu istog tog Ive Josipovića, hotel će neovisno o tome morati platiti naknadu ZAMPu, a ZAMP uredno plaća Ivi Josipoviću njegov dio za tu mogućnost da neki gost u hotelu sluša njegovu glazbu", objašnjava Obradović dodajući da usporedba dokazuje diskriminaciju autora znanstvenika Josipovića u odnosu na autora skladatelja Josipovića, a ne "pravdu i pravednost", kojom se diči predsjednik Josipović.

"ZAKON o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske omogućio je praktičnu diskriminaciju velikog broja autora likovnih, književnih, znanstvenih, fotografskih, arhitektonskih, dizajnerskih, kartografskih i djela primijenjene umjetnosti u odnosu na autore glazbenih, dramskoglazbenih i filmskih djela", tvrdi dr. Đorđe Obradović, docent Sveučilišta u Dubrovniku koji je u svom radu "Diskriminacija autora prema Zakona u o autorskom pravu i srodnim pravima RH" obradio kontroverzno djelovanje ZAMP-a te posebno pokroviteljsku ulogu današnjeg predsjednika Ive Josipovića koji se u ovom slučaju čak našao i u sukobu interesa, piše Index.hr
Obradović, analizirajući djelovanje ZAMP-a na nizu konkretnih primjera, došao je do zaključka da je ovaj Zakon zapravo odobrio donošenje posebnih cjenika preko kojih je ZAMP došao do monopolističkog položaja. Ovaj sveučilišni profesor iz Dubrovnika tako je dokazao da postoji diskriminacija i među autorima glazbe zato što se autorski honorari ne isplaćuju autorima koji nisu članovi udruge, a udruga ne štiti ni stvarne autore od plagijatora glazbenih djela.

Uostalom, primjerice, tako je "pokraden" Branimir Štulić, frontmen Azre, koji do dana današnjeg nije dobio novac od svojih autorskih skladbi koje se svakodnevno puštaju u hrvatskom eteru jer nije član HDS ZAMPa.
Štulić ne prima novac ni od izdavača novih izdanja nekadašnjih Azrinih albuma Croatia Recordsa samo zato što nije član ZAMPa. Nije član ZAMPa između ostalog ni zbog toga što dvadesetak godina živi u Nizozemskoj i što prema njegovim tvrdnjama nema važeću putnu ispravu nego je osoba bez državljanstva pa i da hoće, ne može doći u Hrvatsku i učlaniti se u ZAMP.
U tom konkretnom slučaju HDS ZAMP ne štiti prava autora, nego vlastita. Od izvedbi Štulićevih pjesama naknadu uzima administrativni aparat ZAMPa, a uzima i proviziju koja može biti čak do 30 posto ukupno naplaćenih iznosa, iako ne prosljeđuje autoru njegov autorski honorar, objašnjava Obradović.

"Zakon koji bi trebao biti pravedan prema svima favorizira samo jednu skupinu autora dok potpuno obespravljuje sve ostale", tvrdi Obradović u svom radu dodajući da se ZAMP pred javnošću pokriva prvenstveno jednim od tvoraca tog zakona, autoritetom predsjednika Republike Hrvatske Iva Josipovića, čiji intervju drži i na svojoj web stranici.

Time se, smatra Obradović, pokazuje da sprega moći i vlasti može ozakoniti otimačinu prihoda od turističkih, ugostiteljskih i obrtničkih djelatnosti, kao i od svih kupaca nosača memorije, a da se oni ne mogu braniti niti izbjeći plaćanje nametnutih im naknada čak ni kad ne koriste nikakva autorska djela.

Obradovićev rad posebno je bitan u posljednje vrijeme u kontekstu ratificiranja globalnog sporazuma o zaštiti intelektualnog vlasništva ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement), koji izaziva opće negodovanje.

U razgovoru za Index, Obradović tvrdi da smo kod Zakona o autorskom pravu vidjeli koliko se on može zloupotrijebiti u smislu da korist ima samo uska grupa ljudi. ACTA otvara još veće mogućnosti da se pod okriljem zaštite autorskih prava obogati samo uski broj ljudi, dođe do potpune kontrole, a time i zlouporabe internetskog prostora.

