MAJKO BOŽJA, HVALA TI
Neka je blagoslovljen dan Velike Gospe, dan kad je Majka Božja uznesena na nebo, dan 15.8.2004. kad je povezala naše ruke u neraskidivost...
A ovo je istinita životna priča kako smo se sreli i počeli, otkud mi je Davor najavljen i po toj najavi je i došao:
Davno sam bila kod Alena 1. put .. kad sam došla, pričao mi je ovim redom: zdravlje, posao, ljubav.. dakle! prvi put sam došla i SVE mi je pogodio .. bilo je to davne 3.11.1992.
Došla sam zbog bolesti mame.. od tada dolazim bar 1x godišnje, kad imam neku dilemu koju ne mogu riješiti. Dakle, te 1992. mi je prorekao ovo što mi se dogodilo 2004.
Bila sam rastavljena godinu dana, drugi brak.
I kad sam došla k njemu, između ostalog mi je prorekao ovo: u mojim kasnijim 40-tim godinama i to kad ja budem spremna za susret, srest ću čovjeka, koji neće biti puno stariji od mene, rastavljenog, dobro građenog, tamne kose a ima specifičan pokret rukom s kojom sklanja kosu sa čela, sportski tip, višeg od mene, na nekom plesnjaku dok svira glazba.. iz početka nećemo prohodati, nego ćemo samo plesati, a kasnije nakon par tjedana ćemo prohodati.
Taj će čovjek doći k meni živjeti i ostat će sa mnom do kraja života. Imat ćemo miran, uredan i lijep život.
Tad sam imala 35 godina i svaki put kad sam bila kod njega, pitala sam ga: "Alene, kad će konačno doći taj moj odabrani? ", on je uvijek odgovarao: "doći će kad Vi budete u sebi spremni za susret".
Dakle ovako: 2004. početkom srpnja sam otišla na čagu sa frendicom, nakon što nisam 6,5 godina imala nikoga.. od 1998. do 2004. sam bila solo (nije bitno zašto, tako sam odabrala).
I kako se u meni lomilo puno toga, počela sam izlaziti sa jednom frendicom i upoznala tipa koji lijepo pleše.
I plesali smo, zafrkavali se i pozvao me 15.8.2004. na proslavu Velike Gospe kod Samoborske crkve.
Pristala sam, našli smo se, prošetali, sjeli popili piće i kad smo krenuli, primio me za ruku.
Zadrhtala sam.
Sreli smo jednog njegovog prijatelja i on me predstavio: "ovo je moja draga".
I drugi put sam zadrhtala.
Kad smo se rastajali te večeri, poljubili smo se prvi puta.
Od tada, od tog 15.8.2004. sam s njim... nakon mjesec dana se doselio k meni i od tada živimo zajedno.
Rođeni smo oboje 1957., on u II, ja u V mjesecu (neznatno stariji od mene), ima tamnu kosu koju specifičnim pokretom ruke sklanja sa čela, plave oči, rastavljen, visok 1,86 odlično građen, bavio se sportom.
Došao je k meni i vodimo miran, uredan i lijep život!
Dakle, to je bilo 1. proročanstvo s Alenove strane, a bilo ih je još dosta.
Kad god dođem k njemu, točno zna razlog zbog čega sam došla.
Jednom mi je rekao: ''ah, dobili smo novog šefa pa ne znamo kaj bumo sad s njim?''... nije to mogao znati. I kad sam slomila nogu, ima 1 stvar koju nikome nisam rekla i kad sam došla k njemu - to je pogodio.
Ma, pogodio mi je 99,99% svega što je rekao.
Neka Bog poživi takve ljude :)
Hvala mu
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=24775
http://moj-plavi-svijet.blog.hr/2011/09/1629509337/vidovnjaci-alen-jakovina.html
MOJE RECENZIJE U KNJIGAMA DRUGIH AUTORA...
OSVRT NA KNJIGU
“RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE”
DR. ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
Mnogo naših ljudi je emigriralo, kako u proteklim stoljećima, tako i početkom 1990.-tih godina 20. stoljeća, zbog početka agresije na Republiku Hrvatsku.
Među njima je i autor ove knjige, poštovani dr Zlatan Gavrilović Kovač, koji je rođen 1959. godine, živio je do početka 1990.-tih godina u Hrvatskoj, da bi silom prilika morao pobjeći u bijeli svijet, zajedno sa svojom obitelji.
Neki, koji su emigrirali, vratili su se, ali dr Zlatan Gavrilović Kovač je ostao u Australiji, tom dalekom kontinentu, toliko dalekom od njegovog Zagreba, gdje se školovao i gdje je radio.
U cijeloj knjizi osjeti se latentna čežnja za domovinom, osjeti se tuga i žalost turobnog emigrantskog života, iako autor knjige ima australsko državljanstvo, otuđenost od Domovine zasjekla mu se duboko u srce, tako da su te proklete daljine ostavile trag u duši autora knjige, koji se proteže kroz njegov cijeli opus, kojeg sam imala prilike čitati.
Iako autor u ovoj knjizi navodi mnoge događaje iz svog života u Australiji, osjeti se bolna ironija života građana drugog reda, kako autor i sam osjeća i piše u ovoj knjizi.
Ostala sam šokirana metodama, koje su nad njim provodili u tadašnjoj Jugoslaviji, prije Domovinskog rata, a koje metode su se nastavile i u dalekom svijetu.
Bio je bjesomučno progonjen kao disident, krivo optuživan kao „špijun“ te ovog te onog režima, tako da više ni sam nije znao za što je kriv, a za što nije kriv pa, vjerujem, da je tim cinizmom i pokrio kao velom ovu knjigu, koja se nevino naziva „Razglednica iz Australije“.
Čitajući naslov, „Razglednica iz Australije“, očekivala sam lijepe priče o putovanju prema toj dalekoj zemlji-kontinentu, očekivala sam opise divnih pejzaža, opis crvene plaže, zelene plaže, nepregledne pustinje te crvene zemlje, različitih godišnjih doba, nego su tu u Hrvatskoj – a pročitala sam jedan crnohumorni roman o životu usamljenog čovjeka, intelektualca, visokoobrazovane osobe briljantnog uma, koja je imala nesreću naletjeti na krive ljude, koji su mu upropastili i zdravlje i život.
