solitudine
mokrine...
Zapravo te nemam čime zadržati.
Poklopce od kiše pomaknuo sam na stranu
Da bih počeo vlažiti čelo lažima
Jer nemam što zapamtiti
Sve sam boli već potopio u mlaki doživota
Tupe i dosadne doskočice mislima
Sve sam stigao ishitreno izgubiti
Ne bih li izgubio tebe
A svijet vani prokišnjava.
Svijet suzi
Ulice ližu sjenovite zakutke
A zasjenjene dame ispod šešira
Proviruju.
Samome sam sebi skočio u usta
Opomenuo sam se za nastojanja
Zapravo sam ostao prazan
Uslijed silne raskoši neba
Nebo dariva
A svijet vani curi.
Koliko bi vela morao potrošiti
Da začepim usta golemoj zvijeri
U obliku tišine u utrobi
U obliku neimanja
I da se pritom stignem sabrati
Da obrišem čelo posljednji put?
Negdje među kapima kiše
Rastapaš se.
Svijet je već rastočen.
Ja sam opredjeljen za mokrine i maglu.