Obradović je posebno ljut na nedavnu izjavu predsjednika Josipovića koji je braneći ACTA-u rekao da nije ljudsko pravo uzeti tuđi rad besplatno.

"To je isto kao da dođete recimo u samoposlugu, uzmete neke artikle, i kažete, gle, ovo mi je zgodno i lijepo, ja bih to uzeo i to je moje ljudsko pravo da se hranim", bile se su riječi predsjednika Josipovića. Obradović takvu izjavu smatra u krajnjoj liniji neprimjerenom.
"Po načinu kako je Josipović ustrojio ZAMP, mi svi građani plaćamo toj 'samoposluzi'. Mi plaćamo bez obzira ušli mi u nju ili nešto kupili. Eto, na takav vam način djeluje taj Zakon i ZAMP", kaže Obradović.

Obradović dodaje da potreba zaštite autorskih prava nije sporna, ali primjena Zakona o autorskom pravu u Hrvatskoj izaziva oduševljenje glazbenika i skladatelja, a zaprepaštenje i protivljenje privrednih subjekata i pojedinaca te autora likovnih, književnih, arhitektonskih, znanstvenih, fotografskih i ostalih autorskih djela.

Obradović u svom znanstvenom radu dokazuje kako je Josipović zapravo iskoristio "rupe u zakonu“ koje omogućavaju diskriminaciju mnogih autora u odnosu na autore i izvođače glazbe i službenike koji prikupljaju tu naknadu izjednačavaju s interesima Republike Hrvatske i Europske unije.

"Zaštita autorskih prava jest interes Republike Hrvatske, ali nametnuta naplata nečega što nitko nije koristio može biti samo zakonska otimačina i nepravda, a nikako naknada za uporabu autorskog djela", kaže Obradović dodajući da to što od naplaćene naknade i od onih koji nisu koristili nikakva autorska djela ima osobnu korist i nekadašnji zastupnik u Hrvatskom saboru i sadašnji predsjednik Josipović samo još više pokazuje da je sprega moći i vlasti ozakonila nepravdu.

Obradović se odlučio na svoj znanstveni rad jer kaže da je bilo nužno istražiti je li u Hrvatskoj zaista ozakonjena diskriminacija autora odnosno mogu li monopolističke udruge nametati cijene naknada za korištenje i potencijalnu mogućnost korištenja glazbenih djela privrednim subjektima i pojedincima, je li zakonski uvedena dvostruka naplata od dva ili više različitih korisnika jedne jedine izvedbe glazbenog djela i je li zakon pojam javnosti definirao u skladu s njegovim značenjem u komunikacijskim znanostima ili u skladu sa željom korisnika prikupljenih naknada da zarade što više novca.

U svom znanstvenom radu koristio se analizom, komparativnim metodama, analizom sadržaja, anketama, sintezom slučaja odnosno djelovanja Ive Josipovića kao znanstvenika, tvorca zakona, promicatelja interesa udruge HDS ZAMP i u isto vrijeme njegova utjecaja na pravosudne i državne dužnosnike zbog stavova objavljenih na mrežnoj stranici ZAMP-a.

Inače, monopolistički položaj HDS ZAMPu (Hrvatsko društvo skladatelja – Zaštita autorskih muzičkih prava) omogućio je upravo Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima koji je u Članku 156. propisao kolektivno ostvarivanje prava, a u Članku 159. odredio da taj posao za jednu ili više vrsta prava može raditi samo jedna jedina udruga za pojedinu vrstu nositelja prava.