I ne samo da su njemu upropastili život, to su nastavili vršiti i nad njegovim sinom, što me dodatno neugodno šokiralo.
Iz cijele knjige, nigdje nisam mogla svrstati autora kao nekog nacionalista, zlostavljača, špijuna – već se iščitava jedna nesretna sudbina delikatnog, a briljantnog uma, koji je zatvoren u jednu nepostojeću fatamorganu iz koje ne nalazi ni danas izlaz.
Možda, kako kaže on, moramo sanjati, da bismo izdržali do Sudnjeg dana, kako naš dobri Bog hoće.
Ali, pitam se, je li to Bog baš htio?
Je li sudbina autora ove knjige baš morala biti takva?
Jesu li stvarno jake te tajne službe, agenti iz više zemalja su fantastično ujedinjeni, tako da mi se čini da čitam i SF roman, ali i duboko stvaran roman?
Želim reći, da sam kroz cijelo vrijeme čitanja ove knjige ostajala zapanjena, sa koliko lakoće autor priča o teškim momentima svog života, ali i sa koliko ležernosti opisuje svoje susrete i razgovore sa Jacobom, Armanom i ostalim likovima, koje ovdje spominje.
Najbolje od svega mi je ona kuća, koja se selila sa jednog zemljišta na drugo i kojoj nisam doznala sudbinu pa imam dojam, da je ta kuća iz Moota sinonim života našeg autora te da nikad nećemo saznati njegovu sudbinu, kao što nismo ni njemu.
Hoće li se autor knjige ikad vratiti u Hrvatsku ili će zauvijek ostati na tom dalekom kontinentu, to ne znam, ali znam samo jedno: bila mi je radost i čast napisati ovaj osvrt na ovu jako interesantnu, ali jako jako tužnu ispovijest i priču autora knjige.
Sa poštovanjem, dragi čitatelji, znam da ćete i sami ostati zapanjeni ovim što ćete pročitati, baš kao što sam to i ja ostala.
Jadranka Varga,
pjesnikinja iz Zagreba
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U KNJIGAMA DRUGIH AUTORA
OSVRT NA PROČITANI SERIJAL IZDANIH KNJIGA
''OKOVANO VRIJEME'' I-IV ,
DR. ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ
Osvrt je napisan za dolje navedeni portal:
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1862
Okovano vrijeme I (o praxis filozofima); digitalne knjige, 2012.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic7.php
Okovano vrijeme II (Kako su Zlatana...); digitalne knjige, 2012.
http://www.digitalne-knjige.com/p129.php
Okovano vrijeme III (Raspad države); digitalne knjige, 2012.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic9.php
Okovano vrijeme IV (Nautički dnevnik); digitalne knjige, 2012.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic10.php
''TKO JE SUROV?
(autor: dr. Zlatan Gavrilović Kovač)
nasuprot ljubavi i pravičnosti
stoji mržnja,
grubost
i surovost,
surovi su ljudi oni,
koji nisu blaga srca prema ljudima...
biti blaga srca prema ljudima
izaziva ljubav,
dok surovost
izaziva otpor,
surovi su ljudi
nezahvalni,
potiču mržnju, očajanje
i nevjeru
u doba velikih nacionalnih kriza
i u vrijeme nesreća,
oholi su, uobraženi,
u doba blagostanja,
a u doba nemira
tirani, svađalice
isto su arogantni
pohlepni
poznati po tvrdičluku
i prelaženju svih granica,
kao i samodovoljni
od sebičnosti
poznati su po nemoralnim djelima
u doba ratova
poznati po svojoj okrutnosti
i barbarizmu
i kao takvi ne zavrjeđuju
ničiju pažnju
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=71679
Čitajući ovu pjesmu, koju je napisao dr. Zlatan Gavrilović Kovač ne mogu, a da se ne prisjetim nekih surovih vremena, za koja sam mislila kako ih nikad neću doživjeti.
Naši prostori su uvijek bili meta raznoraznih osvajača, koji su htjeli zauzeti ovaj dio raja naše planete.
Kad kažem „raj na planeti“, mislim na geografski i geopolitički položaj Balkanskog poluotoka, gdje se nalazi i naša lijepa domovina – Republika Hrvatska.
Kroz povijest smo bili svjedoci okupiranosti naše Domovine, kroz povijest smo bili svjedoci nametanja tuđih jezika našem hrvatskom materinjem jeziku, tako da mogu samo reći kako su to sve bili – surovi ljudi.
Tko je takav čovjek, da želi nešto tuđe, a nije njegovo?
Tko je takav narod, da želi porobiti drugi narod kako bi se on raširio na tuđem teritoriju?
To mogu učiniti samo surovi ljudi.
Pokazalo se to smaknućem 15.2.1573. Matije Gupca na trgu ispred crkve Sv. Marka na Gornjem gradu, kad je smaknut jedan seljak, koji se drznuo povesti goloruke seljake na feudalnu vojku samo iz jedne želje – biti slobodan na svojoj zemlji.
Pokazalo se to i ubojstvom, bolje rečeno smaknućem, koje se dogodilo 30.4.1671. kad su ubijena dva hrvatska sokola Zrinski i Frankopan, jer je njihova urota bila slomljena i došlo je do neminovne propasti urotnika.
A zbog čega su se urotili? Zbog želje za slobodom svoje zemlje! Jednostavno, prirodno, esencijalno.
Pokazalo se to i u nizu drugih povijesnih događaja, gledano kroz hrvatsku povijest do novijeg doba, a najbolnije od svega, mislim da je bilo vrijeme Domovinskog rata, kad je hrvatski narod ponovo želio ostvariti stoljetnu želju i biti svoj na svome, tada ga je bjesomučno napala velikosrpska soldateska, uključivo potpomognuta sa tzv. JNA i izvršila velika zvjerstva i pokolje, progone cijelih naroda, kako pojedinaca, tako i obitelji u izbjeglištvo.
