Zgodnu i temeljitu analizu analizu modusa operandi djelovanja organizirane skupine poznatije kao ZAMP je objavila "savjest.com". Prenosimo je bez kraćenja:

Kada se prije izvjesnog vremena u javnosti pojavilo priopćenje misterioznog „Instituta hrvatske glazbe“ o nekom javno-glazbenom problemu u Hrvata, većina dobrohotnih građana koji su to čitali pomislila je kako je riječ o kakvoj znanstvenoj ili visokoškolskoj instituciji utemeljenoj u skladu sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Jer zna se što je institut: toliko i toliko znanstvenika, toliko i toliko doktora znanosti u statusu redovitih profesora, toliko i toliko objavljenih znanstvenih radova… Uostalom, tako piše u hrvatskom Zakonu. Međutim, ovog „instituta“ nema nigdje na popisu znanstvenih ni na popisu visokoškolskih ustanova u Republici Hrvatskoj. Ta činjenica nas je natjerala u malo istraživanje. Doista, wtf is „Institut hrvatske glazbe“?

Svaka ozbiljna potraga počinje telefonskim pozivom na 988, ali tamo nisu znali ništa. Onda smo iznazivali sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Zadru i nitko nam nije znao odgovoriti na to pitanje. Zvali smo potom Ministarstvo znanosti i visokog obrazovanja i nakon dužeg natezanja (godišnji odmori i tako to), rekli su nam da za to nikad nisu čuli. Ljubazna gospođa koja se očito razumije u problematiku raznoraznih hrvatskih instituta sugerirala nam je da pokušamo na policiji. Provjerili smo nakon toga u sudskom registru Trgovačkog suda, jer se velik dio hrvatskih instituta, a ima ih ukupno 64, registrirao kao trgovačka društva što je još jedna od tipičnih hrvatskih ludosti koje su nam zaostale kao relikt iz mračne komunističke prošlosti, ali „Instituta hrvatske glazbe“ među njima nema. Nekoliko mlađih glazbenika (sa starijima nažalost ne komuniciramo) prisegnulo je da za ovaj institut nikad nisu čuli. Cijela ova potraga za jednom hrvatskom znanstveno-visokoškolskom institucijom nas je još više zbunila. Da nije kojim slučajem riječ o nekakvoj emigrantskoj tvorbi? Uputili smo ljubazan dopis na nekoliko eminentnih emigrantskih adresa i – dobili smo niječan odgovor. Budući da se u imenu naglašava prefiks „hrvatski“ nazvali smo čak i hrvatske studije, ali tamo nisu znali ništa o tom hrvatskom institutu, što je bilo totalno čudno.

Na kraju, kad smo već htjeli odustati, dobili smo iz krugova bliskih policiji provjerenu informaciju kako je riječ o udruzi. Provjerom u Registru udruga ustanovili smo da je „Institut hrvatske glazbe“ udruga upisana pod registarskim brojem 21003822, da djeluje iz središnjice u Zagrebu, Brozova 8/a, da udruga zastupa i promiče interese hrvatske glazbene industrije kao grupacije u javnosti te u odnosima s državnim i ostalim institucijama; sporazumno i ugovoreno uređenje odnosa s medijima i drugim interesnim grupacijama, a u cilju zaštite interesa hrvatske glazbe i glazbene industrije; izvođenje i prikazivanje koncerata i drugih glazbenih priredbi, ostvarivanje nastupa, predstava, priredbi, svečanosti i manifestacija; te druge djelatnosti iz članka 9. Statuta. Dakako, Institut ima i svoje dužnosnike, a to su glavni tajnik Darko Bakić, predsjednik instituta Želimir Babogredac te Goran Končar direktor instituta.

