solitudine
Možda da ostaneš.
Nebo je poplavilo
Nego reci, kako je
Za tvoje oči magla ova
Kako vadiš blues iz srca
Ostavljaš li nokturna u sebi?
Možda da ostaneš.
Ne znam dobre riječi.
U noći molim da me ne otkriju.
Ujutro sam pjesnik, skladam
Hladnjikave balade o pogubnostima
Kažem vjetru što je bilo
Zašto sam sinoć ostao na cesti
Zato što sam mislio o tebi.
Oblak je problijedio
Nego reci, kako je
Biti tamo gore, kada lako je sve
Duša puna perja i ne postoji
A ljubav voliš i baš voliš Je
Možda da ostaneš?
Volim kako sjedili smo u kafiću
Koji znao je naša imena
Onako kako malotko ih zna
I kava je imala okus po tebi.
Nego reci,
Kako bi bilo da ostaneš?
Pogrešno si shvatila da lutam
Neću, obećajem, vratit ću se
Nebo je čađavo, a oblaci su djeca nakon igre
Možda si ti
Ona koja zna kako sam.
Želim
Želim se imati kraj tebe
Želim se zadržavati bezobrazno dugo
Pomicati korake ka nesuvisloj sreći
Koja dođe kada si tu
Želim biti treban od tebe
Želim biti zaželjen
Želim se usuditi poželjeti
Da me želiš onako kako ja bih želio
Kako željeli bi oni koji vide kroz nebo
Ravno u snove, i ne propitkuju
Želim se zateći uz tebe
Želim da me zatekneš tamo
Kada svemir traži da svoj dio pustiš
Od sebe, za zvijezde, a nemaš više što
Želim biti nedostajan
Želim da budem nedostatan
Želim da sam premalo
I da uvijek želiš više od željenja
Željenja mene i mojih željenja tebe
Želim da najželiš.
Ja ću se pritom željeti od tebe
Za tebe ću se poželjeti
Jer želim da me želiš
I želim te.
Kad si ovdje, da si stvarno tu.
prepletenost..
Jutrom ću te sresti
Ti me sresti nećeš
Pletenica će ti igrati na plećima
I nikad, baš nikad nećeš
Prijeći preko crvenog
I motriti ću sve to
Tišinom svijesti
Poniznošću grobara
Kojeg doma čeka
Neka još tužnija žena
Kroz dan ću se saplitati sa tobom
S kosom tvojom
I prstima koje grizeš kao nasladu
Fali mi nešto da otkoči sve brane
Pa da poteknem, slobodno i bez cilja
I da ne krojim dan
Po siluetama tvog kaputa
Kojeg će doma skinuti
sretan čovjek
Navečer ću se spotaknuti o tebe
Istom kad zamrači, skinuti ću cipele
S nemoći sanjara
Kojeg u postelji čeka
Zauvijek neostvarivi san.
NE.DIRANJE
Već će nekako
Sivilo otresti se sa ramena kaputa
Ulašteni asfalt kojim
Balzamiram dušu i srce
Jednom će biti nevažan
I lak
Već ću nekako
Ne okrenuti se kada prođem
Ulicom, gradom, ponovo ulicom
Gdje smo tajili svoje srušene snove.
Nisi dala da vidim tvoju bol
A proplakala si jedno ljeto.
Još i sada
Tvoje suze otirem sa zavjesa
Sol što me grebe po jagodicama prstiju
Prinosim usnama
Skidam te sa zidova sobe
Pomičem te ulijevo kada sjednem na naslonjač
Podijelim s tobom kruh.
Već ću nekako
Tvoje tragove izlizati pogledima
Nediranjem ću te ukloniti iz postelje
U kojoj zagrljeni, iluzija i ja
Zaspimo poslije ljubavi.
Sve će nekako proći
Osim mene koji ne starim
Ni trena otkad
Dotakla si me.
Još čekam da me diraš.
Bezmjesnost
Hoću li ti ikad reći
ovu neizgovorenost u sebi
Pokazati ti mjesto na kojemu ne mogu
Sa sobom ni bez sebe biti
ovo vrijeme u kojem
Opet jednom kidam se sa sebe
Svaku poru kroz koju
Izlazim a ne izlazim van
Hoću li ti ikad prešutjeti
Ijednu laž kojom se obmanjujem
Pokupiti suze na brzinu
i gurnuti ih pod tepih neostvarene misli
U sobi od netraga
Na postelji na kojoj ne ljubimo se
U prilozima bez smisla
U pridjevima bez opisa
U svakom načinu na koji
Svakodnevno nemam te
Ni gdje ni kada
nigdje, baš nikada
Ja ne mogu sa tobom
Ni bez tebe biti
Hoću li ti ikad reći
Kako je šutnja blesava stvar
A čini se to je sve što trenutno imam
I što mogu potratiti bezveze
Hoću li ikada moći
Ne upropastiti i to?
mokrine...
Zapravo te nemam čime zadržati.