Kad god sam otvorila TV, slušala sam o izbjeglicama, ljudima koji su morali pobjeći iz svojih domova, samo iz razloga, jer su Hrvati i jer su željeli biti svoji na svome.
Ubijali su starce, djecu... ubijali su bjesomučno i pri tome pjevali neke čudne surove pjesme, kojima ni teksta ne razumijem.
Jedan od takvih, koji je morao izbjeći iz svoje Domovine je i moj daleki prijatelj, autor ovog serijala „Okovano vrijeme“ I-V, dr.Zlatan Gavrilović Kovač.
Čitajući u drugim njegovim knjigama sudbinu ovog dobrog čovjeka velikog srca, na tren sam u nekom prividu situacije mogla tek shvatiti, kako je bilo njemu i obitelji otići na daleki kontinent, u daleku Australiju i započeti novi život, među strancima.
I pitam se, koji su to surovi ljudi, koji su mogli učiniti takvu zlu nakanu i zlo djelo prema tisućama nevinih ljudi, prema sudbinama ljudi, koji su se rasuli po planeti, razdvojivši sve što je bilo dobro i želeći postaviti nešto što je u startu bilo loše – otimanjem nečijeg doma.
Oteto = prokleto; ne valja oduzimati nikome ništa, jedino darovanjem ima blagoslova, ali otimanjem se ne postiže ništa, osim kontraefekt.
Mi smo slijedom demokratskih izbora u RH odlučili biti samostalni i proglasili smo 1991. samostalnost, a to je bio okidač za ove surove ljude, da postanu još suroviji i zatru sve dobro, kako bi posijali svoje otrovno cvijeće.
Na žalost, od otrova mirisa nema, od otrova raste drugi otrov, multiplicira se mržnja, zaustavlja se disanje, treptaj srca se uznemiri i zadrhti sva voda na planeti.
To su titraji, koje smo svi osjetili kroz ono razdoblje od 1991. do 1995., a mogu misliti kako je tek bilo ljudima u egzilu, ljudima u stranim zemljama, u hladnim tuđim domovima, u kampovima.
Mogu li tek ne zamisliti, kako je bilo u tzv. ''sabirnim logorima“, gdje su u neljudskim uvjetima bili živi ljudi i držani u takvim uvjetima samo zato jer su – Hrvati?
Ne, ne mogu to zamisliti, iako sam gledala mnogo emisija na tu temu, ali to okovano vrijeme, kako ga lijepo spominje autor, ta surovost čovjeka prema čovjeku me uvijek vodi na misao: dobro radi – dobru se nadaj, zlo radi – zlu se nadaj.
Iz te raseljenosti, iz dalekog svijeta, putem interneta, upoznala sam autora ovog serijala knjiga, autora ove predobre pjesme, iako se uživo nikada nismo sreli.
Znam, autor serijala „Okovano vrijeme'' I-IV prošao je Golgotu još prije, u svom životu, jer nije podnosio surove ljude, nije se priklanjao većini, nije služio nikome, osim sebi i svojoj savjesti.
Znam da će čitatelji jednako tako na svoj način doživjeti ovaj serijal knjiga, kao što sam ga i ja doživjela i imat će prilike pročitati, tko su – surovi ljudi.
Samo jedno mogu reći, na kraju ovog osvrta: neka se nikad više ne ponove ta surova vremena i neka iz srca surovih ljudi zauvijek nestane ta surovost, koja ni njima ni drugome nije donijela ništa dobro.
Sa velikim poštovanjem potpisujem ove riječi,
Jadranka Varga,
pjesnikinja
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U KNJIGAMA DRUGIH PJESNIKA......
OSVRT NA PJESNIČKU ZBIRKU ''BIJELA GOLUBICA“, DR. ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ
Osvrt je napisan za dolje navedeni portal:
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/list/browse-by-tag?tag=osvrt%20na%20zbirku%20pjesama%20%27%27bijela%20golubica%E2%80%9C
http://digitalne-knjige.com/oxwall/index
Kako sam beskrajno romantična duša, samozatajna, a otvorena osoba, u poeziji, prije svega, tražim onaj emotivni naboj, koji mi naježi kožu, a dok sam čitala Zlatanove pjesme, izabrala sam dosta njih, koje su me naježile, ostavile me u tišini ili neke zauvijek ostale zapamćene.
Među onima, koje pamtim je ''Ako odeš daleko'', jedna nostalgična i čeznutljiva pjesma, dubokog osjećaja napuštenosti i osamljenosti, beznadne budućnosti i ostavljenog bola u prošlosti.
''... i ako u snovima tvojim
bude imalo tajanstvenosti
o danima davnim,
samozatajnim poljupcima
na vratu vedrih ljubavnika
i ako tvoje noći
budu blage i čedne od samoće
i uz to
ako budeš imala dovoljno snage
da svoje sanjarenje
učiniš iluzijama dostojnim divljenja…’’
Zlatan svojim arhaičnim stilom pisanja prostire ispred nas svoje poetske bisere, u kojima se prelamaju trenuci svjetlosti sa odbljescima tame i beznađa, u kojima se osjeća latentno nastojanje izlaska iz nemogućih životnih situacija, koje su ovog tajanstvenog Pjesnika zauvijek obilježile i ostavile mu trajni otisak na njegovoj suptilnoj duši.
Ali ipak, uz sve životne nedaće, Zlatan svojom pjesmom ''Crveni mak'' progovara o romantici duše, ljepoti prirodnog osjećaja pripadanja voljenoj osobi pa Pjesnik kaže:
‘’…ne znaš draga
koliko je nježna ta kultura
soli i kruha bijela
ta je duša
crveni mak u središtu svemira
čuvstvo krvavo od pijana sijela…’’
približavajući nam ljepotu crvenih latica kroz dah pjesničkog izričaja, kojeg samo poetika može darivati pa ispod ugaslih zvijezda ponovo zapaliti.
