solitudine
Priča bez sretnog kraja
Bila si dijete svezemnih roditelja
U krilu si bila mravu, zecu i strvinaru
Bila si biće podzemlja i nadzemlja.
Zrakasto si širila svoje poglede.
Onda si upoznala njega.
Bio je onozeman.
Izvansvjetski čovjek, može li se reći
Biću iz svemira odakle je
Iz zvijezda, iz planete, iz nebeske prašine.
Voljeli ste se sasvim prizemno.
Tjelesno i malo više od toga.
Dovoljno da vam se duše pomiješaju
Pa ti se vrate dijelovi tebe i njega
I u njemu su on i ti
I oboje ste neprisutni pomalo
Jer ste unuci sanjara.
Sve bi dobro bilo
Kad bi postojale priče sa sretnim krajem.
Nitko ih još nije uspio izmisliti.
Stoga ste ti i on
Morali krenuti svak svojim putem.
Ti pomalo sa njim
On previše sa tobom
U sebi, u vama
I oko vas
U noći, kad mjesec upali svjetla
Tamo u daljini
Iza nebeske uzbrdice pa još malo ulijevo
Vidiš dvije sjene i četiri ruke
Svaka sa svog kraja svijeta
Želi doseći onu drugu.
Jer je zapravo njena
I njegova
Njihova, svačija
Svugdje gdje ne želi biti
Svugdje pomalo u svemiru i svijetu.
