prvi čin.

Pokondirena tikva, autora Jovana Sterije Popovića je jedna od prvih drama koje sam pročitala u djetinjstvu, međutim ono što mi je tad bilo smiješno i donekle simpatično, danas vidim kao precizno predskazanje našeg suvremenog društva. Iako je J.S.Popović rođen davne 1806-e , lik kojeg je stvorio ostao je gotovo zapanjujuće bez dodatnih nijansi i naslaga jednak i u našem stoljeću, dapače, multiplicirao se i podjarmio društvo u cjelini. Fema, udovica čizmara koji joj je ostavio nasljedstvo i imanje pokušava neposredno nakon njegove smrti uvesti malo "noblesa" u kuću, preodgojiti kćerku zadojenu idejama o poštenom radu u kaćiperku kakva se i sama trsi biti te prilagoditi i sluge novonastaloj situaciji što izaziva niz smiješnih situacija.
No naizgled jednostavna pitka komedija krije u sebi mnogo gorči okus ukoliko povučemo paralele sa suvremenim hrvatskim društvom. Dapače, Fema bi mogla biti alegorija za čitavu Hrvatsku koja nakon smrti Yuge neuspjelo koketira sa zapadnjačkim (bez)vrijednostima, uzimajući samo onaj balast, površinski dio i istovremeno izrugujući sve vrijednosti koje bi je nagnale da iz temelja promijeni svoju strukturu/ličnost. No zadržimo se na strukturi i gotovo kancerogenoj multiplikaciji raznih Fema i filozofa u postratnoj nam Lijepoj.


Prvi čin počinje Feminim korenjem kćerke Emice koja je po majčinim riječima neoprostiva sramota, poštena djevojka čiji je vjerenik vrijedan, ali siromašan, djevojka koju je ujak podučio da se u životu kruh i prave vrijednosti stječu isključivo radom, međutim majka je pokušava podvrgnuti svojim nobles načelima :


" EVICA: A zašto mi je bog dao ruke?

FEMA. Vidiš da si mućurla: da se beliš, da se kitiš, da češalj nameštaš kako ti je volja, zato je bog noblesima ruke dao, a ne da vuku plug (duva u prste). Ne znam, ne znam, ne znam kako ću te vospitati: francuski ne znaš, ne znaš praviti komplamente, a kolika si; sad te moram od azbuke reparirati."

Evičino hipotetsko pitanje, jer kako vidimo Evica nije djevojka koja sumnja u svoje vrijednosti, majka tumači kao dozvolu za "repariranje" i nastavlja je istodobno grditi i poučavati.

Emice mahom ne osjećaju bunt niti su uopće svjesne značenja rada i bilokakve upotrebe mozga osim one koja koegzistira s podilaženjem infatilnoj , a opet promućurnoj majci koja ipak zna najbolje i koja je jedina alternativa sramotnom i teškom fizičkom vs. mentalnom naporu- budući da je ujak današnjih Emica zaglavio negdje daleko u Americi ili je odavno mrtav poražen, one nemaju drugu svijest o radu, tek su tabule rase i majčin prividan ponos; dok ih zapravo ismijava i po potrebi pretvara u opće ruglo. Ruglo/model pak mora biti konstanta i to je cijena noblesa. Ako okaljaš čast prodavanje za iduću naslovnicu će je povratiti. S tim da je čast francuska riječ u ustima balkanske pomodarke. Teška za izgovor, nepraktična u praksi.

Budući da je prava Emica bitno drukčija i ustrajna u svom životnom putu, bilo bi možda zgodnije uvesti dodatan lik, koji u drami ne postoji, ali kojeg je društvo s vremenom proizvelo, pravu majčinu kći Emicu xy. Djevojku za modeliranje/modeling/mobing. Takve Emice xy usvajanje zapadanjačkih normi učinilo je prijeko potrebnima, a njihova multiplikacija, proizvodnja na pokretnoj traci nužan je paravan u dobu konjušara Jovana xy koji također za razliku od pravog Jovana nemaju čast i stoga im bilo koje ime Hanc, Žan, Johan pristaje i služi za osobno unapređenje kod raznih Feminih klonova, vrlih instanci društva. Suvremeno hrvatsko društvo sagrađeno je na temeljima pokondirenih konjušara u vremenima kad je uistinu zvati se Jovan bilo kažnjiva sramota. Nitko od raznih Hanca , Žana i Johana nije izgovorio : " Ja neću da budem konj, makar me ubili." Oni nesretni jovani koji jesu izrekli, izgovarali/pisali/djelovali/držali govore postali su opće ruglo na Feminom imanju. Konjušari bez imalo nobles, izdajnici. Tako su pravi konjušari (ili vozači, u vrijeme razvijenog prometnog sustava) postali nobles, a oni koji nisu htjeli biti konji, postali su konjušari.

Ukoliko je Sara vlast, Fema mediji, a Emice i Emice xy obične narodske djevojke vs. celebrityi te Hancovi, Johani i obični Jovani poduzetnici vs. običan narod, dolazimo s tim saznanjem u drugi čin u kojem se odvija provodadžijstvo. Ili puko zavođenje bez pokrića. Emicu koju za potrebe drugog čina možemo u potpunosti na tren poistovjetiti s hrvatskim narodom, Sara podvodi preko Feme određenom filozofu Ružičiću, varalici, dojučerašnjem lopovu, intelektualcu koji treba zavesti Emicu. Ružičići u našem društvu imaju dakle možda ključnu ulogu. Opsjenarstvo. Emica kao naivna mlada mogla bi izgubiti brojne večeri svoje mladosti slušajući vječito iste bajke, podgvrnuta vječitom mađioničarskom triku čiji je ishod uvijek isti, ali metode i priče su inovativne, zasljepljujuće i možda uzbuđujuće, ipak je Emica od krvi i mesa, iako je u drami vrlo čedna, izvan pisane riječi, a ne morate mi vjerovati na riječ, lako ju je zavesti spletom bolnih napaćenih točki. Koje uvijek iznova valja masirati, pomno i strateški. Za onaj dio Emice koji ne poznaje bajku o vukovima i hijenama raznobojne dlake valja pripremiti poseban tretman; potpuno ispiranje.



