"DANAS NIJE 'IN' IMATI SVETE SLIKE PO ZIDOVIMA"
''U svojoj propovjedi dr. Šimunović je relap:
'Crkva se danas sjeća sv. Antuna pustinjaka koji se potpuno posvetio Bogu, živio je pustinjački, govorio je o volji Božjoj, taj je čovjek svoju volju potisnuo a provodio je volju Božju. Volja Božja je naše spasenje, slijedimo Krista, njegov put. Opasnost je danas da težimo za demokracijom, netko drugi s nama vlada, ne idemo u crkvu, nestajemo, rješavamo se Boga osim kada nam zatreba, kada smo bolesni, kada nam netko umre…
Potrebna je mudra politika od naše crkve, političara, udruga. Postali smo robovi glazbenih zvijezda, nogometaša, glumaca. Gdje su određeni očevi domovine, svatko misli svojom glavom, svatko visi na svojoj „kištri“.
Roditelji jeste li maknuli svete slike sa zidova svojih kuća?
Danas to nije IN imati slike na zidovima. Predanje je sinovski odnos prema Bogu. Mislimo misli mira, mislimo pozitivno, pozitivna energija stvara pozitivne vibracije. Ljudi kukaju na sve strane, a pogledajte nije nama ni tako loše, pogledajte grad, lijepe kuće, uređen grad, u kućama plazme, više mobitela.
Morat ćemo se skromnije naučiti živjeti. Podignimo moral i kvocijent radosti prenositi na druge. Posjetite stare i bolesne, pričajte s njima. Vi koji ste u gradu pomognite sela. Na selima se zatvaraju kuće, ostaju prazne i puste.
U Kompolju je zatvoreno 40-tak kuća u Švici još više. Ispletimo vez ljubavi da se život gaji.''
Čitam ove riječi na koje sam naletjela slučajno tražeći nešto za riječ "svete slike"...u zadnjih par godina sam počela stavljati svete slike na zidove sobe, u uredu, uvijek sam imala samo sliku sv. Ante, zaštitnika moje obitelji na zidu prvo djevojačke sobe, a kasnije i drugih soba gdje sam živjela.
Od nekih godina sam počela skupljati figurice anđela, Majke Božje, sv. Ante, Isusa Krista. U sebi duboko unutra pitala sam se zašto to činim? Tto sam počela činiti otkad mi nema mame i tate, mojih zaštitnika pa u ovim slikama imam onaj osjećaj zaštite i sigurnosti, osjećam se lijepo kad pogledam kipić Majke Božje na pisaćem stolu gdje je kompjuter, sliku Isusa iznad TV-a, kad pogledam sliku sv. Ante na zidu, kad pogledam Isusovu sliku s Torinskog platna...
Imam u sebi jedan lijep osjećaj sigurnosti i zaštite baš kao onda kad sam živjela sa roditeljima u kućici u Trnju. Eto, ništa puno, ništa veliko, ali u duši još uvijek živi i živjet će taj lijep osjećaj pri pogledu na moje zaštitnike - anđele, tatu i mamu koji (znam) lebde stalno negdje oko mene.
napisano 18.01.2013.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=89818
Svete slike mogu biti inspiracija za molitvu, poeziju, unutarnji mir.
Svete slike same po sebi daju utjehu, a kako pišem i duhovno-religioznu poeziju, izdala sam jednu takvu knjigu
"ISUS, TA VJEČNA ZVIJEZDA SJAJNA"
i ona je prepuna slika našeg Gospodina Isusa Krista.
http://www.digitalne-knjige.com/varga13.php
DODATAK
Volim pisati baš tu duhovno-religioznu poeziju koja je posebna, jer se izuzima ono "ja", a u stvari utkano je to "ja" u svaku riječ koju autor piše.
