Nedavno je u medijima objavljena zanimljiva komparacija između ZAMP-irskog poreza i Hitlera. Doslovno citiram:
Na prvo pogleda, odredbe o ZAMP-u ima svoju logiku i smislenost. Autori bi trebali dobiti novac za ono što proizvedu – realnost je ta da se i umjetnost profesionalizirala, da i umjetnost konkurira na tržištu. Diktat kapitala, tržišta i stila života je neminovan i tako se jednostavno trebamo pomiriti i s činjenicom da u takvom kontekstu umjetnici zarađuju svoj kruh, čime se neminovno moramo odreći idealistički slika umjetnosti iz prošlosti – ars gratia artis.
Međutim čini se da je opet dolazi do umjetnosti radi umjetnosti, ali ovaj put iz kapitalističkih pobuda. U famoznom provođenju zakona vezanih u ZAMP, događaju se idiotske inspekcije iz prethodno navedenog primjera. Naime, inspektori upadaju na svadbe da bi kontrolirali svirače ili DJ-a da vide da li su plaćena autorska prava. Također neke velike korporacije u Hrvatskoj poslale su okružnice svojim poslovnicama u kojima zabranjuju slušanje radija na radnim mjestima da se ne bi plaćale dadžbine za koncesiju. Iz ova dva primjera ne možemo a da se ne pitamo – pa za koga je uopće skladana ta glazba? Za kapital i koncesije ili za ljude koji će ju slušati na zajedničkim slavljima i na radnim mjestima? Također su poznati i primjeri globalne borbe protiv piratstva (slučaj Metallica vs. Napster, Piratebay, itd.). Čak se nagađa da će Apple (čija politika zahtjeva posebnu temu za obradu) uvesti opciju na svojim budućim uređajima koja će onemogućavati snimanje video i foto materijala na koncertima! Apsurdno je da se u vrijeme Interneta i dostupnosti informacija svima, sada dolazi do restrikcije pristupa informacija, odnosno, narodski rečeno, i to doslovno – koliko para, toliko muzike.
Čak ni Hitlerova Njemačka nije zabranjivala ljudima slušati radio (osim ako se nije radilo o Radio Londonu). Danas se pod diktatom izdavačkih kuća piraterija smatra jednim od najgorih gnusnih zločina. U američkom Senatu raspravlja se o zakonu koji gura RIAA (američka verzija ZAMP-a) u kojem bi se postavljanje autorski zaštićenog videa (copyrighted) videa s YouTubea na privatnu stranicu tretiralo kao zločin koji bi se kažnjavao kaznom i do pet godina zatvora! Trenutno se takva praksa u SAD-u tretira kao „prekršaj“. Što je slijedeće? Nasumična kontrola naših mp3 uređaja od strane policije?
Post je objavljen 05.03.2013. u 15:36 sati.