Tko i kako u Hrvatskoj može osnovati udrugu? Bilo koje tri punoljetne osobe, mogu biti lude ko ožujski zečevi, napišu lijepo statut i osnuju si udrugu kakvu žele. Čime se smije baviti udruga? Čim god hoće, ako to zakonom nije zabranjeno. Mogu po miloj volji okupljati natjecatelje u pljuvanju udalj, ljubitelje dobre čašice, obožavatelje Severine. Mogu proučavati češljugare. Mogu okupljati ljude s tvrdom stolicom ako žele. Ali zašto bi se neka bezazlena udruga građana skrivala iza tako pretencioznog naziva kao što je - institut? Po svoj prilici zato jer žele nekoga dovesti u zabludu. Kao ona britanska udruga u Oxfordu, Engleska, osnovanoj 1997. koja se nazvala University, pa je preko Interneta legalno prodavala oxfordske diplome. Dakle, riječ je o klasičnoj navlakuši. Nije „Institut hrvatske glazbe“ pravi institut, niti su njihovi dužnosnici znanstvenici sa znanstvenim titulama (naprijed spomenute oxfordske se ne računaju). Sve u svemu, bleferska posla.

Ali cijela ta bulumenta raznoraznih udruga i samozvanih institucija koje vode čudni ljudi je također isfantazirana. Uzmimo, primjerice – ZAMP, zlokobnu instituciju koja se navodno bavi zaštitom muzičkih autorskih prava i koja po osnovi harača od hrvatskih građana godišnje ubere nešto preko 100 milijuna kuna. ZAMP uopće ne postoji. Nigdje je nema. Postoji doduše jedno trgovačko društvo koje se zove ZAMP (vlasnik valjda ima bizarni smisao za humor), ali ono s ozloglašenim ZAMP-om nema nikakve veze. ZAMP nije ni udruga građana jer kako bi se to jedna neprofitna udruga, a sve hrvatske udruge moraju biti neprofitne, legalno bavila transferima stotina milijuna profita u vlastite džepove. Nadležni državni organi to toleriraju jer njihove istaknute dužnosnike - sponzorira taj isti ZAMP! Koji NE POSTOJI! Kamo onda idu spomenute stotine milijuna kuna? Vjerujte – nekamo idu. Ni jedna kuna se još nikad nije vratila s obrazloženjem da je adresat nepoznat. A to je ujedno najbitnije: da bujica kuna iz ruku hrvatskog naroda teče u te isfantazirane ponornice.

Nedavno je u medijima objavljena zanimljiva komparacija između ZAMP-irskog poreza i Hitlera. Doslovno citiram:

Na prvo pogleda, odredbe o ZAMP-u ima svoju logiku i smislenost. Autori bi trebali dobiti novac za ono što proizvedu – realnost je ta da se i umjetnost profesionalizirala, da i umjetnost konkurira na tržištu. Diktat kapitala, tržišta i stila života je neminovan i tako se jednostavno trebamo pomiriti i s činjenicom da u takvom kontekstu umjetnici zarađuju svoj kruh, čime se neminovno moramo odreći idealistički slika umjetnosti iz prošlosti – ars gratia artis.

Međutim čini se da je opet dolazi do umjetnosti radi umjetnosti, ali ovaj put iz kapitalističkih pobuda. U famoznom provođenju zakona vezanih u ZAMP, događaju se idiotske inspekcije iz prethodno navedenog primjera. Naime, inspektori upadaju na svadbe da bi kontrolirali svirače ili DJ-a da vide da li su plaćena autorska prava. Također neke velike korporacije u Hrvatskoj poslale su okružnice svojim poslovnicama u kojima zabranjuju slušanje radija na radnim mjestima da se ne bi plaćale dadžbine za koncesiju. Iz ova dva primjera ne možemo a da se ne pitamo – pa za koga je uopće skladana ta glazba? Za kapital i koncesije ili za ljude koji će ju slušati na zajedničkim slavljima i na radnim mjestima? Također su poznati i primjeri globalne borbe protiv piratstva (slučaj Metallica vs. Napster, Piratebay, itd.). Čak se nagađa da će Apple (čija politika zahtjeva posebnu temu za obradu) uvesti opciju na svojim budućim uređajima koja će onemogućavati snimanje video i foto materijala na koncertima! Apsurdno je da se u vrijeme Interneta i dostupnosti informacija svima, sada dolazi do restrikcije pristupa informacija, odnosno, narodski rečeno, i to doslovno – koliko para, toliko muzike.

