morska iz dubina
utorak, 20.04.2021.
Ribarenje i ribarsko prigovaranje
Foto: Otočka
Bilo je to vrijeme obilja. Pristizalo je iz mora. U ogromnim količinama. Danas rijetko viđenim. Meni je to obilje bila svakodnevica. Podrazumijevanje. Kao da drugačije nije i ne može biti.
Stari je imao mota. Znanja. Volje. I ribarskog ega. Lastovski kanal je bio njegov drugi dom. Obitavao je u tim vodama satima. Svaki dan. Kad more nije bilo neprijateljsko. On uvijek stentan. Po prirodi. I po želji da nadmudri lovinu.
Gofovi kapitalci. Zubaci. Kirnje. Ugori. Polande. Škarpine. Grdobine. Tko bi sve nabrojao. Veličina i težina rijetko small. Uglavnom medium, large, extra large. Na gradele, lešo, brudet.
Uvijek se s mora vraćao s osmjehom. Ponosan. Bilo je obilato za nas. Za susjede. Za rodbinu. Uvijek se dijelilo.
Već godinama vrše odložene. Mreže istrunile. Parangali u šufitu. More prazno. Ergela koča vuče po dnu i kupi sve. Imaju eho sondere. Znaju di i kada baciti. Na udici više ni špara, ciplića, kneza, bukve, ušate. Kad imamo sreće, na ribarnici nađemo nešto sitniša za pofrigat.
Ipak, imam uspomene. I nešto fotografija kao svjedočanstvo jednog vremena. Kad je more bilo more. Ljudi ljudskiji. Okupljeni, bez straha i prijetnje od nevidljivih neprijatelja. Kad je bukara kružila oko stola. A pjesma se orila. Bilo je to vrijeme. Moje vrijeme. Duboko utisnuto u sjećanje. Srce. Krvotok.
Sretnica koja je rođena za vremena.
