Marketing
MOJE RECENZIJE U ZBIRKAMA DRUGIH PJESNIKA
slika:
http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/715/zdravlje/lavanda
OSVRT NA ZBIRKU PJESAMA "MJESEČINA U POLJU LAVANDE" EMILIJE DEVIĆ
Moj osvrt na ovu zbirku poezije počet ću ovim stihovima:
„čovjek dobar jamči za bližnjega
samo tko je bez osjećaja,
ostavlja ga na cjedilu,
ne zaboravljaj dobrote svoga jamca,
jer je on samoga sebe žrtvovao za te..
grešnik rastepe jamčeva dobra,
nezahvalnik ostavi svoga spasitelja na cjedilu.
zauzmi se za bližnjega silama svojim,
ali pazi, da ne propadneš.“
Sirahova 29,14
Uvijek kad mi draga prijateljica, pjesnikinja Emilija Dević, pošalje svoje pjesme, veselim se što ću ući u njen poetski svijet i pročitati što to piše njena duša.
Kako i sami stihovi na početku govore, Emilija se, sukladno istima, pita u pjesmi “CRTA” sljedeće:
‘’Ponekad trebalo bi podvući crtu
oprostiti sebi i drugima greške i promašaje
i sjesti na prvi vlak koji naiđe u suton
a da te ama baš nitko ne isprati’’
shvativši, da jedino oprost čini melem za svačiju dušu, a vlak sudbine ionako nas sve odvozi u istom smjeru pa čemu onda biti ogorčena duša, ljuta na sebe i cijeli svijet zbog nepravde nanesene, kad se sve može sagledati baš u ovim njenim proročanskim stihovima?!
Listajući dalje “MJESEČINU U POLJU LAVANDE” nailazim na stihove iz pjesme: ‘’PERO IZ KRILA ANĐELA”:
''...Nevidljiva mreža
razapeta između neba i zemlje,
silazi njome jedan anđeo
uzima izgubljeno pero bijelom rukom...''
u kojima se Emilija tiho zavlači u prostor nevidljivog, a tako dobro poznatog svakoj osjetljivoj duši, osjećajući prisutnost anđela, kojeg ima svaki čovjek što se inkarnirao na ovom prolaznom galaktičkomterminalu, zvanom Zemlja.
I dalje nam potvrđuje Emilija, baš u toj pjesmi, kako naš anđeo čuvar jako dobro zna koga čuva, izgarajući u vatri želje, da mu se obratimo i zamolimo ga za pomoć.
Sukladno istom, u pjesmi “TAMO DALEKO U SOMALIJI”, anđeli čuvari su itekako potrebni jadnom napaćenom narodu, dok se u bogatom svijetu sve uzima “zdravo za gotovo” pa Emilija filozofski zaključuje u toj istoj pjesmi:
''...Ni sanjati o tome ne možeš,
ljudi da sve su za to krivi...''
dajući do znanja svima nama, koliko smo samo blagoslovljeni što smo rođeni baš ovdje gdje smo rođeni i kako mnogi od nas ne znaju cijeniti ono što im je od Boga darovano: mir, hrana, obilje voda, čist zrak, ljepota prirode.
U pjesmi „TKO SAM JA?“, jednostavnom istinom pjesnikinja nam otvara dveri svoje poetske duše i pokazuje nam da:
''...Dovoljno je osluhnuti tišinu
udahnuti opojni miris svoje duše
i prepustiti srcu da mirno otkucava
svoje prolazno trajanje...''
spoznavši, koliko smo bogati baš tim, naizgled, nevažnim – a tako bitnim životnim poklonima, darovanim nama, ovdje i sada.
U pjesmi “KAŽE MI DANAS PRIJATELJ”:
‘’Kaže mi danas prijatelj
ako dovoljno
jako sanjaš
sve je moguće...
osjetih na trenutak
da mi srce
sa njegovim tuče
u ritmu snova
pomiču se kazaljke sata
šireć ljubav
poput sunčevog zlata…’’
nailazim na onaj Emilijin stih, prepun snova, sunčanog sjaja i bajkovitiih predjela, gdje se susreću srodne duše pa zajedno sve ljudske granice ruše i odlaze putem božanskog raja, privučene sunčanim zrakama zlatnog odsjaja.
Emilijina poezija teče pitko, u rimi ili bez nje, ali toliko poznato mi i blisko, a opet novo, da sam se iznenadila dubini promišljanja i dubokog zaranjanja u predjele njene duše, gdje su me dočekala lijepa poetska iznenađenja u ovoj zbirci njene poezije i nastavlja kroz pjesmu ‘’I TO SAM JA’’:
''...i to sam ja...
pišem pjesmu
brišem malu suzu
na rubu oka
a pjesma teče
kao rijeka duboka...''
potvrđujući baš ovo o čemu sam maloprije mislila i što sam napisala.
A raznježila sam se čitajući stihove u “PJESMI ZA HANU”:
‘’…možda je jednom pročitaš
dok budeš sjedila
na klupi jednom dječaku
ovu pjesmu pisanu iz srca
i reći ćeš tiho
da.. baka me je voljela..’’
i Hana će znati, sa koliko osjećaja i ljubavi je njena baka Emilija napisala ove predivne stihove, prenoseći ih dalje na svoju djecu pa kad neka nepoznata dječja ruka u staroj knjižnici izvuče baš ovu zbirku poezije, znam, bit će dotaknuta laganim poetskim perom, kao i ovo moje srce, koje je nježnošću dotaknuto Emilijinim stihovima.
Iz tog bajkovitog poetskog svijeta, trgnula sam se na “ŽRVANJ PROLAZNOSTI”, kao da me netko zove u stvarnost, koja zna biti i lijepa, ali je svakako prolazna:
‘’…kiše ispiru preostalu tugu u njedrima
gube se koraci na putevima nedolaska
od žutih cvjetova nižem ogrlicu
ovjenčat ću modra nadanja
............
(i sačuvat ponos za buduća proljeća)…’’
ostavljajući nadu kako se sve opet vraća na početak, kako krug nikad nije bez svog početka ni kraja i kako se svaki početak sa krajem svojim spaja, jer se opet vraća sve u pjesmi “STIŽU DANI VILENJAKA”:
‘’…strah okovao duše
zveče lanci beznađa
ali vjetar vrhuncima puše
vilenjaci spremaju svirale
gladna ih djeca
osmjehom očekuju
koraci njihovi odjekuju
zvončićima srebrnim
najavljuju svoj dolazak…’’
potvrđujući, da je sve u jednom cikličkom nizu vezano jedno uz drugo i da ćemo se opet negdje sresti, prijateljice moja, ja i ti, na našem putu poetskih oblaka.
Sa velikim poštovanjem sam napisala ovih par riječi povodom izlaska nove zbirke poezije “MJESEČINA U POLJU LAVANDE”, koju je napisala moja draga prijateljica, pjesnikinja, majka, baka, supruga, a prije svega divna pjesnička duša, Emilija Dević.
Jadranka Varga,
Zagreb, 14. 6. 2015.
http://www.duhovnaizgradnja.com/stranice/tekstovi/duhovna_poezija/emilija_devic.html
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
Post je objavljen 05.08.2015. u 10:02 sati.