MODESTI BLEJZ

Boris Dežulović: Šupačka Hrvatska

"Od sada, bolesni se ljudi u Republici Hrvatskoj dijele na bogate i siromašne. Reformom zdravstva uvedene su kategorije standarda i nadstandarda, što znači da će građani s više novca dobiti bolju zdravstvenu zaštitu. Vrlo jednostavno, pacijent koji bude imao novca za bolji i skuplji umjetni kuk – kako nam je objašnjeno – dobit će bolji i skuplji umjetni kuk.

Od sada, izmjenama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju bolesni će u Republici Hrvatskoj u troškovima zdravstvene zaštite umjesto sa šezdeset posto proračunske osnovice participirati sa više od devedeset posto, te svaki pregled na hitnom bolničkom prijemu obavljen na svoj zahtjev, a bez ustanovljenih indikacija za hitnu medicinsku pomoć, plaćati stotinu pedeset kuna.

Od sada, visina naknada za invalide u Republici Hrvatskoj ne ovisi o njihovom invaliditetu, već o njihovom imovinskom stanju. Državnim proračunom za 2016. godinu značajno su smanjena sredstva za invalidske naknade, a Vlada je najavila i uvođenje imovinskog cenzusa za primaoce doplatka za tuđu pomoć i njegu.

Od sada, djeca s dijagnosticiranim Downovim sindromom u Republici Hrvatskoj više ne dobivaju mjesečne invalidnine. Izmjenama propisa i tumačenja Zakona, vještačenje takve djece i reviziju njihova statusa vrše liječnici opće prakse, i 1650 pacijenata s Downovim sindromom preko noći je ostalo bez bijednih hiljadu i dvjesto kuna invalidske naknade.

Od sada, predškolska djeca koja se sa svojim poteškoćama nose uz pomoć obučenih terapijskih pasa više ne mogu s njima ići u vrtić. Ministarstvo znanosti i obrazovanja po preporuci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo zabranilo je terapijskim psima ulazak u prostore dječjih vrtića s obrazloženjem da su te životinje potencijalni nositelji zaraza. Umjesto toga, preporučen je angažman osobnih asistenata. Koji, naravno, nisu predviđeni ni budžetom, ni Zakonom o predškolskom odgoju.

Od sada, značajno su smanjene ili ukinute državne dotacije udrugama za zaštitu ljudskih prava, kulturnim, mirovnim, ženskim, LBGT i ostalim građanskim udrugama, njihovim projektima, festivalima i časopisima, te nezavisnim neprofitnim medijima koji ne dijele konzervativni svjetonazor nove vlasti. Od sada, dvostruko manje novca dobivat će i list talijanske nacionalne manjine.

Od sada, dio prihoda od igara na sreću koji u Republici Hrvatskoj dobiva Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva smanjen je za više od pola. Od sada, udruge koje pomažu osobama s invaliditetom, slijepima i slabovidnima, oboljelima od multiple skleroze, ljudima s intelektualnim poteškoćama ili djeci s posebnim potrebama, udruge za prevenciju narkomanije, udruge otvorene za siromašne i gladne, za skrb o starima i nemoćnima, ili o beskućnicima, sve te male ćelije civilnog društva kojima je jedini cilj pomoći bespomoćnima imat će dvostruko manje budžete i zatvarat će se, jedna po jedna.

Republika Hrvatska objavila je tako otvoreni rat najpodmuklijem od svih unutarnjih neprijatelja hrvatskog naroda i hrvatske države: Slabijima.

Slavna Republika Hrvatska objavila je rat siromašnima i gladnima. Objavila je rat beskućnicima. Starima. Nemoćnima. Umirućima. Nesposobnima za rad. Umirovljenicima. Nezaposlenima. Deložiranima. Bolesnima. Nepokretnima. Invalidima. Gluhima. Slijepima. Nijemima. Starcima sa slomljenim kukom. Djeci s Downovim sindromom. Djeci s posebnim potrebama. Drugačijoj djeci. Drugačijim ljudima. Manjinama. Nacionalnim manjinama. Vjerskim manjinama. Seksualnim manjinama. Homoseksualcima. Lezbijkama. Samohranim majkama. Trudnim ženama. Neplodnim muškarcima. Ateistima. Slobodnim umjetnicima. Nezavisnim novinarima.

