Jedna od najbriljantnijih analiza paradržavne moći ZAMP-a objavljena je nedavno u hrvatskim medijima. Prenosim je u cjelini: Hrvatsko društvo skladatelja za muzička autorska prava (HDS ZAMP) je strukovna udruga građana koja djeluje na području Republike Hrvatske i okuplja oko šest tisuća članova. Jedna od temeljnih zadaća udruge je zaštita autorskih i srodnih prava članova učlanjenih u udrugu. Djelovanje Udruge je regulirano Statutom udruge od 22. lipnja 2003. godine te odlukom o izmjenama i dopunama Statuta udruge od 10. lipnja 2007. godine. U činjenici da Udruga štiti autorska prava vlastitih članova nema apsolutno ničeg dvojbenog. Naime, autorsko pravo je privatno vlasništvo i autori imaju potpunu slobodu s njim raspolagati kako god to žele.

Problem zlouporabe muzičkih autorskih prava počinje kod zaštite autorskih prava organizacija, udruga i autora koji nisu njihovi članovi. U nastavku navodim 3 čvrsta argumenta da HDS ZAMP to ne zna, ne može i ne želi provesti.

Prvi čvrsti argument
Republika Hrvatska je potpisala 27 Međunarodnih ugovora koje štite autorska muzička prava autora iz 93 zemlje svijeta. Prema podacima nadležne službe Ujedinjenih naroda, u prosincu 2009. je u članstvu ove međunarodne organizacije bilo 192 države-članica, a još su 4 države u međuvremenu zatražile prijem u članstvo. Drugim riječima, HDS ZAMP je ''nadležan'' za zaštitu autorska prava i onih autora koji su državljani zemalja s kojima Republika Hrvatska nema potpisane međunarodne ugovore. Kako je to moguće? Kako je to pravno elaborirano? Nikako. To je jednostavno nemoguće i to nema nikakvog pravnog temelja. Ne može ga imati jer bi u tom slučaju HDS ZAMP bio iznad hrvatske države tj. štitio bi autorska prava mimo međunarodnih ugovora Republike Hrvatske.

Drugi čvrsti argument
Analiza posljednjih dostupnih financijskih izvješća ZAMP-a od prije nekoliko godina pokazuje da je u Hrvatskoj, prema iznosima tantijema, na 30 domaćih glazbenih djela izvođeno jedno inozemno glazbeno djelo. Iz ZAMP-ovih domaći se autori ne bi imali što buniti jer bi u Hrvatskoj bili 30 puta izvođeniji, a Hrvati bi bili glazbeno najksenofobičniji narod na svijetu. No domaći autori se unatoč tim glazbenim statistikama ZAMP-a bune i traže veću zastupljenost. U tom slučaju, ili je ZAMP lažno prikazao podatke o odnosima domaće i inozemne glazbe, ili su zahtjevi hrvatskih glazbenika onkraj zdrave pameti.

Treći čvrsti argument
Prema službenom izvještaju pravnog slijednika Hrvatskog društva skladatelja – Savez organizacija kompozitora Jugoslavije od 14. travnja 1987. godine ''nešto više od 40 posto aktivnih domaćih muzičkih autora nije u članstvu naše organizacije''. Prema podacima koje su u javnost plasirali istaknuti čelnici HDS ZAMP-a postojećim sustavom zaštite autorskih muzičkih prava obuhvaćeno je oko 2 milijuna glazbenih autora iz cijelog svijete. Međutim, prema službenim podacima Glazbenog odsjeka Kongresne biblioteke u Washingtonu u svijetu danas ''aktivno djeluje preko 15 milijuna glazbenih autora''. Tko štiti glazbena prava preostalih 13 milijuna glazbenika? Kako? Koji su to glazbenici? Uostalom, kako to HDS ZAMP štiti muzička autorska prava glazbenika za koje ni ne zna da postoje?

I to dolazimo do ćorsokaka u kojem počinje ZAMP-ovo legitimno zakidanje inozemnih glazbenika u Republici Hrvatskoj. Podvlačim, riječ je o legitimnom zamračivanju temeljenom na čl. 159. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u kojem se presumira da udruge muzičkih autora ''imaju punomoći za obavljanje poslova ostvarivanja prava svih domaćih i stranih nositelja odnosnih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio udrugu da ne ostvaruje njegova prava''. Zakonodavac je presumirao nešto apsolutno nemoguće, nešto totalno blesavo. Kao da je sva bića koja se kreću na dvije noge proglasio članovima HDS ZAMP-a. Može li bilo tko, pa bio to i nadnaravni HDS ZAMP, znati u svakom trenutku koja se glazba izvodi na svim oporezivanim točkama u Hrvatskoj od kafića u Vrgorcu, softverske tvrtke u Donjem Krepšiću, dućanu u Dragonošcu, vatrogasnoj zabavi u Dubovcu, na krstitkama u Mlinima? Dakako da ne. Ako na tim mjestima slučajno izvode glazbu inozemnih autora, oni od toga neće vidjeti ni lipe. Samo je tako moguće da poznata korejska autorica ambijentalne glazbe čiju su glazbu javno izvodili tijekom 4 godine na javnim mjestima u Hrvatskoj od toga ne dobije ništa.

Iako iz naprijed iznesenog jasno proizlazi da Hrvatsko društvo skladatelja na području Republike Hrvatske nije ovlašteno štititi autorska glazbena djela nešto više od 80-ak posto glazbenika iz svijetu, iz više od polovica država svijeta te za najmanje 40 posto hrvatskih glazbenih autora koji nisu članovi ove udruge građana, presumpcija postojanja punomoći iz članka 159. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koja se temelji na izuzetku umjesto na pravilu (više od 80 posto glazbenika iz više od 100 država predstavlja značajnu većinu) stvara pretpostavku za masovnu zlouporabu autorskog muzičkog prava – protupravne naplate autorskih prava od strane Hrvatskog društva skladatelja na ime nezaštićenih autora iz zemlje i svijeta. Zašto država svojim budalastim presumpcijama tolerira potkradanje inozemnih glazbenih autora u Republici Hrvatskoj?

Budući da se na navedenoj presumpciji temelji i kaznena odredba za nedostavljanje podataka udruzi za kolektivno ostvarivanje prava iz čl. 190. st.1. Zakona (''novčanom kaznom od 5.000,00 do 30.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako udruzi za kolektivno ostvarivanje prava iz ovoga Zakona ne dostavi potpune podatke o korištenju prava koje ta udruga kolektivno ostvaruje, u roku od 15 dana od dana korištenja prava''), teret dokazivanja eventualne zlouporabe glazbenih autorskih prava je prebačen na okrivljenika. Prevedeno na druga kaznena djela: lopov si dok ne dokažeš da nisi, ubojica si dok ne dokažeš da nisi, baviš se crnom magijom dok ne dokažeš suprotno. Itd.

Članak 159. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima svojom blesavom presumpcijom dodatno osnažuje jedinoj postojećoj udruzi za zaštitu autorskih muzičkih prava monopolističku poziciju na hrvatskom glazbenom tržištu te dodatno onemogućuje hrvatskim građanima da glazbu kupuju na slobodnom tržištu kod većeg broja slobodnih ponuditelja iz zemlje i svijeta. I dok jedni jalovo raspravljaju o potkradanju inozemnih autora, o zaštiti moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva koje, nota bene, štiti Ustav RH, drugi temeljem blesave presumpcije štrpkaju malo po malo i skupe bogme i do 100-tinjak milijuna kuna godišnje. U korijenu neupitne ZAMP-ove moći je jedna jedina blesava presumpcija.