Ipak, u noćnoj tami Pjesnik u svojoj pjesmi „Bijela golubica“ zaziva mir, koji dolazi jedino iz ''...toplog srca od plamena čista“:
‘’…lijepa li si, golubice moja,
bijela tvoja kosa
grudi kao plodovi mirisna kokosa
anđeo si nemiran od nebesa
toploga srca od plamena čista…’’
nastavljajući nizati biser za biserom, a čitatelj nikad ne može zaboraviti neke stihove ovog plodnog Pjesnika.
Kroz noćne sate, između spavanja i nespavanja, nastali su predivni stihovi u pjesmi ''Umoran od tišine“:
‘’…htio bih ti reći
da sam umoran od tišine
godinama je moje tijelo
na postelji mekoj od miline
moj je um nijemi svjedok
vremena ugaslog od istine čiste
oči se moje žare od dokučene visine…’’
pa se Pjesnik kroz snove obraća voljenoj osobi, obnavljajući sjećanja kroz misteriozne znakove sna.
Kako je poezija uvijek gost u našim životima, zahvaljujući inspiraciji, nikad ne znamo kad ćemo osjetiti poziv i sliti se u tajanstveni svijet njenog labirinta ili ćemo biti samo čitatelji, koji ćemo se pitati: otkud samo takve divne stihove može stvoriti ljudsko srce?
Kao što sam uvijek znala, in-spiro-sfera je vrlo nedokučiv i tajanstveni svijet svačije pjesničke duše, jer svi smo mi u duši pjesnici svojih života, krećući se kroz eone, a presvlačeći svoje tjelesne haljine, putuje naša Duša tim beskrajnim prostranstvima i u takvim trenucima savršene tišine mogu nastati ovako divni stihovi zbirke poezije „BIJELA GOLUBICA“, koje nam je razasuo pjesnik i spisatelj Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač.
Sa velikim poštovanjem i radošću sam sudjelovala u čitanju ovih Zlatanovih bisera, a sa velikim strahom sam pisala ove riječi kao osvrt na pročitano, koje završavam u tišini i ostajem dotaknuta emotivnošću Pjesnikovog odraza njegove Duše.
Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb, 23.5.2015.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U KNJIGAMA DRUGIH PJESNIKA......
OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „POKIDANE NITI“ KRISTINE KOREN
knjiga izlazi uskoro, a ovo je za sada privremena naslovna slika knjige...
Dobila sam opet izvanrednu radost i čast napisati osvrt na novu zbirku poezije „POKIDANE NITI“ moje drage prijateljice, pjesnikinje Kristine Koren.
Čitajući pjesmu po pjesmu, zavirivala sam u skroviti dio njene duše, njenog neprosanjanog sna, njenog plavog neba i njene ljubavi prema voljenoj osobi.
Sve ove godine, Kristina je pisala svoje stihove, pisala ih u duši i spremala negdje duboko u sebe i u neku bijelu bilježnicu, da bi se istinski objavila svima nama svojim izvanrednim pjesničkim darom u njenim, do sada, izdanim zbirkama.
Sunce njenog neba će sjati jarkim sjajem, glazba njenog srca će pjevati o ljubavi, koju nosi otkad zna za sebe, a mi čitatelji opet imamo sreću zaviriti u taj ocean ljepote poetskih bisera sa kojima nas daruje Kristina.
Sa čežnjom nedosanjanog sna, u pjesmi „VJETAR“ razgaljuje mi srce dok čitam ove stihove:
Nosi mu ovo moje pismo
pozdravi ga i poljubi
nek se sjeti tko ga voli
nek se sjeti tko ga ljubi
Pjesma iz 1997. godine „VEČERAS SAM SHVATILA SVE“, vratila me u davne godine, kad sam i sama shvaćala neke trenutke kad voljena osoba više nije dušom uz moju dušu, već kako lijepo kaže Kristina u ovim stihovima:
Nema nade za nas
Jer večeras si dokazao sve
Znala sam vec duže vrijeme
Da već dugo dolaziš od nje
Ljubavna bol je ponekad najjača bol, koju srce osjeti... o njoj se ne priča, o njoj se šuti i u sebi se moli, da voljena osoba osjeti tu ljubav, koju šalje srce u daljine i da se zauvijek stope negdje u tom krugu ljubavi, a što Kristina lijepo opisuje u pjesmi iz 1995. godine „BOJIM SE, MAJKO“:
Bojim se majko priznati
Što donosi sudb“a ovih dana
Jer bio je ljubav moje mladosti
A ostat će vječita rana
Kako ljubav nema rok trajanja i vječna je u nečijim životima, ipak se događaju rastanci.
Voljena osoba odlazi ili živi u limbu života, koji nije život, već je tek nešto preživljeno i odživljeno, ali se više ne ponavljaju impulsi između dva tijela, koja prolaze jedno kraj drugog u prostoru gdje dijele i dobro i zlo pa se Kristina u svojoj pjesmi „POKIDANE NITI“ tiho u sebi pita i odmah zna odgovor, a prateći te nevidljive znakove:
Pratim tragove ranjenog labuda
I svu tugu želi, kao i ja, od ljudi skriti
Ništa nas više ne veže zajedno
Poslije nas ostaju pokidane niti.
I kad se dogodi rastanak, ostaje jedno prazno vrijeme, koje gleda bezizražajnim pogledom sivog neba na sve ono što nam treba, a to je ljubav voljenog.
