solitudine
Dovoljno zaboravljen
Zagnjurit ću prste u ljepljive dane
Kao iz meda izvlačiti žlicu sebe
Pomoliti glavu na svjetlo zlatnoumiljato
Odlučiti se ili promisliti
Jesam li dovoljno zaboravljen?
Neki su dani prohodni.
Kroz gustiš taštine
I oprezne mimohode zavisti
Prođem do čistine samoljudskosti.
I tamo sam neprisjećen.
Znaš li neproničnost uma i tijela
Ne može svaki dio od mene
Biti jednako tu, ma ne razumiješ
Omaklo mi se pomalo od uma
U šumskom krajoliku moje nerješenosti
Kao posjećeno deblo strši zaboravljeni razum.
Neki su dani neprolazni.
Pijem jutarnju kavu da bih pio jutarnju kavu.
Zaglavljen u jutru
s nogama duboko u čežnjama
Da me miris kofeina pogura u dan.
Zataknut u zemlju pogane neovisnosti
Čekam kišu da me zalije
I sunce da me osuši.
Jesi li me zaboravila dovoljno
Dovoljno dugo i dovoljno snažno?
Ili sam ti još u sjećanju
Na neke poljupce uleknute ti u usne
Na dodire uparene sa brojem drhtaja
Ispod tijela i iznad duše
Neopipljivo i suviše stvarno
Da bi me zapamtila…
