Marketing
Atroke uzor
Predsjednice, Tuđman je rekao nešto sasvim drugo o nastanku Hrvatske
"Moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana... Moramo strogo odvojiti antifašizam od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima", rekla je jučer predsjednica Grabar-Kitarović pozivajući se na Franju Tuđmana. No, Arsen Bauk podsjeća što je točno rekao dr. Tuđman na osnivačkoj skupštini HDZ-a 1989.: "Moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je, pa treba i dalje da se temelji, na pozitivnim, preporodnim, slobodarskim tradicijama: starčevićanskoga hrvatskog povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te na vizijama ali i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, i slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a."
"Moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana... Moramo strogo odvojiti antifašizam od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima", rekla je jučer predsjednica Grabar-Kitarović pozivajući se na Franju Tuđmana. No, Arsen Bauk podsjeća što je točno rekao dr. Tuđman na osnivačkoj skupštini HDZ-a 1989.: "Moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je, pa treba i dalje da se temelji, na pozitivnim, preporodnim, slobodarskim tradicijama: starčevićanskoga hrvatskog povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te na vizijama ali i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, i slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a."
Poučio je tako Bauk Predsjednicu, uz dodatnu uputu da Tuđmanove riječi sa osnivačke skupštine HDZ-a nauči napamet.
Jer doista, Tuđman je o nastanku Hrvatske rekao i ovo drugo. Preciznije, to je rekao povjesničar i partizanski general Tuđman koji je vrlo dobro znao da moderni svijet počiva na tekovinama antifašizma i parlamentarne demokracije pa da jednako tako javno, odnosno, po Ustavu treba počivati i moderna Hrvatska (jer na ikakvu službeno drugačiju državu taj isti svijet ne bi gledao blagonaklono).
Samo što je, avaj, nacionalist i narcisoid Tuđman u prvim sljedećim prilikama mantrao i ovu revizionističku frazetinu ustaše Maksa Luburića o pomirbi djece ustaša i partizana, floskulu najprostačkije vrste (za koju bi bablovski rekli da nije izraz nego zloupotreba) kojom je rehabilitirao ustašiju. A koju je (ideju o pomirbi), uz morbidnu ideju o miješanju kostiju, preuzeo od fašističkog mu uzora generalissimusa Franca.
Da bi ju evo i Kokošolinda sada hadezeovski pobožno, nekritički, šupljoglavo ponavljala upirući se kopirati uzora Franceka (a kojemu je uzor Franco).
Samo pitanje jesu li se početkom devedesetih u rovovima kontra agresora na Hrvatsku skupa našla djeca nekadašnjih ustaša i partizana upravo je bespredmetno. Nema se tu što sporiti, i statistički je vrlo vjerojatno da jesu. Kao što je statistički vjerojatno da su oni ujedno bili i praunuci nekadašnjih narodnjaka, mađarona, autonomaša ili pravaša. Ali zajedništvo praunuka, unuka i djece protiv agresora ne pomiruje suštinski suprotstavljene nazore njihovih pradjedova, djedova, očeva (uostalom, niti same djece, kakvi god već njihovi nazori sada bili, jer tko kaže (i pri tom, velim, podvaljuje) da su nužno isti kao i njihovih predaka?), niti abolira i pod tepih mete eventualne zločine njihovih predaka, bilo ustaške bilo partizanske. A upravo je to bila Tuđmanova agenda, ustaške pomesti pod tepih pomirbe.
Što je ono što ovdje bode u oči? Da su ove dvije suštinski suprotstavljene izjave savršen primjer kako je Tuđman o temeljima Hrvatske zborio kontradiktorno, ovisno pred kakvom je publikom i u koju svrhu nastupao. Pa bi se za pozivanje na takvog prijetvornog „piškio bi kakio bi i sjedio istodobno na dvije stolice“ Tuđmana reklo da je tim promašenije po onog tko se na njega nekritički poziva. Atroke da bi ikome razumnom bio uzor.
„Tuđman je bio obrazovan i kulturan čovjek, državnik od formata i to je razlika od onih koji su došli nakon njega", kaže glumac i prvi čovjek Histriona Zlatko Vitez.