U tom vremenu, zatvori se srce samo u sebe, potone u neke podzemne koridore kretanja, živi samo da bi živjelo i disalo, ali ne i da bi letjelo, a tome nam svjedoči i Kristinina pjesma „OPET U SUZAMA PROVODIM VRIJEME“:
Zatvaram za tebe srce svoje
Zatvaram dušu koja je tako ranjena
Jer za ljubav je potrebno dvoje
A od ove naše ne ostaje ni sjena
I ta divna žena, ta hrabra majka, ta izvanredna i delikatno ranjiva duša se diže u život, da bi opet živjela, voljela, radovala se životu, ljubila svim žarom duše svoje, u pjesmi „NE BRINI ZA MENE“:
Kad me jednom možda sretneš
Tvoja će gejša zaboraviti korake
A opekline od tvog dodira nećeš ni primjetiti
Ne brini za mene
Jer, sutra će bolje biti
„Zaborav je divan blagoslov ili prokleta nesreća“, jednom sam davno pročitala i shvatila ovu rečenicu kao lijek i melem za ranjeno srce, za uznemirenu dušu, za samoću koja je, ponekad, bila jedina prijateljica pa sam se na isti način kao i Kristina u pjesmi „PRONAŠLA SAM SRCE“ nadala, da će tako i biti:
Tamo na putu
Još uvijek ponosno
Pronašla sam srce koje još uvijek kuca
I vratila ga na mjesto
I krenula je ta delikatno ranjiva duša dalje u život, svjesna da se dobro i zlo izmjenjuju, ali uvijek snažna da se ponovo digne iz prašine života i krene u nove dane, kako kaže u pjesmi „TRAŽILA SAM TE“:
Zavoljela te žena, pjesnik
I tražila te na svakom licu
Pokislom od kiše
U zagrljaju duginih boja
I slikala za tebe najljepša krila
I ta divna žena, pjesnik, vratila se sa ruba promijenjena, ali ista ... odviknuta, ali dubljih uvida u sebe, introspektivno se baveći tim tajanstvenim odajama Duše, gdje su čulnost i dodir tek naznake nečeg većeg, sveobuhvatnijeg i dubljeg, što i navodi u svojoj pjesmi „MOJE PJESME“:
Nisam više ona ista, ona stara
I razum mi sebično srce vara
Propao je svaki pokušaj nade
Sve što je valjalo, u vodu pade
Iz svijeta, gdje se ne ulazi tako lako, tamo gdje se vilinske suze ne slijevaju niz lice, već odlaze direktno u srce, Kristina nam u svojoj pjesmi „POBJEĆI OD STVARNOSTI“ poručuje:
Tako je lako
Pobjeći od stvarnosti
Netko davno to mi reče
I, kao svaka žena, koja želi biti voljena, ostavlja nam Kristina svoje prelijepe stihove u pjesmi „ŽELIM“:
Želim biti dio sjećanja tvoga
I u mislima se tvojim zauvijek skriti
Želim da me voliš
Jer samo ću tada potpuna biti
Završavam polako ovu šetnju kroz Kristinin svijet ljubavi, boli, radosti, sreće, patnje i ponovne nade u sve ono lijepo što nosi život, sa radošću znajući, da ću opet jednog dana zaviriti u neki njen novi svijet, otkud će se na mene spustiti slap bisera iz Kristinine poetske duše.
Jadranka Varga,
11.7.2015.
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U ZBIRKAMA DRUGIH PJESNIKA....
OSVRT NA PRVU ZBIRKU POEZIJE “ZRNA SLOVA MOJE MAJKE” MIRJANE PEJAK
Tim čistim senzibilitetom Mirjana Pejak-Peki zaranja u refleksivno-meditativni svijet popločen tim lijepim zrnima slova i poziva nas da uđemo i osjećamo se dobrodošlima, osjećajući te titraje njene Duše, dok je pisala i lirski uobličila ovu zbirku stihova.
Kao uvijek, Ljubav je tema svih pjesnika, koji plove dalekim prostranstvima svojih inspirativnih trenutaka ne zaustavljajući se nigdje, dok ne puste na čitatelja svoj nebeski slap poezije, koji se zauvijek nastanjuje u našim dušama.
Iz IV
...duša života
putuje
u glasovima mora
budi se
šumovima valova
sniva
na obzorju jutra
ne poznaje
dubine
samo
tajanstvene obale i luke
odlaske i dolaske...
Duša ove pjesnikinje zaista putuje dubinama šumovitog oceana ne poznajući pri tome granice, ni odlaske ni dolaske, već onu vječnu poetsku nit, koja se proteže od lirske mekoće do trenutaka kad se u očima nakupe te suze bisernice kao putokaz do kud duboko su zaronili njeni stihovi u nečije srce.
I ljubav, ono što nikome još nije uspjelo, a ljubavi je uspjelo – uvijek i zauvijek nam se poklanja u svojoj uzvišenosti odabirući nas, poštujući nas, voleći nas.
Iz IX
u prvoj sekundi se odrekni mene
druga neka zaboravi prošlost
a treća
tako brzo će proći
dovoljno brzo
da zauvijek
sklopim oči....
Ovi bolni stihovi zazivaju neke druge razine proživljenog bola, onog teškog trenutka kad poželimo, da odjednom dođe kraj tom bolu, ali bol mora proći svoj proces, kroz bol se dolazi do dubljeg smisla, oči duše su osjetljive i puno više vide, od živih očiju razuma pa kao što se noć bori sa danom, tako se i bol bori sa ljubavlju, koja to opet sve prekrije i zaliječi.
I kako god se nebo okrenulo pa svojim čeličnim pogledom zarobilo pjesnikinjinu inspiraciju, toliko se toga otpustilo u tim stihovima, koji zovu na promišljanje i dublje introspekcijsko putovanje, da bi se tim posutim zrnima slova došlo do onog smisla, kojeg je pjesnikinja osjećala dok je pisala ovu ogrlicu od stihova.
Iz elementarnih uzoraka prikupila je te trenutke sna pa zagrljena maglom, opijena mirisom noći i zvukovima kišnih kapi, zakoračila je u maglu i noć, tu noć koja ima svoju moć i u kojoj se rađaju samo ovakvi stihovi, koje sad čitam.
Iz tih mračnih trenutaka, dok tama guta svjetlost na obzoru, osjećam se kao da sam zalutala u magli, izgubila se u toj pregršti poezije, koju nam autorica daje na dar i znam, samo kroz šapat lišća mogu čuti njeno srce, dok je posvećivala ovu knjigu svojoj mami.