Republika Hrvatska objavila je, ukratko, rat svakome tko se ne uklapa u standard – ispričavam se, nadstandard – zdravog, imućnog, snažnog, heteroseksualnog hrvatskog katolika i domoljuba.

Republika Hrvatska objavila je rat svima ostalima, svim Drugačijima i Slabijima – jer drugačijost je slabost – i objavila ga je do istrebljenja.

Slabiji, znao je to svaki ideolog Nacije i Države u povijesti, zapreka su razvoju, napretku i slavi. Bog – zovite ga prirodom, ili kako hoćete – tako je uredio stvari: samo snažni opstaju. Slabiji zaostaju, Slabiji usporavaju, Slabiji smetaju. Slabiji zauzimaju prostor i vrijeme. Slabiji uzimaju. Slabiji ne pridonose. Slabiji su zarazni i opasni. Slabiji su neugodni, neugledni i ne izgledaju lijepo. Slabiji su drugačiji i ne uklapaju se u nadstandard. Slabiji su višak.

Slabiji otpadaju.

Postoje, istinabog, one romantične teorije po kojima se snaga zajednice ili društva mjeri brigom za najslabije, ali to su ljevičarske budalaštine i relikti komunizma. Ima još tih kretenskih ideja iz mračne prošlosti i bijeloga svijeta: ideja o društvenoj solidarnosti ili ravnopravnosti, na primjer. Ili ona, najkretenskija od sviju ljudskih ideja, o Državi kao servisu građana. Nije država servis. Ne donosiš u državu babu sa slomljenim kukom da je serviser popravi, ugradi joj umjetni kuk i vrati s garantnim listom. Nije ta baba tisuću godina sanjala hrvatsku državu. Nisu Slabiji sanjali Hrvatsku. Sanjali su je najbolji među nama, najplemenitiji i najsposobniji. Sanjali su je najzdraviji i najjači.

Bog – zovite ga prirodom, ili kako hoćete – tako je uredio stvari: u tih su dugačkih tisuću godina opstali samo najžilaviji, najlukaviji i najprepredeniji, oni koji preživljavaju u svim historijskim, prirodnim i životnim uvjetima, oni koji ne gube vrijeme na Slabije, oni koji gaze preko Slabijih. Opstali su samo najprilagodljiviji, opstali su Šupci."

Viktor Ivančić: U na šubari

"Zašto izostaje opravdani bijes hrvatskih desničara i nacionalista? Gdje je nestala ta pravednička srdžba? Gdje su beretke i megafoni? Gdje su naoštrene kljove? Gdje su stisnute pesnice i zakrvavljene oči? Gdje su invalidska kolica? Gdje je šator okićen šahovnicama, zastavama i ratnim relikvijama u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici? Gdje su transparenti koji optužuju za izdaju? Gdje su uvrede i psovke kojima ogorčeni prosvjednici zasipaju hrvatskoga ministra kulture?

Nikakvu sličnu reakciju nije uzrokovala vijest što bi, prema lakonskoj logici, trebala uznemiriti osjetljive domoljubne duše i natjerati im krv u lica. A vijest ima takav iritacijski potencijal da bi se (kada bi ta žanrovska varijanta postojala) mogla podvesti pod informativnu karikaturu: Zlatko Hasanbegović, ministar kulture u Vladi RH, izdvojio je iz državnoga budžeta značajnu sumu od 32.000 kuna da se u Hrvatskoj objave čak tri knjige koje – što kao autor, što kao koautor – potpisuje beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Draže Mihailovića, vođe četničkoga pokreta, te Milana Nedića, šefa kvislinške srpske vlade u doba Drugog svjetskog rata."