Sukus sveprisutnog nekritičkog diskursa prosječnog obožavatelja Franjinog lika i (ne)djela: glorificiraju Franju uzimajući ga za mjeru „obrazovanja, kulture i državništva“, ne hvatajući povratnu ironiju. To što je Tuđman faktički bio obrazovaniji i kulturniji od onih koji su došli nakon njega (u okvirima matične mu stranke, ne i predsjedničke funkcije, tj. do Kolinde) ne znači da je sam bio dovoljno ili uopće obrazovan, kulturan i državnik od formata. Goli je fakt da je doktor povijesnih znanosti Tuđman unatoč diplomi bio i ostao zadrti provincijalni šovinist, pokondirena tikva i tiranosaur. Pa je tim poraznije po one sljednike od kojih je i takav bolji, a i po one koji ga idoliziraju, jer su već i Tuđmanovo obrazovanje, kultura i državništvo - šuplje tituliranje.
Inače, floskulu o navodnoj pomirbi Tuđman je u "domoljubni" (nacionalistički) diskurs uveo iz onih zloupotrebljavajućih programatskih pobuda, preciznije: mobilizacijskih (ratovi iziskuju topovsko meso) i osobnih.
Što se ovih osobnih pobuda tiče, Tuđman je dijelio istu slabost sa svojim španjolsko-fašističkim uzorom. Sanjao je isti vlažan san svih "wanna be" diktatora o ostavljanju traga u povijesti (čiju bi službenu verziju sam ispisao). Koristio je suštinski podmukao modus operandi da svoj konkretan projekt zloćudnog hadezeovskog saveza starih Manolićevih udbaša i Šuškove ustaške emigracije, tj. interesnu koaliciju ustaša i partizana (i to ne njihove djece, već doslovno njih - osnivačkih ustaša i partizana HDZ-a na čelu sa samim Tuđmanom) - opravda, opere i falsifikatorski podvali kao patriotsko-demokratski temelj moderne hrvatske države, takav korijenski kriminalan HDZ kao njenu jedinu i od grijeha opranu stranku utemeljiteljicu (otud hadezeovske fantazme o ekskluzivi na domoljublje), a narcisoidnog sebe kao njenog svetog Utemeljitelja.
I zato mu je u osobnom interesu bilo vratiti, oprati i rehabilitirati ustašiju na mala vrata.
Kao što sam već iscrtala u tekstu Slijepa sljedba toboženizma (naslov je ujedno i imenovanje franjofilnog diskursa kojeg utjelovljuju Kolinda i Vitez):
„Problem je u samom počelu, u motivima koji su pokretali pojedince pri stvaranju RH i u nesankcioniranju, odnosno, čak i poticanju zloćudnih elemenata šovinizma.
Vandali koji razbijaju ćirilične ploče, nažalost samo traže provedbu upravo onog što im je i sam Tuđman (HDZ) od početaka obećavao provesti i ozbiljno na toj provedbi radio – igrokaz demokracije pred svijetom."
"Osim transkriptirane i jasno izrečene zloćudne namjere prema hrvatskim Srbima, neprobavljiva ogavnost Tuđmanovog toboženizma leži upravo - u odnosu prema građanima Hrvatske (dakle prema svim građanima RH, prema njihovoj budućnosti), odnosno u onoj startnoj figi U džepu. Ogavnost leži u prevari tadašnjeg državnog vrha, opskurnoj sviti na čelu sa Tuđmanom, koja nije birala sredstva pri ostvarenju zacrtanih ciljeva. Ogavnost leži u činjenici da je HDZova vrhuška stvaranju „demokratske i neovisne države“ svjesno pristupila neiskreno, kompromiserski, lažući, obmanjujući vlastiti narod, prevodeći vlastite građane žedne preko vode, obećavajući demokraciju nesmiljeno gazeći načela demokracije, ukratko, na prevaru - obrazlažući sebi i svim građanima Hrvatske da cilj (država) opravdava sredstvo (laž) i da je to ok. Da je ok:
1) s jedne strane paktirati / koalirati sa „manolićima“ (onom starom i svim mastima premazanom udbaškom gardom kriminalaca),
2) a s druge strane ogavnim neoustašlukom -koji najizravnije potire sva ljudska prava i demokratska načela- interesno podilaziti bogatoj emigraciji i njihovom žalu za Endehazijom, jer su od njih trebali izvući početni kapital - novac (i s tim su se ciljem poslanici HDZa besramno koristili zaista odvratnom šovino-retorikom i obećavanjem povlastica u budućoj Našoj, a zapravo Njihovoj Hrvatskoj; primjer: Mesić među Australcima).
Rijetki su od samog početka jasno vidjeli zloćudnost i netransparentnost namjera te temeljnu pokvarenost tog zapravo primitivno-makijavelističkog programa: Svim sredstvima do cilja, ako treba i sa crnim vragom, a kad dobijemo svoju državu, lako ćemo...