Volim čitati takvu poeziju napisanu od drugih autora, naravno, ali ne volim neke tzv. "pametne" riječi koje izjavljuju osobe koje nemaju pojma tko im glavu nosi, a posebno te koje su "zaboravile" svoje ponašanje 2015., 2016., 2017. i početak 2018. kad mi se naveliko pisalo sve o svakoj blogerici i blogeru koje ta osoba ne voli.
Zato, prvo pomesti pred svojim vratima, a onda kritizirati druge osobe i "pametovati", a posebno treba ipak pozvati u pomoć zaboravljenu pamet pa se sjetiti što mi se slalo na e-mail.
Ovo je malo skretanje s teme ovog posta, ali eto ... htjelo mi se
USKORO - NOVA KNJIGA POEZIJE
(ovo je radna verzija: krilo knjige)
U s k o r o ... iz tiska izlazi nova knjiga "ISKOVANE PJESME" koju je napisao pjesnik, kovač, glazbenik, umjetnik iz Siska Dalibor Ruševljan... i ovu knjigu sam kompletno pripremila i obradila za tisak. Hvala, draga Erika, za pomoć oko izrade ove posebne naslovnice knjige.
LAĐE - Dalibor Ruševljan
Nije li zabluda
samo vjerovati,
nije li ludilo
samo vidjeti
ono što hoćeš?
Jadno je kad
povjerenje tvoje
u sekundi plane.
Voliš do pakla,
maštaš u beskraj,
život bi dao,
a kajlu primaš.
U sitne sate
kad je kući pratiš,
iza ugla
već je drugi čeka.
Ima li nade,
ima li lijeka
za jadnog čovjeka
jednoj ženi odanog?
„ISKOVANE PJESME“ Dalibor Ruševljan
Kad sam vidjela naslov „Iskovane pjesme“, nisam mogla u sebi pronaći sliku nečega u čemu je pjesma iskovana, ali kad sam vidjela Daliborove umjetničke radove iskovane iz raznih slojeva čelika i brižno slaganih u prekrasne slojevite noževe i skulpture, tada sam znala da postoji čovjek suptilne i delikatne prirode koji je napisao svoje stihove pa ih je iskovao u svoju zbirku poezije koju sada čitamo.
Dalibor Ruševljan je mladi svestrani umjetnik koji nam daruje svoje duboke i pomalo neobične stihove koji se razlikuju od mnogih stihova koje sam do sada čitala.
Autor se introspektivno okreće sebi i svom bitku pitajući se o smislu života i pri tome zalazi u sfere neobjašnjivog i refleksivnog koje se kasnije pokazuje kao istinit događaj, pjesma „Refleks“.
Dalibor Ruševljan je neobičan pjesnik koji svoje „čvrste“ pjesme miluje pogledom voljene žene, dok ona izmiče u sumračju jednog tužnog dana kad nije znao je li s nekim ili je sama.
Ljubavna poezija se latentno provlači kroz Daliborove stihove, ali i poziva srodnu dušu u naručaj onoga čemu svaki čovjek i žena žele pohrliti: zagrljaj voljene osobe.
Smisao postojanja je ono što zaokuplja svakog čovjeka pa se i Dalibor u svojim zrelijim godinama zavlači baš u te paučinaste zagonetke ljudskog postojanja, ljudskog života i konačnog trajanja te odlaska svake duše s One strane gdje se odlazeće duše u sumračju susreću i dodiruju, gledaju nas i očekuju.
Ovu knjigu „Iskovane pjesme“ koju je napisao Dalibor Ruševljan preporučam svakom čitatelju i znam da će se svatko zapitati: tko sam, što sam i gdje idem?
Vjerujem u uspjeh ove knjige i bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam napisala i ovaj osvrt za ovu zbirku poezije i što sam je pročitala, ali stvarno s dušom.
Jadranka Varga , pjesnikinja
Zagreb, 23.08.2022.
NOĆ UOČI VELIKE GOSPE
Sjećam se tog dana 14.8.2004. Bila sam kod kuće, nazvala me frendica i otišle smo van, imala sam sastanak s Davorom i svi troje smo otišli u jedan noćni klub.
