solitudine
NE.DIRANJE
Već će nekako
Sivilo otresti se sa ramena kaputa
Ulašteni asfalt kojim
Balzamiram dušu i srce
Jednom će biti nevažan
I lak
Već ću nekako
Ne okrenuti se kada prođem
Ulicom, gradom, ponovo ulicom
Gdje smo tajili svoje srušene snove.
Nisi dala da vidim tvoju bol
A proplakala si jedno ljeto.
Još i sada
Tvoje suze otirem sa zavjesa
Sol što me grebe po jagodicama prstiju
Prinosim usnama
Skidam te sa zidova sobe
Pomičem te ulijevo kada sjednem na naslonjač
Podijelim s tobom kruh.
Već ću nekako
Tvoje tragove izlizati pogledima
Nediranjem ću te ukloniti iz postelje
U kojoj zagrljeni, iluzija i ja
Zaspimo poslije ljubavi.
Sve će nekako proći
Osim mene koji ne starim
Ni trena otkad
Dotakla si me.
Još čekam da me diraš.
