solitudine
prepletenost..
Jutrom ću te sresti
Ti me sresti nećeš
Pletenica će ti igrati na plećima
I nikad, baš nikad nećeš
Prijeći preko crvenog
I motriti ću sve to
Tišinom svijesti
Poniznošću grobara
Kojeg doma čeka
Neka još tužnija žena
Kroz dan ću se saplitati sa tobom
S kosom tvojom
I prstima koje grizeš kao nasladu
Fali mi nešto da otkoči sve brane
Pa da poteknem, slobodno i bez cilja
I da ne krojim dan
Po siluetama tvog kaputa
Kojeg će doma skinuti
sretan čovjek
Navečer ću se spotaknuti o tebe
Istom kad zamrači, skinuti ću cipele
S nemoći sanjara
Kojeg u postelji čeka
Zauvijek neostvarivi san.