"Elem – gdje je sada patriotski revolt? Gdje su raspižđeni branitelji? Gdje su vlasnici ‘rana koje su još svježe’? Gdje je bunt onih koji su tradicionalno alergični na pojave ‘četništva’ u hrvatskoj javnoj sferi, pa ga registriraju i tamo gdje ga nitko sa zdravim razumom ne uočava? Gdje je spontani ustanak onih što su, štiteći hrvatsku nacionalnu kulturu i hrvatski nacionalni identitet od ‘srbočetničkog zagađenja’, još jučer čekićima jurišali na table ispisane ćirilicom?"

"Sve ima dodatni šarm utoliko što se ustaško-četničko bratstvo uspostavljeno između dvojice historičara – jednoga iz Zagreba, drugog iz Beograda – savršeno ogleda u produkciji izdavačke kuće koja će štampati Dimitrijevićeve knjige. Nakladničko poduzeće primjerena naziva ‘Despot Infinitus’ u svom asortimanu već ima naslove što ih potpisuju ustaški velikani Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić, pa adorant četnika Mihailovića i kvislinga Nedića dolazi kao poručen.

Kanta gustoga revizionističkog gliba, kanta radikalnog antikomunizma, kanta romantične naklonosti prema masovnim ubojicama, i eto vezivne mase koja tu knjišku građu čvrsto drži na okupu. Od potpuno je istog materijala načinjena i spona između hrvatskoga ministra i njegova intelektualnog druga iz Beograda: gospoda historici su se prepoznali po liniji svojih snažnih afiniteta prema fašizmu."

"Za ratoborne hrvatske desničare, međutim, to nije povod nerviranju; potez ministra kulture, novaka u politici, ne tretiraju čak ni kao pročetničku grešku. Poštujući međunavodne konvencije, umjesto na četnike, oni su nabrušeni na ‘četnike’."

"Stvari stoje tako da radikalna hrvatska desnica – dakle ona koja stanuje u političkome centru – ‘četničkim’ smatra angažman aktivista Radničke fronte, uključujući njihovu ambiciju da obožavatelja Draže Mihailovića inkomodiraju u javnome nastupu. Jednako kao što, upravo zbog njihove antinacionalističke vokacije, ‘četničkima’ proglašava Novosti – jer takva markacija olakšava strijeljanje – dok izravno uključivanje deklariranoga četničkog propagandista u hrvatsku kulturnu industriju, pa još i dodjelu honorara iz hrvatskoga državnog budžeta, dočekuje nečujnim aplauzom. Važeća međunavodna pravila, ponovimo, takva su da oni koji u Hrvatskoj proganjaju ‘četnike’, paktiraju s četnicima.

Uzajamna prehrana hrvatskoga i srpskog nacionalizma nije nikakva novost, štoviše, ona je jedan od temelja balkanske drame. Kvalitetno je opisana još onom drevnom naslovnicom Ferala s dva majmuna u postelji, a od skorijih inscenacija osobito je upečatljiva bila nesuzdržana radost Aleksandra Vučića koji je kao prvi od svjetskih državnika Tomislavu Karamarku čestitao izbornu pobjedu, i to prije nego su službeni rezultati bili objavljeni.

Kada ta solidarna ispomoć nije iskazana kroz direktnu suradnju i trgovačku razmjenu – kakva je bila, na primjer, preprodaja nafte za tenkove u zadnjem hrvatsko-srpskom krvoproliću – nastupa u formi lažnog antagonizma, pa će se, recimo, na film Jakova Sedlara o ustaškome rekreacijskom centru u Jasenovcu skladno nadovezati naricaljka Tomislava Nikolića o sedamsto hiljada ubijenih Srba, naime: svrha je Sedlarova vulgarnog revizionizma i Nikolićeve žrtvoslovne pornografije u tome da jedno drugom osiguravaju alibije.