Poklopce od kiše pomaknuo sam na stranu
Da bih počeo vlažiti čelo lažima
Jer nemam što zapamtiti
Sve sam boli već potopio u mlaki doživota
Tupe i dosadne doskočice mislima
Sve sam stigao ishitreno izgubiti
Ne bih li izgubio tebe
A svijet vani prokišnjava.
Svijet suzi
Ulice ližu sjenovite zakutke
A zasjenjene dame ispod šešira
Proviruju.
Samome sam sebi skočio u usta
Opomenuo sam se za nastojanja
Zapravo sam ostao prazan
Uslijed silne raskoši neba
Nebo dariva
A svijet vani curi.
Koliko bi vela morao potrošiti
Da začepim usta golemoj zvijeri
U obliku tišine u utrobi
U obliku neimanja
I da se pritom stignem sabrati
Da obrišem čelo posljednji put?
Negdje među kapima kiše
Rastapaš se.
Svijet je već rastočen.
Ja sam opredjeljen za mokrine i maglu.
malosti.....
Iz ladice ću izvući korice sudbine
Priču koja donosi deja vu
Bio sam tu i nisam bio
Volio sam kada volio nisam
Prepoznao sam te
A ti si slična proljeću
U mome si svijetu svježa
Ali ipak ću prekinuti s tim.
Na kolodvorima još je usamljenih duša.
Uvečer su ljudi tako sami.
Kao što se crjepovi krovova u gradu naginju
Strovalit će se njihove suze na mene.
Bježim od tog.
Ljubavnik sam jednostavnih žena.
One u očima nose meke nijanse.
Lakše mi je nositi se s tim.
Na stanicama viđam boje betona
Usahlog cvijeća
Preslab sam za priče od asfalta.
Ostavljam grad pod kapom večeri
U mom je stanu toplo i čitam.
Na sljedećoj je stranici priča o nama
Već sam to doživio.
Nisam volio kada sam volio
Ali sam volio tebe
Istim strahom kojim zazirem od grada
Malosti su njegove upravo velebne
Jedna je suza dio globalnog plača.
A ja se smijem jer u sljedećem poglavlju
Čitam kako smo se upoznali.
Bilo je to na kolodvoru.
Priča bez sretnog kraja
Bila si dijete svezemnih roditelja
U krilu si bila mravu, zecu i strvinaru
Bila si biće podzemlja i nadzemlja.
Zrakasto si širila svoje poglede.
Onda si upoznala njega.
Bio je onozeman.
Izvansvjetski čovjek, može li se reći
Biću iz svemira odakle je
Iz zvijezda, iz planete, iz nebeske prašine.
Voljeli ste se sasvim prizemno.
Tjelesno i malo više od toga.
Dovoljno da vam se duše pomiješaju
Pa ti se vrate dijelovi tebe i njega
I u njemu su on i ti
I oboje ste neprisutni pomalo
Jer ste unuci sanjara.
Sve bi dobro bilo
Kad bi postojale priče sa sretnim krajem.
Nitko ih još nije uspio izmisliti.
Stoga ste ti i on
Morali krenuti svak svojim putem.
Ti pomalo sa njim
On previše sa tobom
U sebi, u vama
I oko vas
U noći, kad mjesec upali svjetla
Tamo u daljini
Iza nebeske uzbrdice pa još malo ulijevo
Vidiš dvije sjene i četiri ruke
Svaka sa svog kraja svijeta
Želi doseći onu drugu.
Jer je zapravo njena
I njegova
Njihova, svačija
Svugdje gdje ne želi biti
Svugdje pomalo u svemiru i svijetu.
Dovoljno zaboravljen
Zagnjurit ću prste u ljepljive dane
Kao iz meda izvlačiti žlicu sebe
Pomoliti glavu na svjetlo zlatnoumiljato
Odlučiti se ili promisliti
Jesam li dovoljno zaboravljen?
Neki su dani prohodni.
Kroz gustiš taštine
I oprezne mimohode zavisti
Prođem do čistine samoljudskosti.
I tamo sam neprisjećen.
Znaš li neproničnost uma i tijela
Ne može svaki dio od mene
Biti jednako tu, ma ne razumiješ
Omaklo mi se pomalo od uma
U šumskom krajoliku moje nerješenosti
Kao posjećeno deblo strši zaboravljeni razum.
Neki su dani neprolazni.
Pijem jutarnju kavu da bih pio jutarnju kavu.
Zaglavljen u jutru
s nogama duboko u čežnjama
Da me miris kofeina pogura u dan.
Zataknut u zemlju pogane neovisnosti
Čekam kišu da me zalije
I sunce da me osuši.
Jesi li me zaboravila dovoljno
Dovoljno dugo i dovoljno snažno?
Ili sam ti još u sjećanju
Na neke poljupce uleknute ti u usne
Na dodire uparene sa brojem drhtaja
Ispod tijela i iznad duše
Neopipljivo i suviše stvarno
Da bi me zapamtila…
