sutra na repeat


sutra će biti neko toplo, toplije,
bez skvrčavanja pod nemilosrdnim tušem
koji još sipi ljetno, mirisnije no jučer,
sjesti ću u dva kvadrata novije volje
i odriješiti okrutnosti u tisuće papirnatih ždralova,
prigovoriti nebu i prestati grcati budna preživljeni san,
neću sanjati bivše najbolje prijatelje,
ovo je odšućivanje bilo bolno,
sjela je lijepa i nehajna, on me se nije sjećao,
pogledala sam u tri bijela waltera na stolu
i zaustila sličnost,
predomislila se.., prošli su, kako su samo prošli,
dvije izdaje, sjećanje na novosti
koje nikad više ne mogu biti novije,
odšutjela sam pretežno ravnodušna, prošli su,
kao podsjetnik bolnoj budnosti,
da će i ove ponovljene minuti,
a osmrtnica na uglu odmirovati
svoje u mojim vječnostima.
svoje vječnosti čuvam u tim ždralovima,
one slijeću svake jeseni na popravak krila,
sutra će letjeti negdje , topliji,
neuništeni suznim dlanovima.




ubojstva


izvan tog prostačkog umiljavanja mojim košmarnim tendencijama
umijem biti na tren spuštena,
ne bih li se vinula natrag u nedotaknuto,
asocijacija na prljavo , istrošeno i podatno
nameće se sama, vizualnim grijehom,
taj prijenos na moje ruke, moje kapke, moju kosu,
neuspjeli je transfer bijede,
ostajem čista u toj samogorećoj priči,
onaj pali fitilje pored mojih ukočenih očiju,
misli , još malo pa ću nestati u dimu kestena,
nestati još ove jeseni, imperativno, po nalogu sitnoće,
u nekim ružnim prizorima,
brutalno nezadovoljavajućim izdancima prirode
i ostalim oribanim situacijama,
poliranje savjesti uzrokuje loch ness manire,
na prepad dobiješ dva sata izvrtanja utrobe
i strah za vlastiti opstanak,
što to činimo jedni drugima kad nitko ne gleda?




ružnoća


ova je jesen ružna,
ružnoća se slila posvuda oko mojih udova,
negodljiva egu, prosta i brutalna, ružnoća iscijeđenih snova,
bojim se udahnuti pa zadržavam dah na tim ružnim ulicama,
izdišem u jastuk postupno u tom ružnom krevetu,
gledam ružne filmove,
razmišljam danima,
možda me netko estetski osakatio
i zauvijek učinio invalidnom za ovo stoljeće,
bojim se priznati ako je to ona iskonska ružnoća,
koju ne ispire ni ljubav ni milosrđe ni tisuće divnih ljeta,
ako je to ona što ubire duše,
porezna , kosačke naravi.





šamar


trenutak odluke o nesalomljivoj ljubavi
trenutak je društvene osude,
naime to je rodilište žrtava,
hrabrost, nepokolebljivost, glavomuzid ljubavni pjev,
iza toga žene prestaju biti lijepe, uspješne, djevojke, majke, trgovkinje, spisateljice, frizerke, doktorice
i postaju samo glupe,
beskrajno glupe,
žene s tisuću opravdanja kao košara s cvjetovima
kojima posipaju prag vjenčanja s tragedijom,
tragedija je u sitnicama, kao i svaka ostala ljepota iz perspektive mazohista,
sitnice tipa sruši mi svijet ako podigneš glas,
sitnice tipa, udari da se ne vidi,
sitnice tipa, ne reci tu riječ nikad više, inače...
dar za sitnice , to je njihov problem,
od raritetnih finih duša rade se sapuni za pranje savjesti,
od žena koje zapažaju hod oblaka rade se budale,
od njihovih kosa mirisni tepisi po kojima će prošetati one sretnije,
lijepe, uspješne, djevojke, majke, trgovkinje,spisateljice, doktorice,
pametne žene kojima se to nikad ne može dogoditi,
i jedne i druge su misterij,
s banalnim zlotvorstvom u sredini,
dijete se zabavlja s šalji dalje ranama,
konvertira sadizam u mazohizam
i smije se zatvorenih očiju,
ono zna iscijediti život
na neku alkemijsku foru
frustriranog čarobnjaka...



jedan, dva, tri, zacijeli!


minula je bjesomučnost , crno bijeli filmovi
i tuge u boji,
europsko usporavanje scena i američki blues,
hvatači su poetskog u muljevitom, a tuge
su samo obijest množine,
ona koje se bojimo tuga je s malim t,
i izostanak pripadajuće muzike,
tamo gdje blues ne podebljava liniju očnog kapka,
suše se svjetovi,
suši se svijet, jedan
i ljudi sliježu ramenima,
tuga uglavnom nije d moll,
tuge imaju par akorda, da.