Čak ni Hitlerova Njemačka nije zabranjivala ljudima slušati radio (osim ako se nije radilo o Radio Londonu). Danas se pod diktatom izdavačkih kuća piraterija smatra jednim od najgorih gnusnih zločina. U američkom Senatu raspravlja se o zakonu koji gura RIAA (američka verzija ZAMP-a) u kojem bi se postavljanje autorski zaštićenog videa (copyrighted) videa s YouTubea na privatnu stranicu tretiralo kao zločin koji bi se kažnjavao kaznom i do pet godina zatvora! Trenutno se takva praksa u SAD-u tretira kao „prekršaj“. Što je slijedeće? Nasumična kontrola naših mp3 uređaja od strane policije?

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet

Da je priča objavljena negdje izvan Hrvatske, bilo bi je lako svrstati u science fiction. Ali kako se dešava ovdje, ma kako paradoksalna bila, ako se netko prihvati toga ozbiljno, mogli bi dobiti još jedan ZAMP. O čemu je riječ? Svi ugostiteljski objekti u Hrvatskoj koji gostima puštaju bilo kakvu glazbu, plaćaju za to naknadu ZAMP-u (Zaštita autorskih muzičkih prava) HDS-a (Hrvatskog društva skladatelja). To što gost nekog kafića čuje novu pjesmu dok ispija kavu ne znači da je više nikad neće imati potrebu čuti. Naprotiv, vjerojatno će pjesmu koja mu se svidi pokušati ponovno pronaći i u konačnici je kupiti.

No, isti taj gost će za cijenu te jedne kave moći pročitati sve dnevne novine i bar dva tjednika, što je postalo obavezan asortiman svakog kafića. Nakon što pročita novine on više nema razloga da ih kupi. Za razliku od ZAMP-a, novinski izdavači nisu dokučili na koji bi način oni mogli doskočiti lokalima koji ovako uništavaju posao. Rezultat svega toga je nestanak nekoliko dnevnih i tjednih novina u posljednjih godinu dana, od državnog Vjesnika, preko tjednika Nacional i Styrijinog tjednika Forum. Pojavio se nakratko i dnevni list 21. stoljeće koji se ugasio u veljači ove godine, nakon samo dva i pol mjeseca izlaženja.

Rezultat je i pad prodaje i prihoda od oglasa. Podaci Hrvatske gospodarske komore (HGK), gdje se vodi upisnik o izdavanju i distribuciji tiska, potvrđuju da tisak sve dublje tone. Rajko Naprta, voditelj Odjela za papir, tisak i medije pri HGK, koji i vodi ovaj upisnik, kaže da trenutno u Hrvatskoj ima 685 prijavljenih tiskovina, no vjerojatno svega 10 posto njih zapošljava više od 20 ljudi. U proteklih devet godina izlazilo ih je 1422, što znači da je u tom razdoblju ugašeno čak 737 novina. “Na kraju ožujka smo u Hrvatskoj imali 13 dnevnih listova, dok ih je lani bilo 25. U proteklih devet godina izlazila su 134 tjednika, danas ih je svega 68 aktivno, a od 58 dvotjednika danas izlazi njih 203, otkriva nam Naprta.

Međutim, gost u fikcionalnom kafiću ne sluša samo glazbu i ne čita novine. On možda, da prostite, koristi i WC. Pa bi tu za ovu aktivnost mogli opaliti još jedan ZAMP. I ZAMP po ZAMP, skupilo bi se toga

Oznake: ZAMP, parafiskalni namet