Utoliko je riješenost ministra Hasanbegovića da na svoju ustašku kapu zatakne Dimitrijevićeva dvoglavog orla tek prikladno groteskni dovršetak stare priče. Interesantnija je kao još jedan prilog koji ukazuje na golu laž hrvatskoga nacionalističkog narativa i senzacionalni debakl svih domoljubni fantazija: od premijera koji ne zna hrvatski jezik, jer mu kao stranome plaćeniku i ne treba, preko ministra kulture koji financira četnike, pa do Vrhovnoga domoljuba koji prodaje vitalne interese svoje zemlje za sumu od pišljivih 60.000 eura, ZA JUDINE ŠKUDE, kao zadnji žicar…"

Viktor Ivančić – intervju

"Sam po sebi, Hasanbegović je nitko i ništa. Duhom siromašni pripadnik intelektualnog polusvijeta izvučen s dna kace u kojoj se kiselila hrvatska državotvorna ideologija iz ranih četrdesetih godina prošloga stoljeća. Temeljna Hasanbegovićeva funkcija u aktualnoj vlasti – bez obzira na velike operativne ovlasti koje ima u polju kulture i medija, i koje on uvelike koristi služeći se metodama ognja i mača – stoga je prije svega simbolička. On je poruka. On je simptom novoga doba i novoga historijskog početka. Utjelovljenje regresije kojom ima biti obilježena i zapečaćena budućnost. Preko njega je trebalo dati do znanja da će onaj tko se čvrsto drži endehazijskih svjetonazorskih klišeja biti ne samo “normaliziran” – dakle izmješten s margine u političko središte – nego i predodređen za najviše društvene titule. Hasanbegovićeva moć utoliko proizlazi iz naravi sistema, a sistem, štiteći ga, brani vlastitu suštinu. Ta suština iskazuje se kroz ubrzanu reustašizaciju društva, koja je toliko sveobuhvatna i zgusnuta da ne ovisi o inicijativi jedne ili dviju političkih figura, nego se mirne duše može govoriti o današnjoj Hrvatskoj kao o nedorečenoj NDH. Ova vlast pokazuje kako joj je NDH neostvareni san, kojemu ona svim silama teži, ali je u punoj realizaciji ometaju kakav-takav demokratski legitimitet i međunarodna pravila igre – poput parlamentarnih izbora, konvencija o ljudskim pravima i sličnih tričarija – koje nema snage u potpunosti sabotirati."

"Bratstvo hrvatskih i srpskih šovinista je ovdje konstanta, to je sam temelj balkanske drame. Mogu vam ponuditi svježiji primjer, koji gotovo da ima aromu karikature. Hasanbegovićevo Ministarstvo kulture, naime, nedavno je financijski sponzoriralo čak tri knjige koje potpisuje – kao autor i kao koautor – beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Milana Nedića i Draže Mihailovića, i to u značajnome iznosu od 32 tisuće kuna. Istovremeno su na natječaju odbijene knjige mnogih poznatih “anacionalnih” pisaca iz Hrvatske, od Daše Drndić do Ivice Đikića. K tome, knjige Bojana Dimitrijevića objavljuje nakladnička kuća prikladna naziva “Despot Infinitum”, koja je nedavno štampala i “Doživljaje” Ante Pavelića. Zar to nije dražesno? Zar nije dirljiv način na koji se ljubitelji ustaša i četnika, uzurpirajući sredstva poreznih obveznika, čak i materijalno ispomažu po liniji zajedničke naklonosti prema fašizmu?"

Predsjednice, Tuđman je rekao nešto sasvim drugo o nastanku Hrvatske

"Moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana... Moramo strogo odvojiti antifašizam od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima", rekla je jučer predsjednica Grabar-Kitarović pozivajući se na Franju Tuđmana. No, Arsen Bauk podsjeća što je točno rekao dr. Tuđman na osnivačkoj skupštini HDZ-a 1989.: "Moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je, pa treba i dalje da se temelji, na pozitivnim, preporodnim, slobodarskim tradicijama: starčevićanskoga hrvatskog povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te na vizijama ali i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, i slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a."