Prepoznatljivo nepoznata, u valovima emotivnih naboja, ta poetska struktura me privlači toliko, da se ne moram pitati – što je pjesnik htio reći, već se pitam: otkud ti ta tajna, kojom pleteš ovakve maštovite uzorke rasplićući ih kao zlatnu mrežu, dobivajući moje srce zauvijek u svojoj poeziji?
Iz tog trenutka, kad sam se zaljubila u poeziju Mirjane Pejak-Peki, znala sam, da ću dobiti radost i veliku čast napisati svoj doživljaj pročitane knjige i da ću pozvati svijet, da zatvorenim očima potone u tu duhovnost i osjeti svu ljepotu izrečenog, kojeg nam daruje Mirjana.
Mirjana i dalje ostaje budnog in-spiro momenta, zaustavljajući se tek da okrene drugi list i nastavi dalje koračati tim prirodnim putem poetskog izraza, sa kojim se rodila i kojeg je posvetila najdražoj osobi – svojoj mami.
Ostavljam tu njenu tajnu zatvorenom, jer tajna mora ostati baš takva – tajna… da bi se iz te tajne i dalje rađali ovakvi poetski biseri i da bismo mi, čitatelji – opet doživjeli te jedinstvene trenutke susreta sa poezijom Mirjane Pejak-Peki.
Jadranka Varga
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U ZBIRKAMA DRUGIH PJESNIKA...
OSVRT NA KNJIGU “PONEŠTO O SVEMU” MAJE KIŠ
‘’…Želim da negde pustim korenje, da imam svoj grad, reku, ulicu, stan i krevet.
Da neko bude moj i da me noću drži za ruku, da se ne plašim.
Da mi kaže da je u redu.
A voda će ionako sve odneti jednog dana.’’
‘’….voda nešto nosi…’’, naslov je jednog starog filma, kojeg sam davno gledala… želja za pripadanjem, želja za bliskošću, sve je to tako tanano umotano u ljudsku dušu, da se osjeti koliko smo krhki, koliko smo tanani u toj struni života, koja se vrti u dubinama tamne svile Svemira.
I lete slike djetinjstva, kao kaleidoskop se vrte ispred očiju Duše, srce obuzima toplina te sreće, koja se osjetila u djetinjstvu i to traje dok smo živi.
Autorica lijepo opisuje baš takva osjećanja, opisuje te slike davnog djetinjstva, tako da se – čitajući njen lijepi tekst, mogu baš tamo teleportirati i gledati je kako bezbrižno sjedi ispred bakinog štednjaka i radoznalim očima promatra što to baka kuha.
I čitam tu obiteljsku povijest, uspoređujući je sa mojom obiteljskom poviješću, gledajući paralelno moje slike djetinjstva i, vidim, kako svatko od nas ima sličnu matricu mladih dana ranog djetinjstva, kako svi beskrajno volimo svoje najbliže i, znam, zauvijek će ta ljubav ostati dok smo živi.
Ako roditelj napusti dijete, ostaje trajni ožiljak na duši i dijete zauvijek osjeća taj nedostatak jedne Duše, koja je trebala biti uz njega.
I krene traženje očinske figure, zaljubimo se, možda, u sličnog dječaka, koji nas podsjeća na jedan magloviti lik iz prošlosti, a kasnije nesvjesno tražimo baš te osobine, koje nam nedostaju.
‘’…Pitam se često, otkuda nam toliko hrabrosti i snage da radikalno izmenimo svoje živote?
Da li je sve samo pitanje naših odluka, odnosno volje ili ima i upliva sudbine?..’’
“čovjek kad dođe do ruba, mijenja svoj život”, je jedna rečenica, koja mi je ostala u sjećanju i pokazala se u toj svojoj velikoj istinitosti.
Vrijeme zrelosti možda nikad neće nastupiti, jer godine nisu mjerilo zrelosti neke Duše, ali spoznaje života, prijeđeni životni put, donose nam i nove odluke, da svoj život usmjerimo pravilnijim putem, nego onim kojim smo išli nesvjesni same veličine i krhkosti života.
“Neki ljudi vam izvade srce, a drugi ljudi ga vrate na mjesto”, rekla je Elizabeth David i potvrdila sam to spoznajom, kako u naš život stvarno ulaze dvije vrste ljudi: jedni vade srce, drugi ga vraćaju na mjesto.
I jedne i druge smo morali sresti, da bismo mogli spoznati, koji su pravi ljudi oko nas, a koji to nisu.
Hvala onima, koji to nisu, da su nas naučili kako ih prepoznati, kako ih ne dovesti ponovo u svoj život i ne ponoviti istu grešku dva puta.
I sreća, radost, smirenje Duše tad zauzimaju najvažnije mjesto u našem životu, a sve drugo postaje irelevantno, trivijalno i nepotrebno.
Istina duše je jedina odjeća, koja je čista i pred Bogom i pred ljudima, tako da znam, da će čitatelji uživati u ovom lijepom tekstu, kojeg nam je autorica podarila.
Jadranka Varga
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U ZBIRKAMA DRUGIH PJESNIKA
slika:
http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/715/zdravlje/lavanda
OSVRT NA ZBIRKU PJESAMA "MJESEČINA U POLJU LAVANDE" EMILIJE DEVIĆ
Moj osvrt na ovu zbirku poezije počet ću ovim stihovima:
„čovjek dobar jamči za bližnjega
samo tko je bez osjećaja,
ostavlja ga na cjedilu,
ne zaboravljaj dobrote svoga jamca,
jer je on samoga sebe žrtvovao za te..
grešnik rastepe jamčeva dobra,
nezahvalnik ostavi svoga spasitelja na cjedilu.
zauzmi se za bližnjega silama svojim,
ali pazi, da ne propadneš.“
Sirahova 29,14
Uvijek kad mi draga prijateljica, pjesnikinja Emilija Dević, pošalje svoje pjesme, veselim se što ću ući u njen poetski svijet i pročitati što to piše njena duša.