Datum 15.8.2004. negdje oko 02:00h ujutro sjedeći u tom noćnom klubu, Davor me pozvao da se popodne 15.8.2004. oko 15h nađemo i odemo u Samoborsku na proštenje povodom dana Velike Gospe.
Dogovorili smo se i ... ostalo je povijest koja traje već 18 godina.
LIMB
slika: digital art
Ne znam, ovih par mjeseci otkad sam slobodna sve je drugačije, nego sam navikla. Usporila sam se za 50% od nekadašnjeg tempa života, sve mi je ležerno, polako, lijepo, ali često sanjam radnu atmosferu, kolege, događaje, čak sanjam i ona vremena prije 20-tak i više godina. Još sam vezana za posao, ali sve manje. Svaki dan mislim: ''moji danas rade do 16h, a ja sam doma, koliko sam stvari obavila, dok su oni još na poslu, gle…! sad bih tek razmišljala o odlasku kući i o tome koliko me još stvari čeka za obaviti poslije posla.'' Toga više nema. Sve je nekako drugačije, meni nepoznato, ovo je kao dugački vikend ili godišnji odmor. Ne snalazim se još u tome, nisam se odvezala od starog sidrišta, a već plovim prema pučini novog života.
Kako će to sve izgledati, ne znam? Napisala sam tri pjesme. Stala sam. Čitam stare pjesme, koliko je samo emocija bilo u njima. Ne nalazim se još u tome, kao da sam zaustavljena u nekom limbu gdje vrijeme ne teče, gdje je sve lijepo, polako, ležerno. Osvijesti me tek odlazak liječniku i onda shvatim koliko sam krhka i koliko je vremena iza mene, a kako ne znam koliko je ispred mene.
Limb ….za sada je tako, ali i to će proći, doći će vrijeme impresija, inspiracija, znam to. Najduži period kad nisam pisala je trajao 3 godine i taj period je prošao, proći će i vrijeme nepisanja. Hvala Bogu što sam dočekala i ovaj današnji dan, a što će biti dalje? Neka Bog odluči.
Ona je htjela u mirovinu, ne Ja :) ipak i Ona i Ja smo jedna te ista osoba... polako se otvaram, ovaj limb traje - evo, od Nove godine teško se priviknuti na slobodu kad uopće ne znam što je to, jer sam od mladosti pa do prije par mjeseci bila "zavezana" za jedno sidro koje se tako duboko ukopalo u dno životnog oceana i sada kad je taj lanac sidra prerezan, slobodno plutam po životnom oceanu i pušta se strujama (za sada), lijepo mi je u mirovini, daleko od toga da nije, ali predugo biti u tamnici života pa sad - odjednom - sloboda! .... nenavikla na slobodu, polako ću se privikavati na nju.
Ovim tekstom sam opisala stanje moje duše od Nove godine do 28.4.2014. kao da ne znam gdje sam, kao da ne znam kamo ću :) jako čudan osjećaj, znam, proći će, ovo mi je prvi put da sam u mirovini i još slobodna :) od hiperaktivne osobe - ovaj mir!!! ajme :) zastala sam, zaustavila sam onaj tempo života koji me pratio od moje 19-te godine pa do sada, punih 38 godina aktivnosti, posla, drugačije vrste života...
Ne kažem da sam sad stala i da se neću mrdnuti, ne!, jednostavno, kao da se ne snalazim u toj ogromnoj slobodi, koja se prostire ispred mene, znam, proći će taj osjećaj, posložit će se i zdravlje, liječnički pregledi će prestati, sve to znam, ali toliki ocean slobode!!! Eeeej! :) tko bi mu odolio????, ne usudim se ni zagaziti u njega :) o tome se radi: više ništa - ne moram! sve do sada je bilo: "moram", a sada - ništa ne moram ... i to me "brine" :), iako sam bila spremna za mirovinu, izgleda da baš i nisam, no polako se navikavam, a doma smo uveli novi običaj: kad Davor radi popodne, lijepo idemo skupa: prošetala sam već par puta tako sa njim po gradu, a i rekli smo da ćemo to stalno raditi: kako ne radi svaki dan, već par puta tjedno, krenemo oko 13h u grad pa do 15.30h šetnja, kavica itd.