Vasilije, u drami Emičin pošten i vrijedan vjerenik, u našoj je priči gotovo pa nevažan. Naime, stjeran na margine, može doprijeti eventualno do Emičinog nožnog prsta, a i to mu ne pomaže da izazove njezin korak. Stoga, nećemo mnogo o Vasiliju, za našu dramu nije bitan. Daljnji ishod drame u našim prilikama pretvara se u bajku. Možemo reći da se Sterija zaigrao ili da su nekoć prilike bile poštenije, a možda je Sterija zapravo pišući o Vasiliju pisao o sebi. Za nas, takva bajka o konačnom raspletu svih prijevara ipak postoji samo u perima raznih Vasilija koji se u Emičinim očima odavno ne razlikuju od konjušara. A pravi konjušari su je zaveli sa sažetim uvodom u filozofiju.

Ako se vratimo na početnu alegoriju, naša suvremena nezavisna Fema ima još samo jednu želju :

FEMA (jako): Oh! (Sasvim tiho.) Oh! (S jednom tercom više.) Oh! ... Libri pruder, vodi me u Pariz, vodi me u Pariz. Vidiš kako nobles živi? Ah, po dva muža, razumeš? Po dva muža, ah, ah, a kukavne proste?

Kao onomad u AU.
Emancipiranost još nije postojala u vrijeme Sterijine drame ni na državotvornoj razini, a danas je zastarjela ideja. Karneval je gotov, malo smo se iživjeli, častili na račun kuće, rasprodali stolove i kamene temeljce i sad možemo da vidimo i kako nobles živi.. samo da nas povedu.





drugi čin

Na pukoj narodskoj razini pokondirene tikve također su srž našeg društva. Pokondirenost je neizostavan dio našeg mentaliteta u kojem glavnu riječ uvijek imaju oni najnesposobniji, najvulgarniji, najgluplji. Primjerice uzmimo primjer filozofa. Ako izuzmemo one najniže i najgluplje slojeve kojima je vrhunac kondirenja odabir čajnika i umjetnina u kičastoj seoskoj kući, ostaje nam sasvim dovoljan broj pismenih i obrazovanih ljudi koji nisu usvojili osnovne pojmove s kojima besramno koketiraju izlažući javno svoje stavove kao uprljane mamuze. Primjerice, recimo nešto o toleranciji.
Hrvati su s ponosom jedan od najnetolerantnijih naroda, kao da se takmiče sa susjedima u paradi srodnih ispada.




Jer sva ta prava, za zaštitu žena, homoseksualaca i ostalih marginalnih skupina su zapravo light uvjerenja, kažu naši filozofi potkivajući narod da krene u kamenovanje, odgajajući djecu u kulturi netrpeljivosti prema svemu, napose tamo nekim zapadnjačkim vrijednostima; jer jamačno sve što dolazi od zapada smišljeno je da nas, paranoične, podjarmi. Iako uzimamo smeće od njihove reciklaže, odbijamo svaku vrijednost koja nam je strana, nenaučena i odbacujemo je kao "prljavi marketinški trik i hir." Zanimljivo da njihovi plastični otpaci nasmiješeni s bilboarda nisu nikad "prljavi marketinški trik" no to je barem zdraviji oblik onanije u Hrvata, za razliku od onog kojeg inače vole prakticirati.

Balansirajući između ropskih odnosa i jeftine zabave pronašle su naše pokondirene tikve savršen miks, red ropstva i netolerancije, red las vegasa. I nitko neće primjetiti da između nešto nedostaje. Da postoji praznina i da je ta praznina zapravo predodređena pljuvačnica. Tu se pljuje na sadržaje koji kronično nedostaju. Ali se tikvama priviđaju. Tikve od njih strahuju. I ako ih vide, moralna sveta dužnost im je da ih zapljuju što prije da nitko drugi ne vidi i da njihova pozicija ostane na najboljem dijelu tribina.
Sadržaji koji nedostaju redom su: pravo na jednakost, ravnopravnost, život, mir, slobodu. U tu pljuvačnicu pljuju naši ružičići. I rulja pred kojom izvode opsjenarske trikove.



Kao da zaista žude za univerzalnim rješenjem i kao da bi njihove dobro uglavljene sjedalice na tribinama ćudoređa i ognjištarskih vrijednosti ostale neistrgnute tim univerzalnim rješenjem, razaranjem kapitalizma. Kao da marginalna borba ne može izboriti dio pravde i kao da je pravda ikad bila apsolutna. Oni zapravo poručuju- nemojte se boriti ni za šta, u našu korist. Nama je dobro, toplo i sito. Dok ima gladi u državi uređivačka politika neka se bavi kamo ćemo sutra i istinom i ničim osim gole istine , a ne nekim tamo lijevim pederskim i bapskim parolama.
Jer što bi se desilo da postoji adekvatan prostor koji nije kontaminiran njihovim propovijedima?
Gdje bi ostalo mjesto za pljuvačnicu? Koja je hrvatskom narodu neophodno potrebna za psihosomatsko zdravlje i funkcionalnost.

Pa ne bi se valjda preusmjerila na prava mjesta?

Pokondirene tikve čuvaju Lijepu Trenutnu nam Našu. I dok je tako, ne treba nam Bog, imamo njegov bolji PR. I bolji potpis: da prostite, to je moja država.