Nevladine udruge se zgražaju nad modelima funkcioniranja ZAMP-a. Tako, primjerice, Udruga za zaštitu potrošača Kontrolori neki dan piše: Zašto nas država svake godine izvještava o tome koliko je novce prikupila porezima, kako ga je raspodijelila, koliko je tko dobio, koliko će nam ga uzeti slijedeće godine….? Vjerojatno stoga jer tako nešto podrazumijeva elementarna demokratska procedura koja se, uz ostalo, temelji na transparentnosti i poštenju. Upravo iz takvih javno predočenih, transparentnih podataka mi precizno znamo koliko je poreza državi platio T-HT, koliko Konzum, a imamo i uvid u to koliko je, primjerice, otišlo za škole, koliko za Pelješki most, koliko za kupovinu vojnih kamiona itd. Povijest pamti i vremena kad tako nešto nije bilo uobičajeno: poreznici bi upadali u sela i otimali koliko su mogli – nekom kravu, nekom ovcu, nekom opet vreću, dvije žita, a poreznik bi polovicu otetog zadržao za sebe. Bilo je tijekom povijesti i drugih, sličnih revolucionarnih nameta, popularno zvanih kontribucija: uđem ti u kuću pa ti opelješim sve što hoću i koliko hoću i nikome o tome ne podnosim izvješća jer je namet izvršen za viši interes, ''u ime revolucije''. Suvremeni poslovno-politički sustavi odustaju postupno od ovakvih metoda i oni su još opstali kao modeli prikupljanja i distribucije materijalnih sredstava gotovo isključivo u egzotičnim organizacijama poput kineskih Trijada, japanskih jakuza, ruske mafije, u kojima preciznim brojkama raspolaže isključivo capo di tutti capi. Tko precizno može znati koliko novca zakopanog u svom vrtu ima Tony Soprano?

Za razliku od uobičajenih poreza koji u Hrvatskoj ne plaća dobar dio stanovništva – djeca, sirotinja, osobe bez poslovne sposobnosti, svećenstvo, nezaposleni, stranci itd. parafiskalni namet Hrvatskom društvu skladatelja za zaštitu muzičkih autorskih prava (HDS ZAMP-u) plaćaju doista svi: u cijenu kašice za bebe, cijenu pelena ili dude-varalice uračunat je Njihov namet (doduše, ne direktno - trgovina u redovnim obrocima plaća im namet koji oni, dakako, prevaljuje nama – građanima, kroz cijenu robe), a ZAMP nas u stopu prati kroz život od vjenčanja, krstitki, firmanja i odlazaka u vojsku, doslovce do groba: da, da, i pogrebi su također značajan prihod koji se plaća Njima.

I kad netko prikupi 100-tinjak milijuna kuna od pauperiziranog hrvatskog naroda, a o kolikoj je svoti riječ u ovom trenutku nitko u ovoj državi precizno ne zna, hvala lijepo, onda bi znak elementarne pristojnosti bio – javno objaviti tko je sve i koliko platio parafiskalni namet Njima, kako su ga Oni distribuirali, tko je od tog novca i koliko jamio. Ako u kafiću preko puta cijele dana od jutra do mraka trešti Azra, a oni plaćaju ZAMP-u nekakav paušalni iznos koji dijele svi po nekim blago rečeno dvojbenim kriterijima, tada je oštećen i kafić, i gosti, i Azra, a novci su završili, vrag bi ga znao, možda zakopani u nečijem vrtu. Ako je elektronska glazba korejske glazbenice Jae-eun Tian javno izvođena u Hrvatskoj na 20-ak mjesta, gotovo svakodnevno, u periodu od 2004. do danas, a ona za to iz Hrvatske u istom periodu nije dobila ni lipe naknade za korištenja muzičkih autorskih prava, onda je riječ o lupeškom sustavu šupljem poput sita. Kome su otišli njeni novci? Gdje su pare!? Haloooo, ljudi u Hrvatskoj plaćaju globe po prijavama ZAMP-a zbog javnog izvođenja vlastite glazbe, ZAMP-ovci napadaju srednjoškolce koji su u svom garažnom bendu snimili svoj demo-album sa svojim stvarima, upadaju na svadbe, prekidaju sprovode, plaćaju im i autori koji izvode vlastita djela na humanitarnim koncertima, plaćaju im čak i djeca iz osnovne glazbene škole što su na priredbi za roditelje izvodili Mozarta… A država, umjesto zaštite vlastitih građana koji sopću pod porezima i nametima, štiti Njih. I nitko ništa ne zna, i svi se prave ludi: tko je platio, koliko je platio, kome je platio, zašto je platio, kako je platio, gdje su završili novci… Ne ofrlje, ne odokativno, ne po ruski, u nekakvom izvještajćiću na 10-ak stranica od prije dvije, tri godine, već detaljno, precizno, ažurno. Hrvatski građani imaju pravo znati. To je njihov novac.