Samo pitanje jesu li se početkom devedesetih u rovovima kontra agresora na Hrvatsku skupa našla djeca nekadašnjih ustaša i partizana upravo je bespredmetno. Nema se tu što sporiti, i statistički je vrlo vjerojatno da jesu. Kao što je statistički vjerojatno da su oni ujedno bili i praunuci nekadašnjih narodnjaka, mađarona, autonomaša ili pravaša. Ali zajedništvo praunuka, unuka i djece protiv agresora ne pomiruje suštinski suprotstavljene nazore njihovih pradjedova, djedova, očeva (uostalom, niti same djece, kakvi god već njihovi nazori sada bili, jer tko kaže (i pri tom, velim, podvaljuje) da su nužno isti kao i njihovih predaka?), niti abolira i pod tepih mete eventualne zločine njihovih predaka, bilo ustaške bilo partizanske. A upravo je to bila Tuđmanova agenda, ustaške pomesti pod tepih pomirbe.

Tomislav Klauški: Sami su pustili zloduha iz boce i neće ga tako lako u nju vratiti

"Za početak, krenimo od toga da je licemjerno upozoravati na "podjele koje razdiru hrvatsko društvo", a onda završiti govor podjelom na "drage Hrvatice i Hrvate, u domovini i inozemstvu, i pripadnike svih manjina".

Mogli su svi oni biti hrvatski građani, ali u proklamiranom zajedništvu uvijek je dobro dati manjini do znanja tko je većina.

No kamo sreće da je to jedina problematična stavka u sinoćnjem isforsirano dramatičnom i komično preglumljenom obraćanju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Nije sporan bio samo stil koji je izgledao kao nekakva parodija državničkog stava, već je predsjednica Republike po tko zna koji puta upadala u kontradikcije, gađala krivu metu, promašila teze.

I što se više trudila, mahala rukama, unosila se u kameru, piljila u blesimetar, to je izgledalo sve gore."

"Uglavnom, koliko god se predsjednica trudila popraviti stvari, smiriti strasti, pomiriti sukobljene strane, ona to naprosto više ne može učiniti jer je i sama u tome sudjelovala. A i još uvijek sudjeluje.

Političarka koja je pomoću "zloduha" osvojila vlast, ne može se odreći tog "zloduha" kojem duguje vječnu zahvalnost."

Boris Dežulović: Jedan dan Ivana Baldasara

"Recite: nije li divno kako se život otvoreno zajebava sa splitskim gradonačelnikom?

Moglo bi se, istina, reći i da se to s Ivom Baldasarom zajebava Zoran Milanović, ali poznajući tog arogantnog aparatčika i nervčika, teško da je splitsku partijsku ćeliju namjerno rasformirao na dan gradskog patrona. Uostalom, da taj sociodemopatski um ima još i smisao za humor – kakav, recimo, ima Baldasarov tegobni život - splitski bi ogranak svečano zatvorio prije mjesec dana, 10. travnja, sve uz vijenac za pale drugove."

"Na taj bi „znakovit“ i „neočekivan datum“, eto, Zoran Milanović – samo da ima smisla za humor - raspustio splitski SDP, tako bi on odgovorio Ivi Baldasaru da mu išta odgovoriti uopće ima. Da je onomad - i kad je splitski gradonačelnik fašistički spomenik otvarao baš na Dan pobjede nad fašizmom, i kad je vijenac pod njega polagao baš na dan NDH - predsjednik SDP-a imao reći išta osim: „Nemam komentara“.

Da je, eto, imao avnojevska jaja – pardon, nojevska – poput, recimo, Ive Baldasara, pa da kaže kako ga je „duboko pogodio tajming“, i kako je polaganje vijenca jedinici nazvanoj po ratnom zločincu, pod nacističkim pozdravom i na dan uspostave fašističke države, kako ono, „jasna poruka građanima Splita.“

Ovako, prostor demokratske razmjene mišljenja u autohtonoj hrvatskoj socijaldemokraciji sveo se na šizofrenog Ivu Baldasara i njegove bučne javne svađe sa samim sobom, u kojima – kako smo vidjeli – ne štedi ni sebe ni protivnika."