Kako i sami stihovi na početku govore, Emilija se, sukladno istima, pita u pjesmi “CRTA” sljedeće:
‘’Ponekad trebalo bi podvući crtu
oprostiti sebi i drugima greške i promašaje
i sjesti na prvi vlak koji naiđe u suton
a da te ama baš nitko ne isprati’’
shvativši, da jedino oprost čini melem za svačiju dušu, a vlak sudbine ionako nas sve odvozi u istom smjeru pa čemu onda biti ogorčena duša, ljuta na sebe i cijeli svijet zbog nepravde nanesene, kad se sve može sagledati baš u ovim njenim proročanskim stihovima?!
Listajući dalje “MJESEČINU U POLJU LAVANDE” nailazim na stihove iz pjesme: ‘’PERO IZ KRILA ANĐELA”:
''...Nevidljiva mreža
razapeta između neba i zemlje,
silazi njome jedan anđeo
uzima izgubljeno pero bijelom rukom...''
u kojima se Emilija tiho zavlači u prostor nevidljivog, a tako dobro poznatog svakoj osjetljivoj duši, osjećajući prisutnost anđela, kojeg ima svaki čovjek što se inkarnirao na ovom prolaznom galaktičkomterminalu, zvanom Zemlja.
I dalje nam potvrđuje Emilija, baš u toj pjesmi, kako naš anđeo čuvar jako dobro zna koga čuva, izgarajući u vatri želje, da mu se obratimo i zamolimo ga za pomoć.
Sukladno istom, u pjesmi “TAMO DALEKO U SOMALIJI”, anđeli čuvari su itekako potrebni jadnom napaćenom narodu, dok se u bogatom svijetu sve uzima “zdravo za gotovo” pa Emilija filozofski zaključuje u toj istoj pjesmi:
''...Ni sanjati o tome ne možeš,
ljudi da sve su za to krivi...''
dajući do znanja svima nama, koliko smo samo blagoslovljeni što smo rođeni baš ovdje gdje smo rođeni i kako mnogi od nas ne znaju cijeniti ono što im je od Boga darovano: mir, hrana, obilje voda, čist zrak, ljepota prirode.
U pjesmi „TKO SAM JA?“, jednostavnom istinom pjesnikinja nam otvara dveri svoje poetske duše i pokazuje nam da:
''...Dovoljno je osluhnuti tišinu
udahnuti opojni miris svoje duše
i prepustiti srcu da mirno otkucava
svoje prolazno trajanje...''
spoznavši, koliko smo bogati baš tim, naizgled, nevažnim – a tako bitnim životnim poklonima, darovanim nama, ovdje i sada.
U pjesmi “KAŽE MI DANAS PRIJATELJ”:
‘’Kaže mi danas prijatelj
ako dovoljno
jako sanjaš
sve je moguće...
osjetih na trenutak
da mi srce
sa njegovim tuče
u ritmu snova
pomiču se kazaljke sata
šireć ljubav
poput sunčevog zlata…’’
nailazim na onaj Emilijin stih, prepun snova, sunčanog sjaja i bajkovitiih predjela, gdje se susreću srodne duše pa zajedno sve ljudske granice ruše i odlaze putem božanskog raja, privučene sunčanim zrakama zlatnog odsjaja.
Emilijina poezija teče pitko, u rimi ili bez nje, ali toliko poznato mi i blisko, a opet novo, da sam se iznenadila dubini promišljanja i dubokog zaranjanja u predjele njene duše, gdje su me dočekala lijepa poetska iznenađenja u ovoj zbirci njene poezije i nastavlja kroz pjesmu ‘’I TO SAM JA’’:
''...i to sam ja...
pišem pjesmu
brišem malu suzu
na rubu oka
a pjesma teče
kao rijeka duboka...''
potvrđujući baš ovo o čemu sam maloprije mislila i što sam napisala.
A raznježila sam se čitajući stihove u “PJESMI ZA HANU”:
‘’…možda je jednom pročitaš
dok budeš sjedila
na klupi jednom dječaku
ovu pjesmu pisanu iz srca
i reći ćeš tiho
da.. baka me je voljela..’’
i Hana će znati, sa koliko osjećaja i ljubavi je njena baka Emilija napisala ove predivne stihove, prenoseći ih dalje na svoju djecu pa kad neka nepoznata dječja ruka u staroj knjižnici izvuče baš ovu zbirku poezije, znam, bit će dotaknuta laganim poetskim perom, kao i ovo moje srce, koje je nježnošću dotaknuto Emilijinim stihovima.
Iz tog bajkovitog poetskog svijeta, trgnula sam se na “ŽRVANJ PROLAZNOSTI”, kao da me netko zove u stvarnost, koja zna biti i lijepa, ali je svakako prolazna:
‘’…kiše ispiru preostalu tugu u njedrima
gube se koraci na putevima nedolaska
od žutih cvjetova nižem ogrlicu
ovjenčat ću modra nadanja
............
(i sačuvat ponos za buduća proljeća)…’’
ostavljajući nadu kako se sve opet vraća na početak, kako krug nikad nije bez svog početka ni kraja i kako se svaki početak sa krajem svojim spaja, jer se opet vraća sve u pjesmi “STIŽU DANI VILENJAKA”:
‘’…strah okovao duše
zveče lanci beznađa
ali vjetar vrhuncima puše
vilenjaci spremaju svirale
gladna ih djeca
osmjehom očekuju
koraci njihovi odjekuju
zvončićima srebrnim
najavljuju svoj dolazak…’’
potvrđujući, da je sve u jednom cikličkom nizu vezano jedno uz drugo i da ćemo se opet negdje sresti, prijateljice moja, ja i ti, na našem putu poetskih oblaka.
Sa velikim poštovanjem sam napisala ovih par riječi povodom izlaska nove zbirke poezije “MJESEČINA U POLJU LAVANDE”, koju je napisala moja draga prijateljica, pjesnikinja, majka, baka, supruga, a prije svega divna pjesnička duša, Emilija Dević.