Haračlija na svom blogu piše:

Kada je prije nekoliko dana portal beat.hr objavio antologijski intervju s čelnicom ZAMP-a Marinom Ferić Jančić pod provokativnim naslovom "POA, ZAMP, OZNA, ZAPRAF, HUZIP, MUP i ostale službe koje se brinu da autorima bude isplaćen honorar", iako je kraj godine još daleko, izgleda da smo već na sredini 2011. dobili apsolutnog prvaka u novinarskoj nagradnjači "Najulizivačkiji intervju 2011. " Dakle, većeg ulizivanja, otvorenijeg uvlačenja, naglašenijeg podilaženja nismo vidjeli od onih davnih vremena kada je Ankica radila intervju sa svojim Franjom za Bilten, ili kada je Đula intervjuirao Todorića (znate, ono, kad Todorić svakog svog rasnog bika poznaje, i ljubi ga među rogove).

Što se zapravo dogodilo? Neki lik koji se sakrio pod nickom Srđan navodno je intervjuirao ZAMP-irku Ferić Jančić o plaćanjima naknada ZAMP-u. Postavio joj je nekoliko rutinskih pitanja tipa: zašto ste vi tako genijalno fenomenalni; što će se dogoditi neodgovornom zločincu koji sluša glazbu a da ne plaća harač ZAMP-u i što vi kao glavna ZAMP-irica u Hrvata fenomenalno o tome možete izjaviti; mislite li vi u vašoj presvijetloj premudrosti da je slušanje glazbe na koju smo platili sve poreze i pristojbe fantastična ugoda? Nakon što je gospođa Ferić Jančić dala nekoliko apsolutno rutinskih odgovora doslovce prepisanih s njihove službene stranice zamp.hr, preuzetih na sofisticirani način: odabere se tekst – desni klik mišem na "Copy" – opetovano desni klik mišem na "Paste" i – gotov intervju. I kad smo već pomislili da je svestrana ZAMP-irica Ferić Jančić, koja se osim ZAMP-om bavi ugostiteljstvom i proizvodnjom rakije u Velikoj Gorici, sama sa sobom sastavila "intervju", zaškripalo je jedno pitanje: "Da li naknadu moraju plaćati DJ-i koji sviraju LIVE?" Na njega je Ferić-Jančićka odgovorila: "Nažalost ovo pitanje ne razumijem u potpunosti. Pretpostavljam da je riječ o koncertima DJ na kojima miksanjem nastaju nova djela. Dakle i za djela koja se miksaju, ako se nalaze na nekom od uređaja za pohranjivanje (dakle nije riječ isključivo o djelima na originalnim nosačima zvuka) treba se podmiriti ova naknada. Također, ostaje pitanje postoji li odobrenje autora i nositelja prava na djelima koja se miksaju za njihovo miksanje (obradu). Bez tog odobrenja ovo se ne bi smjelo raditi".

S jedne strane, ovo pitanje i odgovor potvrdili su nam nekoliko činjenica. Prvo, da Ferić-Jančićka nije sama sebe intervjuirala za portal beat.hr, jer si čak ni ona ne bi postavila pitanje koje doduše ne razumije, ali na i njega zna odgovor. Naime, Ferić-Jančićka je zapravo odgovorila: "Ne razumijem što ste me pitali, ali svakako treba platiti". Drugim riječima: "Sve treba platiti. Uvijek treba platiti. Treba platiti i na glazbu oslobođenu autorskih prava". Kao drugo, da ona, kao u ostalom i cijela komična organizacija kojoj je na čelu nema blage veze o tome što točno znači kad DJ-i koji sviraju LIVE. Kao treće, ako miksom nastaje novo djelo, onda ono više nije staro jer je, jel – novo!