Viktor Ivančić: Fašisti i reformisti

"Svi su dakle na svoj način suglasni: umjesto da je već dobrim dijelom reformirana, Hrvatska je i dalje deformirana; skvrčila se u jugoistočnome zapećku Europe kao obogaljena sirotica, kao nakazno dijete ugledne obitelji, kao ožiljak na kirurški zategnutom licu, pa neutješno tuli, lije krokodilske suze, kupa se u slapovima autentične nesreće, i tek svako malo – više od jada nego od srdžbe – usklikne „Za dom spremni“.

Razlog stagnaciji svakako je raskošan pičvajz u vladajućim redovima, dosad nezabilježeni rat svih protiv sviju, onaj tip koordinacije u kojem akteri jedan drugoga toliko efikasno stišću za jaja da je donošenje bilo kakve odluke već i fizički nemoguće."

"Za razliku od premoćne većine, držim da je to fantastično postignuće vladajuće garniture. Hibernacija planiranih reformskih zahvata najbolje je što se Hrvatskoj u ovome trenutku moglo dogoditi. Paralizu rada aparata vlasti doživljavam kao spasonosnu, makar možda i nezasluženu, blagodat. Jedina stvar zbog koje hrvatskoj vladi treba odati priznanje jeste učinkovita sabotaža reformi koje je obećala. Veličina njezina uspjeha leži u pogaženim zakletvama."

"Dok razmišljam o perjanicama nove oligarhije ne mogu se odlučiti jesu li mi odvratniji zato što su fašisti ili su mi simpatičniji radi toga jer su nesposobni. Kako god bilo:

Reforme se ne provode, i to je odlično!"

Boris Dežulović: Kao Ce Tung

"Taj, eto, veliki jubilej – pedesetu godišnjicu Maove svibanjske obznane i slavne Kulturne revolucije – svečano i radno ovih dana u Hrvatskoj obilježava vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om, i na repu s Mostom, provodeći temeljitu obnovu hrvatske države, Reformu života i nemilosrdni obračun s kontrarevolucijom, koja je u kulturne ustanove, državnu televiziju, nezavisne medije, škole i fakultete prodrla, shvatili ste, s namjerom da restaurira Jugoslaviju."

"Jedina je tako razlika između Maove i Karamarkove kulturne revolucije ona nominalna: kineska je bila komunistička, a hrvatska je antikomunistička. Riječ je, međutim, o sinonimima, jer HDZ-ov je antikomunizam i po formi i po sadržaju posve komunistički. Mantra iz Karamarkove Crvene knjižice, ‘mi smo protiv svakog totalitarizma!’, ispražnjena je od značenja i izvedena u vlastitu unutrašnju suprotnost na isti način na koji su do njene suprotnosti komunisti ispraznili mantru o ‘demokraciji’."

"Kad stoga HDZ u antikomunističku Veliku katoličku kulturnu revoluciju kreće s takvih, dakle vrlo kineskih ‘demokratskih’ i ‘antitotalitarnih’ pozicija, ona je po sadržaju suštinski totalitarna i antidemokratska, a po formi upravo – komunistička. S Maovim Ge mingom, najzad, osim historiografske dramaturgije dijeli i ambiciju: obračun s dekadentnom zapadnom ‘ultrademokracijom’ – u našem slučaju s devijacijama poput sekularizma, ateizma ili gay brakova – te temeljitu preobrazbu društva i povratak izvorištima revolucije, u našem slavnom slučaju ‘Domovinskom ratu, braniteljima, našim poginulima, političkoj doktrini dr. Franje Tuđmana i velikom djelu Gojka Šuška’. Ili, kraće, ‘biblijskim vrijednostima’.

Takva reforma – Maova Reforma života – jedina je zapravo reforma koja HDZ istinski zanima i koju istinski provodi."