Jadranka Varga,
Zagreb, 14. 6. 2015.
http://www.duhovnaizgradnja.com/stranice/tekstovi/duhovna_poezija/emilija_devic.html
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U KNJIGAMA DRUGIH PJESNIKA...
OSVRT NA ZBIRKU PJESAMA "KORACI KROZ VRIJEME" EMILIJE DEVIĆ
Poetska poruka, koja dolazi iz pjesama Emilije Dević, obavija se kao bijela svjetlost u tamnoj noći.
To je pjesnikinja, koja svojim posebnim uvidom u duhovni svijet priča tako slobodno kao ptica što leti nebom, kao što vodopad prosipa svoje bistre kapljice i kao što noć obavija umorne oči.
Njen svijet nije izmišljen, to je duboki unutarnji svijet, kojim Emilija daruje svoje čitatelje posebnim jezikom – jezikom ljubavi i sreće, dubokog poniranja u čari prirode, u onostrano okruženje što odiše njenom poezijom.
To su oni pejsaži duše, kojim svaka osoba želi koračati, zaroniti i odvojiti se od ove stvarnosti, da bi se pronašla negdje, gdje sfere postojanosti ne dopiru.
To je onaj svijet, kojeg volim – svijet čistog izraza vedre duše, svijet poezije inspirirane svakodnevnim introspekcijama, ali i radostima života, ljepotom prirode, dubokom mistikom noći.
Pažljivo čitajući Emilijinu poeziju, dolazim do glasa bez jeke, dolazim do neke stranice kad poželim ostati uz pjesmu i osjetiti je dušom.
Oči duše su osjetljive pa su tako i oči moje duše osjetljive i reagiraju pulsarom na svaki divan izričaj Emilijine lirike i njenih poruka.
Ona vrlo sigurno plovi tim poetskim morem, daruje nas velikom iskrenošću svojih stihova i dubinom svojim poruka.
Iz stvarnosti je izuzela zlatnu nit, koja ju je dovela do te dubine gdje može razgovarati s anđelima, gdje srodne duše dolaze jedna do druge, susreću se i nasmiješeno se prepoznaju.
U poeziji Emilije Dević caruje blagost, nježnost, iskrenost i duboka lirika, kojoj se uvijek radujem kad naiđem na njene stihove.
Posebna vrijednost svake Emilijine knjige je ta, što je svaka na svoj način autentična, a opet je nastavljaju jedna na drugu.
To je niz, koji priča svoju priču, ali mora se pročitati prva knjiga, da bi se shvatila treća knjiga, a opet – može se pročitati samo jedna i ostaje se – u tišini.
Iz igre zlatne tišine izrasta sreća, duboka bol, tuga, ushićenje, pogođenost trenutka kad će čitatelj osjetiti preskočeni ritam srca i zastati nad tim stihovima.
Metaforičnost i duboka značenja poruka, koje nam Emilija šalje kroz svoje stihove, dovodi do toga, da pozivam svakog čitatelja i čitateljicu, da urone u ovaj poseban svijet, koji nas odvodi u poetiku, susrećući se baš onda kad nam duša zatreba lijepu riječ i poseban duševni ugođaj.
Sretna sam što sam mogla napisati ovaj osvrt na poeziju Emilije Dević i, znam Emilija ide dalje, jer njen poetski svijet je predubok i prebogat, da bi se tek tako zaustavila samo na jednoj knjizi.
Emilijin poetski svijet je njen cijeli život otkud i dolaze njene prelijepe pjesme.
Jadranka Varga
http://www.digitalne-knjige.com/devic5.php
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1729
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
MOJE RECENZIJE U KNJIGAMA DRUGIH PJESNIKA
OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE “U SJENI IZGUBLJENOG VREMENA” KRISTINE KOREN
Dragi čitatelji,
ostala sam ugodno iznenađena, dok sam čitala prvu zbirku pjesama mlade pjesnikinje Kristine Koren, samozatajne mlade žene neobičnog talenta za pisanje poezije i jedne Duše, koja je osjetila povezanost sa dubokim unutarnjim dijelom sebe te nam je iznijela taj dio na bijele listove njene knjige.
Kroz cijelu poeziju latentno se proteže čežnja, ljubav, molitva, opojni zov voljenom biću, koji je tako slatko zamirisao njenim životom, da je Kristina cijelu ovu zbirku zavrtjela oko njegove Duše i sa njom je doziva.
Iako je ta ljubav tek polazište otkud teče slap njene lirike, u predaji prema osjećajima, koji obuzimaju u mukle noćne sate njeno osamljeno srce, svjesna je tog višeg smisla postojanja svake duše, koja se spustila na ovu lijepu planetu.
Kristina plete ovaj poetski niz u raznim poglavljima, istančano ističući baš tu misao vodilju što se proteže kao biserna nit do naših srca, polako zauzimajući svoj prostor u nama i želeći da imamo ovu njenu zbirku zauvijek.
Sve pjesme, koje sam pročitala, mogla bih staviti pod jedan naslov: ljepota se krije u Duši jedne mlade žene, koja je rano shvatila, da rane života može iscijeliti ljubavlju i u dragocjenim trenucima sa voljenom osobom.
Ovim riječima, završavam moju poruku Kristini, a i svim čitateljima, koji će, nakon čitanja ovih predivnih stihova, znati da je na svjetlost Života istupila jedna divna mlada žena, koja će svojom dubokom introspekcijom kroz vlastito iskustvo, darovati svijetu i Životu još puno puno prelijepih pjesama.
Želim dragoj Kristini poručiti, neka samo slijedi svoje srce, jer ono nikad ne griješi i ne laže, a kako je davno rečeno u staroj latinskoj poslovici: "cor non mentitur" - srce ne laže.
Hvala ti, draga Kristina, što sam imala čast prva pročitati ovaj izuzetan poetski biser i sa ljubavlju te ostavljam dalje tvojim dragim čitateljima.
Jadranka Varga
http://www.digitalne-knjige.com/p193.php
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
