Marketing
MOJE RECENZIJE U KNJIGAMA DRUGIH PJESNIKA......
OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „POKIDANE NITI“ KRISTINE KOREN
knjiga izlazi uskoro, a ovo je za sada privremena naslovna slika knjige...
Dobila sam opet izvanrednu radost i čast napisati osvrt na novu zbirku poezije „POKIDANE NITI“ moje drage prijateljice, pjesnikinje Kristine Koren.
Čitajući pjesmu po pjesmu, zavirivala sam u skroviti dio njene duše, njenog neprosanjanog sna, njenog plavog neba i njene ljubavi prema voljenoj osobi.
Sve ove godine, Kristina je pisala svoje stihove, pisala ih u duši i spremala negdje duboko u sebe i u neku bijelu bilježnicu, da bi se istinski objavila svima nama svojim izvanrednim pjesničkim darom u njenim, do sada, izdanim zbirkama.
Sunce njenog neba će sjati jarkim sjajem, glazba njenog srca će pjevati o ljubavi, koju nosi otkad zna za sebe, a mi čitatelji opet imamo sreću zaviriti u taj ocean ljepote poetskih bisera sa kojima nas daruje Kristina.
Sa čežnjom nedosanjanog sna, u pjesmi „VJETAR“ razgaljuje mi srce dok čitam ove stihove:
Nosi mu ovo moje pismo
pozdravi ga i poljubi
nek se sjeti tko ga voli
nek se sjeti tko ga ljubi
Pjesma iz 1997. godine „VEČERAS SAM SHVATILA SVE“, vratila me u davne godine, kad sam i sama shvaćala neke trenutke kad voljena osoba više nije dušom uz moju dušu, već kako lijepo kaže Kristina u ovim stihovima:
Nema nade za nas
Jer večeras si dokazao sve
Znala sam vec duže vrijeme
Da već dugo dolaziš od nje
Ljubavna bol je ponekad najjača bol, koju srce osjeti... o njoj se ne priča, o njoj se šuti i u sebi se moli, da voljena osoba osjeti tu ljubav, koju šalje srce u daljine i da se zauvijek stope negdje u tom krugu ljubavi, a što Kristina lijepo opisuje u pjesmi iz 1995. godine „BOJIM SE, MAJKO“:
Bojim se majko priznati
Što donosi sudb“a ovih dana
Jer bio je ljubav moje mladosti
A ostat će vječita rana
Kako ljubav nema rok trajanja i vječna je u nečijim životima, ipak se događaju rastanci.
Voljena osoba odlazi ili živi u limbu života, koji nije život, već je tek nešto preživljeno i odživljeno, ali se više ne ponavljaju impulsi između dva tijela, koja prolaze jedno kraj drugog u prostoru gdje dijele i dobro i zlo pa se Kristina u svojoj pjesmi „POKIDANE NITI“ tiho u sebi pita i odmah zna odgovor, a prateći te nevidljive znakove:
Pratim tragove ranjenog labuda
I svu tugu želi, kao i ja, od ljudi skriti
Ništa nas više ne veže zajedno
Poslije nas ostaju pokidane niti.
I kad se dogodi rastanak, ostaje jedno prazno vrijeme, koje gleda bezizražajnim pogledom sivog neba na sve ono što nam treba, a to je ljubav voljenog.
U tom vremenu, zatvori se srce samo u sebe, potone u neke podzemne koridore kretanja, živi samo da bi živjelo i disalo, ali ne i da bi letjelo, a tome nam svjedoči i Kristinina pjesma „OPET U SUZAMA PROVODIM VRIJEME“:
Zatvaram za tebe srce svoje
Zatvaram dušu koja je tako ranjena
Jer za ljubav je potrebno dvoje
A od ove naše ne ostaje ni sjena
I ta divna žena, ta hrabra majka, ta izvanredna i delikatno ranjiva duša se diže u život, da bi opet živjela, voljela, radovala se životu, ljubila svim žarom duše svoje, u pjesmi „NE BRINI ZA MENE“:
Kad me jednom možda sretneš
Tvoja će gejša zaboraviti korake
A opekline od tvog dodira nećeš ni primjetiti
Ne brini za mene
Jer, sutra će bolje biti
„Zaborav je divan blagoslov ili prokleta nesreća“, jednom sam davno pročitala i shvatila ovu rečenicu kao lijek i melem za ranjeno srce, za uznemirenu dušu, za samoću koja je, ponekad, bila jedina prijateljica pa sam se na isti način kao i Kristina u pjesmi „PRONAŠLA SAM SRCE“ nadala, da će tako i biti:
Tamo na putu
Još uvijek ponosno
Pronašla sam srce koje još uvijek kuca
I vratila ga na mjesto
I krenula je ta delikatno ranjiva duša dalje u život, svjesna da se dobro i zlo izmjenjuju, ali uvijek snažna da se ponovo digne iz prašine života i krene u nove dane, kako kaže u pjesmi „TRAŽILA SAM TE“:
Zavoljela te žena, pjesnik
I tražila te na svakom licu
Pokislom od kiše
U zagrljaju duginih boja
I slikala za tebe najljepša krila
I ta divna žena, pjesnik, vratila se sa ruba promijenjena, ali ista ... odviknuta, ali dubljih uvida u sebe, introspektivno se baveći tim tajanstvenim odajama Duše, gdje su čulnost i dodir tek naznake nečeg većeg, sveobuhvatnijeg i dubljeg, što i navodi u svojoj pjesmi „MOJE PJESME“:
Nisam više ona ista, ona stara
I razum mi sebično srce vara
Propao je svaki pokušaj nade
Sve što je valjalo, u vodu pade
Iz svijeta, gdje se ne ulazi tako lako, tamo gdje se vilinske suze ne slijevaju niz lice, već odlaze direktno u srce, Kristina nam u svojoj pjesmi „POBJEĆI OD STVARNOSTI“ poručuje:
Tako je lako
Pobjeći od stvarnosti
Netko davno to mi reče
I, kao svaka žena, koja želi biti voljena, ostavlja nam Kristina svoje prelijepe stihove u pjesmi „ŽELIM“:
Želim biti dio sjećanja tvoga
I u mislima se tvojim zauvijek skriti
Želim da me voliš
Jer samo ću tada potpuna biti
Završavam polako ovu šetnju kroz Kristinin svijet ljubavi, boli, radosti, sreće, patnje i ponovne nade u sve ono lijepo što nosi život, sa radošću znajući, da ću opet jednog dana zaviriti u neki njen novi svijet, otkud će se na mene spustiti slap bisera iz Kristinine poetske duše.
Jadranka Varga,
11.7.2015.
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
Post je objavljen 08.08.2015. u 11:57 sati.