"Poslao bi valjda Karamarko znanstvenike, profesore i studente i u tvornice, samo da koja još radi: jedino valjda zlosretni splet povijesnih okolnosti sprječava ga tako da veličanstvenu Kulturnu revoluciju i dovrši, pa da novinare, umjetnike i intelektualce otuđene od ‘biblijskih vrijednosti’ pošalje na preodgoj u radne logore, a izdajnike ‘političke doktrine dr. Franje Tuđmana’ – ili barem one koji se ne bi odmah sami ubili – pred streljačke vodove.

Baš kao nekad, kao u Narodnoj Republici Kini sretne 1966.

Kao Ce Tung."

Hrvoje Marjanović: Velimire, to je samo laser!

"Radi se o velikom problemu krajnje desnice koja gubi zdrav razum svaki puta kad netko pokuša biti duhovit na njihov račun. Obični će ljudi čuti, pročitati ili pogledati, zaključiti da ih boli kurac i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jer nije. Ovi likovi ne.

Oni jednostavno ne mogu pojmiti da je netko sposoban kritički se osvrnuti na negativnosti vlastitog naroda, a da pritom ne zaluta na mračnu stranu gdje domoljublje postaje najcrnje udbaško jugoslavenstvo (ili što već). Kako je moguće u isto vrijeme voljeti vlastiti narod i prezirati njegovu zatucanost? Kako? Nemoguće. To mora biti UDBA, klasično jugoslavlje ili direktiva iz Beograda. Nema drugog objašnjenja.

Stoga, ne treba biti iznenađen kad isti ti ljudi ne mogu detektirati daleko složenije pojave. Humor i satira ih redovito zbunjuju jer radi se o desničarskom kriptonitu, kompleksnom obliku izražavanja koji ih gotovo redovito razdire iznutra i izaziva neopisivu frustraciju i unezvijerenost.

Jeste li ikad zajebavali mačku laserom? Identična se stvar događa ovim likovima kad prema njima usmjerite zrake zajebancije. Vide točku koja se miče, ali ne mogu dokučiti zašto je tu, tko ju je poslao i o čemu se zapravo radi pa uokolo mlataraju šapama i ljutito je pokušavaju uhvatiti, razderati, razmontirati i stati joj na kraj.

I možete do sutra urlati "Velimire, ne ljuti se, to je samo laser", ali uzalud, hvatat će tu jebenu crvenu jugo-komunističku točku svaki put kad je ugledaju.

Nažalost, ovo već odavno nije igra."

"Kasandra u grčkoj mitologiji bila je kći trojanskog kralja Prijama i kraljice Hekabe u koju se zaljubio Feb Apolon, grčki bog proroštva i liječenja.

Apolon je, zaljubivši se, dao Kasandri dar proricanja budućnosti, a ona je na njegovu ljubav uzvratila hladnoćom zbog čega ju je prokleo tako da se na njezina proročanstva nitko ne obazire i da im nitko ne vjeruje. Njezina su proročanstva postala izvor velike boli i frustracija. Ponekad je to prikazano simboličnim Apolonovim pljuvanjem u njezina usta. U Eshilovoj drami Agamemnon Kasandrin lik govori da je prekršila obećanje da će mu postati družica.

U drugoj inačici mita, provela je noć u Apolonovu hramu sa svojim bratom blizancem, a hramske su joj zmije polizale uši tako da je mogla osluškivati budućnost. Ovo je česta tematika u grčkoj mitologiji, premda češće donosi dar razumijevanja životinjskog govora, a ne budućnosti.

Kasandra je predvidjela uništenje Troje, ali nije ih mogla spriječiti. Upozorila je Trojance o trojanskome konju i Agamemnonovoj smrti, ali njezina je obitelj mislila da je poludjela. U nekim se inačicama donosi da su je zbog toga i držali zatvorenom. Koreb i Otron pomogli su Trojancima jer su voljeli Kasandru. Ona je ujedno bila i prva koja je vidjela mrtvo tijelo svoga brata Hektora nakon što je doneseno u grad.