Čovjek se pita koja je svrha ovakvih ulizivačkih proljeva i što će to uopće ZAMP-irima koji mogu objavljivati intervjue u svakoj fucking novini i mediju na području RH, jer svi oni seru u gaće kad ih nazove tamo nekakav ZAMP-irski reketaš Šaban ili Ferić-Jančićka. Prije će preplašeni hrvatski mediji na rubu egzistencije odbiti objaviti priopćenje iz Vlade nego neki pismeni sastav pristigao iz ZAMP-a. Odgovor na svrhu ulizivanja dobivamo kad pogledamo u strukturu intervjua: od 1190 riječi 22 se odnosi na plaćanje – bilo u obliku imenice, ili u obliku glagola. Muzika i sinonim "glazba" se spominje 5 puta. I to je ono najbitnije što se o ZAMP-u treba znati: platiti, platiti, platiti….

Jedna od najbriljantnijih analiza paradržavne moći ZAMP-a objavljena je nedavno u hrvatskim medijima. Prenosim je u cjelini: Hrvatsko društvo skladatelja za muzička autorska prava (HDS ZAMP) je strukovna udruga građana koja djeluje na području Republike Hrvatske i okuplja oko šest tisuća članova. Jedna od temeljnih zadaća udruge je zaštita autorskih i srodnih prava članova učlanjenih u udrugu. Djelovanje Udruge je regulirano Statutom udruge od 22. lipnja 2003. godine te odlukom o izmjenama i dopunama Statuta udruge od 10. lipnja 2007. godine. U činjenici da Udruga štiti autorska prava vlastitih članova nema apsolutno ničeg dvojbenog. Naime, autorsko pravo je privatno vlasništvo i autori imaju potpunu slobodu s njim raspolagati kako god to žele.

Problem zlouporabe muzičkih autorskih prava počinje kod zaštite autorskih prava organizacija, udruga i autora koji nisu njihovi članovi. U nastavku navodim 3 čvrsta argumenta da HDS ZAMP to ne zna, ne može i ne želi provesti.

Prvi čvrsti argument
Republika Hrvatska je potpisala 27 Međunarodnih ugovora koje štite autorska muzička prava autora iz 93 zemlje svijeta. Prema podacima nadležne službe Ujedinjenih naroda, u prosincu 2009. je u članstvu ove međunarodne organizacije bilo 192 države-članica, a još su 4 države u međuvremenu zatražile prijem u članstvo. Drugim riječima, HDS ZAMP je ''nadležan'' za zaštitu autorska prava i onih autora koji su državljani zemalja s kojima Republika Hrvatska nema potpisane međunarodne ugovore. Kako je to moguće? Kako je to pravno elaborirano? Nikako. To je jednostavno nemoguće i to nema nikakvog pravnog temelja. Ne može ga imati jer bi u tom slučaju HDS ZAMP bio iznad hrvatske države tj. štitio bi autorska prava mimo međunarodnih ugovora Republike Hrvatske.

Drugi čvrsti argument
Analiza posljednjih dostupnih financijskih izvješća ZAMP-a od prije nekoliko godina pokazuje da je u Hrvatskoj, prema iznosima tantijema, na 30 domaćih glazbenih djela izvođeno jedno inozemno glazbeno djelo. Iz ZAMP-ovih domaći se autori ne bi imali što buniti jer bi u Hrvatskoj bili 30 puta izvođeniji, a Hrvati bi bili glazbeno najksenofobičniji narod na svijetu. No domaći autori se unatoč tim glazbenim statistikama ZAMP-a bune i traže veću zastupljenost. U tom slučaju, ili je ZAMP lažno prikazao podatke o odnosima domaće i inozemne glazbe, ili su zahtjevi hrvatskih glazbenika onkraj zdrave pameti.

Treći čvrsti argument
Prema službenom izvještaju pravnog slijednika Hrvatskog društva skladatelja – Savez organizacija kompozitora Jugoslavije od 14. travnja 1987. godine ''nešto više od 40 posto aktivnih domaćih muzičkih autora nije u članstvu naše organizacije''. Prema podacima koje su u javnost plasirali istaknuti čelnici HDS ZAMP-a postojećim sustavom zaštite autorskih muzičkih prava obuhvaćeno je oko 2 milijuna glazbenih autora iz cijelog svijete. Međutim, prema službenim podacima Glazbenog odsjeka Kongresne biblioteke u Washingtonu u svijetu danas ''aktivno djeluje preko 15 milijuna glazbenih autora''. Tko štiti glazbena prava preostalih 13 milijuna glazbenika? Kako? Koji su to glazbenici? Uostalom, kako to HDS ZAMP štiti muzička autorska prava glazbenika za koje ni ne zna da postoje?

