LIMB
slika: digital art
Ne znam, ovih par mjeseci otkad sam slobodna sve je drugačije, nego sam navikla. Usporila sam se za 50% od nekadašnjeg tempa života, sve mi je ležerno, polako, lijepo, ali često sanjam radnu atmosferu, kolege, događaje, čak sanjam i ona vremena prije 20-tak i više godina. Još sam vezana za posao, ali sve manje. Svaki dan mislim: ''moji danas rade do 16h, a ja sam doma, koliko sam stvari obavila, dok su oni još na poslu, gle…! sad bih tek razmišljala o odlasku kući i o tome koliko me još stvari čeka za obaviti poslije posla.'' Toga više nema. Sve je nekako drugačije, meni nepoznato, ovo je kao dugački vikend ili godišnji odmor. Ne snalazim se još u tome, nisam se odvezala od starog sidrišta, a već plovim prema pučini novog života.
Kako će to sve izgledati, ne znam? Napisala sam tri pjesme. Stala sam. Čitam stare pjesme, koliko je samo emocija bilo u njima. Ne nalazim se još u tome, kao da sam zaustavljena u nekom limbu gdje vrijeme ne teče, gdje je sve lijepo, polako, ležerno. Osvijesti me tek odlazak liječniku i onda shvatim koliko sam krhka i koliko je vremena iza mene, a kako ne znam koliko je ispred mene.
Limb ….za sada je tako, ali i to će proći, doći će vrijeme impresija, inspiracija, znam to. Najduži period kad nisam pisala je trajao 3 godine i taj period je prošao, proći će i vrijeme nepisanja. Hvala Bogu što sam dočekala i ovaj današnji dan, a što će biti dalje? Neka Bog odluči.
Ona je htjela u mirovinu, ne Ja :) ipak i Ona i Ja smo jedna te ista osoba... polako se otvaram, ovaj limb traje - evo, od Nove godine teško se priviknuti na slobodu kad uopće ne znam što je to, jer sam od mladosti pa do prije par mjeseci bila "zavezana" za jedno sidro koje se tako duboko ukopalo u dno životnog oceana i sada kad je taj lanac sidra prerezan, slobodno plutam po životnom oceanu i pušta se strujama (za sada), lijepo mi je u mirovini, daleko od toga da nije, ali predugo biti u tamnici života pa sad - odjednom - sloboda! .... nenavikla na slobodu, polako ću se privikavati na nju.
Ovim tekstom sam opisala stanje moje duše od Nove godine do 28.4.2014. kao da ne znam gdje sam, kao da ne znam kamo ću :) jako čudan osjećaj, znam, proći će, ovo mi je prvi put da sam u mirovini i još slobodna :) od hiperaktivne osobe - ovaj mir!!! ajme :) zastala sam, zaustavila sam onaj tempo života koji me pratio od moje 19-te godine pa do sada, punih 38 godina aktivnosti, posla, drugačije vrste života...
Ne kažem da sam sad stala i da se neću mrdnuti, ne!, jednostavno, kao da se ne snalazim u toj ogromnoj slobodi, koja se prostire ispred mene, znam, proći će taj osjećaj, posložit će se i zdravlje, liječnički pregledi će prestati, sve to znam, ali toliki ocean slobode!!! Eeeej! :) tko bi mu odolio????, ne usudim se ni zagaziti u njega :) o tome se radi: više ništa - ne moram! sve do sada je bilo: "moram", a sada - ništa ne moram ... i to me "brine" :), iako sam bila spremna za mirovinu, izgleda da baš i nisam, no polako se navikavam, a doma smo uveli novi običaj: kad Davor radi popodne, lijepo idemo skupa: prošetala sam već par puta tako sa njim po gradu, a i rekli smo da ćemo to stalno raditi: kako ne radi svaki dan, već par puta tjedno, krenemo oko 13h u grad pa do 15.30h šetnja, kavica itd.
Lijepo mi je doma i ne mogu to reći, samo dugo dugo dugo sam bila "dresirani radnik" - programirana na vrijeme od 06.00 do 15.30h - tako da je to ostavilo traga na meni, a inspiracija? E, ona će doći kad je ne budem zazivala - ona uvijek tako i dolazi :)
11.8.2022.
tekst je napisan 28.04.2014. u 14:40 h., dakle, 4 mjeseca nakon što sam otišla u mirovinu i sad kada čitam ovaj tekst - osjećam se kao da je prošlo jako puno vremena, a i prošlo je: 8,5 godina sam u mirovini, puno toga se dogodilo, jako puno promjena u tih 8,5 godina i mogu reći: hvala Bogu da je sve - dobro!
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106251
