Stavljam sjajilo na usne jer su ispucala od toplog južnog vjetra iako zapravo nisam izlazila. Nekad ne moraš biti na nekom mjestu da bi osjetila posljedice. Pridigla sam se iz kreveta, jer kad sam tamo u neke srednje večernje sate i kada čitam, misli mi oblikuju korijenje koje mi je sapinjalo korake otkad sam naučila hodati. Tko je zabilježio moje korake, u ono vrijeme nije baš bilo kamera, nije baš bilo sretnih očeva? Možda sam zato godinama samo ojačala koljena u nekim ponižavajućim snovima ; mjesto radnje uvijek moja ulica, vrijeme radnje , noć u snu, jutro u biti, u kojem se pokušavam iznova naučiti hodati iako nitko u toj gomili ne primjećuje da hodam na koljenima, a ako pak na tren ustanem previsoka sam, ogromna, bojim se biti iznad gomile; zar je moj san tako banalan? Gasim svjetlo da sakrijem to korijenje, ono se proteže do riječi i naređuje mi pisati, ima već neko vrijeme da to ne činim samovoljno, jednostavno me pronađe odjednom i moram nastaviti priču za koju ne znam ni gdje je ni zbog čega počela. Ponekad ni o čemu govori. Mislim na njenu kosu, i tu mi postaje neugodno, gasim svjetlo jer me podsjeća na rane večeri, na njihov mir, mislim na cjelinu, kao toplu večeru u primjereno doba, mislim na cjelinu kao na slike mojeg oca i njegove žene koje sam godinama krišom gledala i htjela dodirnuti okvir, ali se nisam usudila ni kad sam bila sama u prostoriji, mislim potom na njezinu crvenu kosu, kratku i britku, nedodirljivu i mirnu.

Još sam jednom zaokružila nepripadanje, i stavljam sjajilo na usne po drugi put i pitam se gdje su nestale sve one slike kad sam sjedila tamo kraj torte, coca cole, cvijeća, kad mi je ona sa svojom crvenom kosom i oštrim nemajčinskim rukama davala tanjurić, ona koja je sa mnom progovorila par puta , a ja je nikad nisam smogla snage pogledati u oči i otkriti njezinu tajnu, uzrok otimanja kojeg joj nikad nisam predbacila. Jela sam iz njezinih tanjura, pričala s njezinom djecom, njezinog sam supruga zvala tata, ona nikad nije bila neprijatelj u mojim očima, samo možda ponekad kad bih odlazila navečer preko mosta i nitko me nije vozio doma, a u ušima mi je odjekivao smijeh njezine sestre, prevrtala sam svoje riječi i sramila se zbog nečeg nespretnog što sam možda rekla, znajući da ja nikad neću pripadati tamo jer ta žena zna nešto o meni za što će meni trebati cijeli jedan život da shvatim. Gotovo da čujem njezin smijeh, sada kad mislim o tim trenucima, u kojima sam minorizirana, u kojima sam ona slika koja nedostaje u okviru mog djetinjstva u tom lijepom i obiteljskom stanu jer ja nisam živjela u jednom takvom; moj je stan bio kao bezbroj soba nevezane jedna uz drugu, dugačak i nekad tako dalek, a nekad tako bučan i topao, ali bilo je nešto duboko nesređeno i nekonvencionalno ugrađeno u njegove temelje.


Ona se smije svojim širokim oštrim osmijehom dok se tiho prekoravam zbog toga što bučno i nespretno upadam u tu davnu idilu i kad kažem idila, nema ničeg zločestog u tome, ničeg tužnog, to je činjenica, kao njezina hladna kuhinja, kao njezino prisutstvo koje je uvijek razbijalo tople sitne spone između mene, njezinog supruga kojeg sam zvala tata, njezine kćeri koju nikad nisam nazvala nadimkom kao svi ostali, njezinog sina kojeg sam kad bi se svi udaljili zvala braco, a on to nije čuo jer činila sam to u sebi. Obrćem uloge, znam, i znam da ima nešto bolesno u mom gubitku, znam da ima nešto grčevito u spoznaji da me on možda nikad ne bi volio i da nije volio nju i ona to zna kad me gleda, kad mi daje tanjurić, paranoična sam kad mislim da se zbog toga njezina sestra tako glasno smije, tužna sam kad nađem sliku u njegovom pretincu auta i povlačim ruku kao da sam se opekla na vlastitu nepravdu, ona to zna i ona me poznaje, jer ja nisam samo kći svoje majke koja je izgubila , koja je tiho živjela svoj život dok su je bučno mrzili, ja sam i njegova krv i sve ono što ona na njemu prezire.

Čini to decentno nakon svih ovih godina, čini to tako da nitko ne primjeti, čini to onako kako čine žene poput nje, a ženu poput nje nisam upoznala, ona je kučka, ali to ti nikad neću reći. Osjećam se kao ono dijete koje bi najradije pobjeglo iz auta jer tamo ne pripada ,osjećam svoju buku, svoj nemir koji je zarazan, koji se uvlači nepravedno pod tuđe kože, krivim se i znam da sa mnom nema granica, najbolja sam kad odlazim i jedino tad jesam, kao što sam otišla iz tog njihovog lijepog stana, sasvim prirodno, samo se jednom više nisam vraćala. Uvijek su me tjerali, oboje, da se duboko sramim zbog svoje nespretnosti s kojom sam uvijek gazila gdje ne treba i nitko nije razumio da ne želim nanijeti štetu. Što bi bilo da je itko stao pored mene, da nije bilo drugih, da je moja slika postojala tamo u očevom okviru, što bi bilo da je bio pored mene.
Ja sam takva. Tako je rekao mnogo puta. Dao mi opravdanje koje će me progoniti u svim mirnim večerima kao najveća optužba, pečat svim mojim vezama koje to nikad neće znati biti-ja sam takva. Gotovo mogu vidjeti njezina crvena tanka usta kako mu izgovaraju tu rečenicu kao da se ne radi o njegovoj kćeri. On je uzima sa strahopoštovanjem i divljenjem kao ultimativnu lekciju o svojoj kćeri, tajni ključić do njezine duše koju nema vremena upoznati.