MOJE RECENZIJE U ZBIRKAMA DRUGIH PJESNIKA...
OSVRT NA KNJIGU “PONEŠTO O SVEMU” MAJE KIŠ
‘’…Želim da negde pustim korenje, da imam svoj grad, reku, ulicu, stan i krevet.
Da neko bude moj i da me noću drži za ruku, da se ne plašim.
Da mi kaže da je u redu.
A voda će ionako sve odneti jednog dana.’’
‘’….voda nešto nosi…’’, naslov je jednog starog filma, kojeg sam davno gledala… želja za pripadanjem, želja za bliskošću, sve je to tako tanano umotano u ljudsku dušu, da se osjeti koliko smo krhki, koliko smo tanani u toj struni života, koja se vrti u dubinama tamne svile Svemira.
I lete slike djetinjstva, kao kaleidoskop se vrte ispred očiju Duše, srce obuzima toplina te sreće, koja se osjetila u djetinjstvu i to traje dok smo živi.
Autorica lijepo opisuje baš takva osjećanja, opisuje te slike davnog djetinjstva, tako da se – čitajući njen lijepi tekst, mogu baš tamo teleportirati i gledati je kako bezbrižno sjedi ispred bakinog štednjaka i radoznalim očima promatra što to baka kuha.
I čitam tu obiteljsku povijest, uspoređujući je sa mojom obiteljskom poviješću, gledajući paralelno moje slike djetinjstva i, vidim, kako svatko od nas ima sličnu matricu mladih dana ranog djetinjstva, kako svi beskrajno volimo svoje najbliže i, znam, zauvijek će ta ljubav ostati dok smo živi.
Ako roditelj napusti dijete, ostaje trajni ožiljak na duši i dijete zauvijek osjeća taj nedostatak jedne Duše, koja je trebala biti uz njega.
I krene traženje očinske figure, zaljubimo se, možda, u sličnog dječaka, koji nas podsjeća na jedan magloviti lik iz prošlosti, a kasnije nesvjesno tražimo baš te osobine, koje nam nedostaju.
‘’…Pitam se često, otkuda nam toliko hrabrosti i snage da radikalno izmenimo svoje živote?
Da li je sve samo pitanje naših odluka, odnosno volje ili ima i upliva sudbine?..’’
“čovjek kad dođe do ruba, mijenja svoj život”, je jedna rečenica, koja mi je ostala u sjećanju i pokazala se u toj svojoj velikoj istinitosti.
Vrijeme zrelosti možda nikad neće nastupiti, jer godine nisu mjerilo zrelosti neke Duše, ali spoznaje života, prijeđeni životni put, donose nam i nove odluke, da svoj život usmjerimo pravilnijim putem, nego onim kojim smo išli nesvjesni same veličine i krhkosti života.
“Neki ljudi vam izvade srce, a drugi ljudi ga vrate na mjesto”, rekla je Elizabeth David i potvrdila sam to spoznajom, kako u naš život stvarno ulaze dvije vrste ljudi: jedni vade srce, drugi ga vraćaju na mjesto.
I jedne i druge smo morali sresti, da bismo mogli spoznati, koji su pravi ljudi oko nas, a koji to nisu.
Hvala onima, koji to nisu, da su nas naučili kako ih prepoznati, kako ih ne dovesti ponovo u svoj život i ne ponoviti istu grešku dva puta.
I sreća, radost, smirenje Duše tad zauzimaju najvažnije mjesto u našem životu, a sve drugo postaje irelevantno, trivijalno i nepotrebno.
Istina duše je jedina odjeća, koja je čista i pred Bogom i pred ljudima, tako da znam, da će čitatelji uživati u ovom lijepom tekstu, kojeg nam je autorica podarila.
Jadranka Varga
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