Lijepo mi je doma i ne mogu to reći, samo dugo dugo dugo sam bila "dresirani radnik" - programirana na vrijeme od 06.00 do 15.30h - tako da je to ostavilo traga na meni, a inspiracija? E, ona će doći kad je ne budem zazivala - ona uvijek tako i dolazi :)
11.8.2022.
tekst je napisan 28.04.2014. u 14:40 h., dakle, 4 mjeseca nakon što sam otišla u mirovinu i sad kada čitam ovaj tekst - osjećam se kao da je prošlo jako puno vremena, a i prošlo je: 8,5 godina sam u mirovini, puno toga se dogodilo, jako puno promjena u tih 8,5 godina i mogu reći: hvala Bogu da je sve - dobro!
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106251
U S K O R O ... NOVA KNJIGA MIRE JUNGIĆ
Uskoro će biti tiskana 3. zbirka poezije
"PREPOZNATI LJUBAV"
koju je napisala pjesnikinja MIRA JUNGIĆ ... i ovu knjigu sam kompletno pripremila i obradila za tisak i napisala recenziju.
Bravo, draga Miro, četitam ti od srca na tvojoj prekrasnoj zbirci poezije!
OSVRT NA KNJIGU „PREPOZNATI LJUBAV“ MIRE JUNGIĆ
„Prepoznati ljubav“ je 3. zbirka poezije koju je napisala pjesnikinja Mira Jungić. Možemo li „Prepoznati ljubav“ onda kad se ona pojavi u svojoj uzvišenosti ili je samo površno preletimo našim zaposlenim pogledom i neispunjenim srcem?
Ovim stihovima Mira je čitateljima iznijela dio svoje duše prepoznavajući ljubav u svakom dahu svog života i otkrivajući što je, u stvari, njegova ljepota. Zbog poznatog osjećaja istinske ljubavi ostavši prerano bez svog supruga i životne ljubavi, Mira pokušava prepoznati oko sebe ljubav u svijetu u kojem takve ljubavi ima sve manje.
Bilo kada u bilo koje vrijeme osjetimo titraj koji probudi život u nama, a kad titraj priđe bliže srcu i kad osjetimo preskočene ritmove, a mali su poput mrava, oni čekaju skromno, da dođu na red. Pamtimo li te prve titraje, komuniciramo li s njima? Ne znam i ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nosi, ali znam da će se sjećanje na njih vratiti.
O tome Mira piše svojim lijepim stihovima: drhtaj ljubavi, drhtaj srca, drhtaj duše, a tada kad duša zadrhti i ocean se uznemiri, nebo se naoblači i Zemlja u dubini osjeti taj vječni nemir ljudskog srca obuzetog ljubavlju.
Vodilja života nam je ljubav koja se splete oko nas pa se kao bršljan penje uz drvo života i obuzima čovjeka želeći ga probuditi i navesti da otvori srce koje je zaokupljeno drugim nepotrebnim stvarima i ljudima.
Znam da je svatko od nas osjetio taj drhtaj srca i duše kad se dvije ruke spletu pa se i misli prepliću, dok se srce otvara u svojoj delikatnosti, ranjivosti i finoći. Ta finoća i ranjivost mnoge je zatvorila u njihove imaginarne krletke, ali srce je uvijek ljubavi otvoreno, jer je ono zbog ljubavi i stvoreno.
Ovu lijepu zbirku poezije „Prepoznati ljubav“ Mire Jungić od srca preporučujem čitateljima da je uzmu u ruke i – zadrhte od ljepote ispisanog.
Jadranka Varga, pjesnikinja
Zagreb, 02.08.2022.
