Viktor Ivančić: U na šubari
"Zašto izostaje opravdani bijes hrvatskih desničara i nacionalista? Gdje je nestala ta pravednička srdžba? Gdje su beretke i megafoni? Gdje su naoštrene kljove? Gdje su stisnute pesnice i zakrvavljene oči? Gdje su invalidska kolica? Gdje je šator okićen šahovnicama, zastavama i ratnim relikvijama u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici? Gdje su transparenti koji optužuju za izdaju? Gdje su uvrede i psovke kojima ogorčeni prosvjednici zasipaju hrvatskoga ministra kulture?
Nikakvu sličnu reakciju nije uzrokovala vijest što bi, prema lakonskoj logici, trebala uznemiriti osjetljive domoljubne duše i natjerati im krv u lica. A vijest ima takav iritacijski potencijal da bi se (kada bi ta žanrovska varijanta postojala) mogla podvesti pod informativnu karikaturu: Zlatko Hasanbegović, ministar kulture u Vladi RH, izdvojio je iz državnoga budžeta značajnu sumu od 32.000 kuna da se u Hrvatskoj objave čak tri knjige koje – što kao autor, što kao koautor – potpisuje beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Draže Mihailovića, vođe četničkoga pokreta, te Milana Nedića, šefa kvislinške srpske vlade u doba Drugog svjetskog rata."
"Elem – gdje je sada patriotski revolt? Gdje su raspižđeni branitelji? Gdje su vlasnici ‘rana koje su još svježe’? Gdje je bunt onih koji su tradicionalno alergični na pojave ‘četništva’ u hrvatskoj javnoj sferi, pa ga registriraju i tamo gdje ga nitko sa zdravim razumom ne uočava? Gdje je spontani ustanak onih što su, štiteći hrvatsku nacionalnu kulturu i hrvatski nacionalni identitet od ‘srbočetničkog zagađenja’, još jučer čekićima jurišali na table ispisane ćirilicom?"
"Sve ima dodatni šarm utoliko što se ustaško-četničko bratstvo uspostavljeno između dvojice historičara – jednoga iz Zagreba, drugog iz Beograda – savršeno ogleda u produkciji izdavačke kuće koja će štampati Dimitrijevićeve knjige. Nakladničko poduzeće primjerena naziva ‘Despot Infinitus’ u svom asortimanu već ima naslove što ih potpisuju ustaški velikani Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić, pa adorant četnika Mihailovića i kvislinga Nedića dolazi kao poručen.
Kanta gustoga revizionističkog gliba, kanta radikalnog antikomunizma, kanta romantične naklonosti prema masovnim ubojicama, i eto vezivne mase koja tu knjišku građu čvrsto drži na okupu. Od potpuno je istog materijala načinjena i spona između hrvatskoga ministra i njegova intelektualnog druga iz Beograda: gospoda historici su se prepoznali po liniji svojih snažnih afiniteta prema fašizmu."
"Za ratoborne hrvatske desničare, međutim, to nije povod nerviranju; potez ministra kulture, novaka u politici, ne tretiraju čak ni kao
pročetničku grešku. Poštujući međunavodne konvencije, umjesto na četnike, oni su nabrušeni na ‘četnike’."
"Stvari stoje tako da radikalna hrvatska desnica – dakle ona koja stanuje u političkome centru – ‘četničkim’ smatra angažman aktivista Radničke fronte, uključujući njihovu ambiciju da obožavatelja Draže Mihailovića inkomodiraju u javnome nastupu. Jednako kao što, upravo zbog njihove antinacionalističke vokacije, ‘četničkima’ proglašava Novosti – jer takva markacija olakšava strijeljanje – dok izravno uključivanje deklariranoga četničkog propagandista u hrvatsku kulturnu industriju, pa još i dodjelu honorara iz hrvatskoga državnog budžeta, dočekuje nečujnim aplauzom. Važeća međunavodna pravila, ponovimo, takva su da oni koji u Hrvatskoj proganjaju ‘četnike’, paktiraju s četnicima.
Uzajamna prehrana hrvatskoga i srpskog nacionalizma nije nikakva novost, štoviše, ona je jedan od temelja balkanske drame. Kvalitetno je opisana još onom drevnom naslovnicom Ferala s dva majmuna u postelji, a od skorijih inscenacija osobito je upečatljiva bila nesuzdržana radost Aleksandra Vučića koji je kao prvi od svjetskih državnika Tomislavu Karamarku čestitao izbornu pobjedu, i to prije nego su službeni rezultati bili objavljeni.
