tessi
i ini


Znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek netko plače?
Znaš li da postoje mjeseci iz kojih se ljudi ne vraćaju? Ali, nećemo o tima. Već o tebi. Kako si samo ohol u svom obećanju novog početka, razmetljiv u svom propadanju, prelijep dok prolazim tobom sazdana od suza. Kako koketiraš s tuđim tugama čineći ih podnošljivijima svojim smislom za estetiku.

Ti si mi Biografija gladi, Fowles i jedno zgužvano crno popodne. Toliko ti dajem. Jer nisam darežljiva kao ti. Jer sam tad mimikrijom posve ušla u tebe, svojim vlasima iz kojih sam posve izvukla boju u intenzivno narančastu na suncu, a boju mokrog zgaženog lišća u tami.
Jer si me posjedovao.
Bila sam gladna i bila sam daleko. Hodala sam svojim gradom kročeći jednim drugim. I obratno. Tom sam glađu u autobusu progutala knjigu o neutaživosti. Neutaživa, na to sam se ime odazivala plijeneći pažnju tvojoj okrutnosti. Tom sam neutaživošću iscijedila sivilo iz tvojih prstiju i naslikala sjenke.
Da se znam vratiti.
A vraćala sam se refleksno, dozvavši uvijek isti grč koji bi me u maniri najelegantnijeg time machinea katapultirao ravno u tvoje srce. I kad sam polako zaboravljala, znala sam da postoji u meni ta prečica.

Jutros sam hodala svojim gradom ne kročeći nijednim drugim. Magla je opnom zaštitila more od neba, otoke od mora i mene od sebe. Jer su me dvije godine magle podsjećale na tebe. Jutros sam pomislila kako je sve dobro ispalo i kako nisi baš negativac. Ako i jesi, onda si od onih koji na kraju filma iskupe svoju surovost. Magla je usisala prečicu do tebe, orijentirala sam se prema sjenkama; one su uvijek u meni, samo im je san sve duži. Grč je nestao kao rujnom 2012-e odnešen. A i ranije, mnogo ranije, samo sam zaboravila provjeravati.

Bio si zaista težak. Htjela sam te ukinuti. Nekim dekretom prema kojem jeseni smiju pustiti samo određenu količinu tuge u krvotok, a sve iznad toga podliježe oštrim sankcijama.
Htjela sam te izbrisati. Jer si bio kolekcionar mojih padova.
Htjela sam te ubiti u nekom westernu. Ali nisam gledala westerne.
Gledala sam Almodovara i plakala. To si mi ti. Almodovar i suze.

Pričaj sa mnom. Izvadi svoje otupljene oštrice na stol, poredaj svoje kirurške instrumente kojima si secirao bujice mojih riječi vraćajući mi one najgore u snove, pripremi nam jedan stol na propuhu i neka lišće leprša oko nas; želim potpuni ugođaj dok ti budem vraćala tvoje riječi.
Moramo se dogovoriti oko podjele imovine.
Teško će biti odrediti koje su moje, a koje tvoje, ali spremna sam ti potpisati autorska prava.
Jer si bio džentlemen. Jer si mi dopustio da se sakrijem u tvoj kaput i upišem se u tvoju kožu nemirima. Jer si trpio svo to ispisivanje, a moja skribomanija težak je teret jednom mladom mjesecu koji treba biti samo uvertira u hladnoću.


Rujne 2009-e, bio si dostojan protivnik. Takvi se ne ukidaju, ne brišu i ne ubijaju. Takvi se ispisuju, opisuju, a tek potom otpisuju.
U pretincu otpisanih ti si počasni mjesec. Možda zbog Almodovara. Pričaj s njim. S njim je divno plakati.