(čitaj: Kad dobijemo Svoju državu Mi odabrani Hrvati u njoj ćemo imati glavnu riječ, dominirati i diktirati, oglušujući se na ljudska prava manjina, političkih protivnika, radnika, a u konačnici i cijelog naroda ako stanu na put našim ciljevima).
Demokratska načela su tako pala kao žrtva Tuđmanovog i hadezeov(sk)og toboženizma praktički i prije nego što su zaživjela, pala su u Tuđmanovom paktiranju sa nasljednicima totalitarističkih sustava (komunizma i fašizma) i na interesnom huškanju na mržnju prema jednoj naciji. Toboženizam se i dan-danas direktno pronosi kao Tuđmanovo zloćudno naslijeđe kroz postupke razbijača ploča i kroz njihovu slijepu mržnju. Razbijajući dvojezične ploče oni pljuju na sve one koji su dali život za uljuđenu i civiliziranu Republiku Hrvatsku. I umjesto da daju obol upravo takvoj zemlji, oni pronose naslijeđe zloćudnih i beskrupuloznih likova koji su gradili navodno civiliziranu i demokratsku zemlju sa figom u džepu, koji su donijeli Ustav bez namjere da ga poštuju, koji su obećavali „tobože građanska prava“ tj. građanska prava samo na papiru, ukratko, koji su davali obećanja bez namjere da ih održe.
Tobože obećanje građanskih prava, tobože država koja svojim građanima jamči ta prava, a zapravo od samog starta - laž.
Zaključujem po stanju u kojem je zemlja, kolikogod sirov i primitivan bio, taj makijavelistički plan im je u potpunosti uspio.“
Ukratko, nije novost – Tuđman je lagao.
I ta mu je podvala u okviru HDZa i njihove biračke baze u potpunosti pošla za rukom (spomenici njegovom božanstvu i dalje idolopoklonički niču diljem zemlje kao frankesteini poslije kiše).
Laž je (p)oživjela i danas je znamo kao institucionaliziranu Istinu Nacionale, trenutni hrvatski kanon koji je zamijenio prethodni jugoslovenski (a što je najuočljivije u hrvatsko-nacionalističkom novogovoru/žargonu koji je samo zamijenio jugo-komunistički novogovor/žargon; nekadašnje floskule o bratstvu i jedinstvu, samoupravnom socijalizmu, svijetlim tekovinama naše narodne revolucije, najvećem sinu naših naroda i narodnosti itd. samo su ustupile mjesto onima o pomirenju djece ustaša i partizana, hrvatskoj državotvornosti i samosvojnosti, vjekovnim težnjama, tisućljetnom snu, istini o domovinskom ratu, ocu domovine itd.).
Brižno njegujući esdepeovsku tradiciju sudioništva u hadezeovom falsifikatu, SDP im pri tom, svojom beskičmenjačkom tradicijom politikantskog dodvoravanja istoj desnoj bazi (tuđmanofilima), nije uskraćivao dati i svoje ruke (imenovanje aerodroma i sl.).
I Bauk je svjesno ili nesvjesno nastavio istim drumom.
Pravilno je ocijenio da na laž i glupost (iz Kolindinih usta) treba reagirati razbijanjem laži, no pri tom nije precizirao što je laž.
Pa učinimo to ovdje.
Dakle, nije laž da je Tuđman koristio floskulu o pomirbi (jer ju je koristio) - laž je sadržana upravo u samom dvoličnom i beskrupuloznom Tuđmanu (na kojeg se Kolinda poziva). A pobijanjem nacionalističkog Tuđmana partizanskim generalom Tuđmanom (kojim Bauk upućuje Kolindu da ne baljezga), priložen je i dokaz te laži zvane Tuđman.
Pa kad Bauk reagira na predsjedničinu promašenost – dobro čini.
No kad Bauk upućuje predsjednicu da uči napamet (iako joj ne bi bilo suvišno) - krivo čini.
Isticanjem Tuđmanove partizanske strane a prešućivanjem one fašofilne, Tuđmana se i dalje diže na autoizgrađeni mu pijedestal Bezgrešno Mudrog Oca Domovine, umjesto da se samu floskulu o pomirbi razotkrije upravo kao ono što jest - fašističku mudroserinu i revizionistički kretenizam par excellence već na samom joj falsifikatorskom izvoru.
Stoga, umjesto da je pozvao predsjednicu da uči napamet, Bauk ju je trebao uputiti da - uključi mozak. Jer bubetati napamet potpuno je besmisleno bez kritičkog promišljanja (kojim je KGK kronično deficitarna).
Post je objavljen 16.05.2016. u 22:30 sati.