I to dolazimo do ćorsokaka u kojem počinje ZAMP-ovo legitimno zakidanje inozemnih glazbenika u Republici Hrvatskoj. Podvlačim, riječ je o legitimnom zamračivanju temeljenom na čl. 159. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u kojem se presumira da udruge muzičkih autora ''imaju punomoći za obavljanje poslova ostvarivanja prava svih domaćih i stranih nositelja odnosnih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio udrugu da ne ostvaruje njegova prava''. Zakonodavac je presumirao nešto apsolutno nemoguće, nešto totalno blesavo. Kao da je sva bića koja se kreću na dvije noge proglasio članovima HDS ZAMP-a. Može li bilo tko, pa bio to i nadnaravni HDS ZAMP, znati u svakom trenutku koja se glazba izvodi na svim oporezivanim točkama u Hrvatskoj od kafića u Vrgorcu, softverske tvrtke u Donjem Krepšiću, dućanu u Dragonošcu, vatrogasnoj zabavi u Dubovcu, na krstitkama u Mlinima? Dakako da ne. Ako na tim mjestima slučajno izvode glazbu inozemnih autora, oni od toga neće vidjeti ni lipe. Samo je tako moguće da poznata korejska autorica ambijentalne glazbe čiju su glazbu javno izvodili tijekom 4 godine na javnim mjestima u Hrvatskoj od toga ne dobije ništa.

Iako iz naprijed iznesenog jasno proizlazi da Hrvatsko društvo skladatelja na području Republike Hrvatske nije ovlašteno štititi autorska glazbena djela nešto više od 80-ak posto glazbenika iz svijetu, iz više od polovica država svijeta te za najmanje 40 posto hrvatskih glazbenih autora koji nisu članovi ove udruge građana, presumpcija postojanja punomoći iz članka 159. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koja se temelji na izuzetku umjesto na pravilu (više od 80 posto glazbenika iz više od 100 država predstavlja značajnu većinu) stvara pretpostavku za masovnu zlouporabu autorskog muzičkog prava – protupravne naplate autorskih prava od strane Hrvatskog društva skladatelja na ime nezaštićenih autora iz zemlje i svijeta. Zašto država svojim budalastim presumpcijama tolerira potkradanje inozemnih glazbenih autora u Republici Hrvatskoj?

Budući da se na navedenoj presumpciji temelji i kaznena odredba za nedostavljanje podataka udruzi za kolektivno ostvarivanje prava iz čl. 190. st.1. Zakona (''novčanom kaznom od 5.000,00 do 30.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako udruzi za kolektivno ostvarivanje prava iz ovoga Zakona ne dostavi potpune podatke o korištenju prava koje ta udruga kolektivno ostvaruje, u roku od 15 dana od dana korištenja prava''), teret dokazivanja eventualne zlouporabe glazbenih autorskih prava je prebačen na okrivljenika. Prevedeno na druga kaznena djela: lopov si dok ne dokažeš da nisi, ubojica si dok ne dokažeš da nisi, baviš se crnom magijom dok ne dokažeš suprotno. Itd.

Članak 159. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima svojom blesavom presumpcijom dodatno osnažuje jedinoj postojećoj udruzi za zaštitu autorskih muzičkih prava monopolističku poziciju na hrvatskom glazbenom tržištu te dodatno onemogućuje hrvatskim građanima da glazbu kupuju na slobodnom tržištu kod većeg broja slobodnih ponuditelja iz zemlje i svijeta. I dok jedni jalovo raspravljaju o potkradanju inozemnih autora, o zaštiti moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva koje, nota bene, štiti Ustav RH, drugi temeljem blesave presumpcije štrpkaju malo po malo i skupe bogme i do 100-tinjak milijuna kuna godišnje. U korijenu neupitne ZAMP-ove moći je jedna jedina blesava presumpcija.