Nakon razrušenja Troje, potražila je utočište u Ateninu hramu gdje ju je silovao Ajant mlađi.

Kasandru je potom kao konkubinu uzeo kralj Agamemnon. Kao što donosi i Eshil u Agamemnonu, Klitemnestra, Agamemnonova žena bila je ljubomorna na nju. Dok je još Agamemnon bio u ratu, Klitemnestra je ljubovala s Egistom i odlučila ubiti svoga muža, ponajprije zato što je žrtvovao njihovu kći Ifigeniju. Kasandra je upozorila Agamemnona na njegovu smrt. Kad su se oboje vratili u Mikenu, Klitemnestra ih je ubila. Neki izvori govore da je Egist ubio i Agamemnonove i Kasandrine blizance - Teledama i Pelopsa."

Nina Ožegović - Glumačka ikona Mira Furlan: Treba imati muda za boriti se s prostacima

"U sudbini Kasandre uočljiva je sličnost s vašom životnom pričom, kao i s pričama ostalih umjetnika i intelektualaca, pogotovo žena, koji su početkom ‘90-ih bili proganjani u Hrvatskoj zato što su drukčije mislili. Kako iz današnje perspektive gledate na te događaje?

Nad ovim sam pitanjem zastala, pitajući se koliko puta i kako dugo treba pričati iste priče, koje kao da gotovo nitko ne uspijeva ni čuti ni razumjeti. Izgubila sam entuzijazam i energiju za pričanje te priče. Pokušala sam je napisati, ne bih li je se riješila, ne bih li je se oslobodila. Ono što je užasavajuće je to da, iako uporno pričamo istu priču i uvijek je iznova, iz tko zna kojeg razloga, odašiljemo u prazninu, stvarnost isto tako uporno ostaje nepromijenjena, ako ne i gora. Dakle, koji je smisao pričanja? Oni koji mogu čuti i razumjeti to su već učinili. Oni koji ne mogu čuti i razumjeti to nikad neće moći. A ipak stalno nešto govorimo, pišemo, dokazujemo, objašnjavamo, jednom rječju – i dalje se borimo, i u času kad je jasno da smo davno izgubili. Kao da smo potpuni luđaci. Kao da smo autistični, kao da uporno ne uspijevamo sagledati realno stanje stvari. S druge strane, možemo se tješiti time da svaka izgovorena riječ, pa i svaka misao koju pomislimo, na neki način mijenja stvarnost. Dakle, bez obzira na ishod, sama borba ima smisla. Možda ona jedina i ima smisla. Zato izuzetno cijenim političkokazališni angažman Olivera Frljića. Bez obzira na rezultate, ta je borba za nešto što zovemo pravdom i istinom sama po sebi vrijedna."

Ladislav Tomičić - Prvih 100 dana Vlade Hrvatske: Obračun sa svima koji ne misle kao Karamarko

"Tako je 3. svibnja 2014. godine (na Svjetski dan slobode medija!) govorio Tomislav Karamarko, u ono vrijeme predsjednik najveće oporbene stranke – HDZ-a, a danas Prvi potpredsjednik Vlade, reizabrani predsjednik HDZ-a i najmoćniji čovjek hrvatske vlasti. Dio hrvatske javnosti koji misli izvan okvira što ga je '90-ih nastojao nametnuti Tuđmanov i Šuškov režim - okvira omeđenog pojmovima bog, HDZ, domovina, nacija - ostao je zgrožen citiranom Karamarkovom izjavom. Novinski analitičari njegove riječi ocjenjivali su opasnima i nedopustivima, uz nezaobilazan optimizam teze da đavo ipak nije tako crn, da je riječ o neodgovornoj, borbenoj retorici kakvu HDZ-ovi prvaci redovito upražnjavaju u predizborno vrijeme. Vjerovalo se da će Karamarko nakon izbora spustiti loptu na zemlju. Danas, stotinu dana nakon formiranja vlasti pod palicom takozvane Domoljubne koalicije, svima je jasno da je Karamarko mislio ozbiljno, vrlo ozbiljno."