Kada ta solidarna ispomoć nije iskazana kroz direktnu suradnju i trgovačku razmjenu – kakva je bila, na primjer, preprodaja nafte za tenkove u zadnjem hrvatsko-srpskom krvoproliću – nastupa u formi lažnog antagonizma, pa će se, recimo, na film Jakova Sedlara o ustaškome rekreacijskom centru u Jasenovcu skladno nadovezati naricaljka Tomislava Nikolića o sedamsto hiljada ubijenih Srba, naime: svrha je Sedlarova vulgarnog revizionizma i Nikolićeve žrtvoslovne pornografije u tome da jedno drugom osiguravaju alibije.
Utoliko je riješenost ministra Hasanbegovića da na svoju ustašku kapu zatakne Dimitrijevićeva dvoglavog orla tek prikladno groteskni dovršetak stare priče. Interesantnija je kao još jedan prilog koji ukazuje na golu laž hrvatskoga nacionalističkog narativa i senzacionalni debakl svih domoljubni fantazija: od premijera koji ne zna hrvatski jezik, jer mu kao stranome plaćeniku i ne treba, preko ministra kulture koji financira četnike, pa do Vrhovnoga domoljuba koji prodaje vitalne interese svoje zemlje za sumu od pišljivih 60.000 eura, ZA JUDINE ŠKUDE, kao zadnji žicar…"
Viktor Ivančić – intervju
"Sam po sebi, Hasanbegović je nitko i ništa. Duhom siromašni pripadnik intelektualnog polusvijeta izvučen s dna kace u kojoj se kiselila hrvatska državotvorna ideologija iz ranih četrdesetih godina prošloga stoljeća. Temeljna Hasanbegovićeva funkcija u aktualnoj vlasti – bez obzira na velike operativne ovlasti koje ima u polju kulture i medija, i koje on uvelike koristi služeći se metodama ognja i mača – stoga je prije svega simbolička. On je poruka. On je simptom novoga doba i novoga historijskog početka. Utjelovljenje regresije kojom ima biti obilježena i zapečaćena budućnost. Preko njega je trebalo dati do znanja da će onaj tko se čvrsto drži endehazijskih svjetonazorskih klišeja biti ne samo “normaliziran” – dakle izmješten s margine u političko središte – nego i predodređen za najviše društvene titule. Hasanbegovićeva moć utoliko proizlazi iz naravi sistema, a sistem, štiteći ga, brani vlastitu suštinu. Ta suština iskazuje se kroz ubrzanu reustašizaciju društva, koja je toliko sveobuhvatna i zgusnuta da ne ovisi o inicijativi jedne ili dviju političkih figura, nego se mirne duše može govoriti o današnjoj Hrvatskoj kao o nedorečenoj NDH. Ova vlast pokazuje kako joj je NDH neostvareni san, kojemu ona svim silama teži, ali je u punoj realizaciji ometaju kakav-takav demokratski legitimitet i međunarodna pravila igre – poput parlamentarnih izbora, konvencija o ljudskim pravima i sličnih tričarija – koje nema snage u potpunosti sabotirati."
"Bratstvo hrvatskih i srpskih šovinista je ovdje konstanta, to je sam temelj balkanske drame. Mogu vam ponuditi svježiji primjer, koji gotovo da ima aromu karikature. Hasanbegovićevo Ministarstvo kulture, naime, nedavno je financijski sponzoriralo čak tri knjige koje potpisuje – kao autor i kao koautor – beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Milana Nedića i Draže Mihailovića, i to u značajnome iznosu od 32 tisuće kuna. Istovremeno su na natječaju odbijene knjige mnogih poznatih “anacionalnih” pisaca iz Hrvatske, od Daše Drndić do Ivice Đikića. K tome, knjige Bojana Dimitrijevića objavljuje nakladnička kuća prikladna naziva “Despot Infinitum”, koja je nedavno štampala i “Doživljaje” Ante Pavelića. Zar to nije dražesno? Zar nije dirljiv način na koji se ljubitelji ustaša i četnika, uzurpirajući sredstva poreznih obveznika, čak i materijalno ispomažu po liniji zajedničke naklonosti prema fašizmu?"