Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
srijeda,31.01.2007.
Uvijek uz tebe
Dotakni me pogledom svitanja,
Spusti poljubac iskrenosti
Na moje usne u isčekivanju.
Poklonit ću ti sve snove
Sanjane za dvoje.
Odrastam na tvojim rukama.
Učim se strpljenju i čekanju,
Što mi u godinama prije, izmakoše.
Postojim samo zbog tebe,
I zbog riječi, što mi ih udijeliš jutrima,
Kao kapi rose žednim travama.
I zbog misli kojima te obuhvatim,
Dok nas daljina dodira dijeli.
Ja, u raskoraku sa vremenom,
Tvoj lik pred očima stvaram.
U mislima, gotovo si opipljiv.
Put kojim oboje hodamo,
Trnovit je i prilično težak.
Ali ljepota isčekivane svjetlosti,
S druge strane tuge,
Vrijedna je naših nastojanja.
Neka se snovi sanjani za dvoje,
Pretvore u život dvoje koji se vole.
Topim se u zovu mirisa tvoje kože.
Ponavljam korake toliko puta isprobane,
Uvježbane za snove i maštanja.
Gledam, tvoje oči me prete,
Sjajem zvijezda optočene.
Moj hod je danas lebdeći,
Poskakujem, ili hodam na prstima,
Odjekuju koraci davnim željama,
I odzvanjaju, kao zvona nekih spoznaja.
Rastem li, ili sam se popela na oblake?
Ako se zaustavim, snovi će nestati,
A ja ću svoje uvježbane korake sakupljati,
Razbacane negdje po pločniku stvarnosti.
Ja samo umijem u snovima koračati sigurno,
Lepršavo, nestašno, tada i po žici znam plesati.
U stvarnosti, moji su koraci teški i muklo odjekuju.
Zato, molim te, ne zovi me u surovu svakodnevnicu,
Dok se ne osmjelim i naučim sigurno po njoj hodati.
I koraci moraju vježbati da bi stekli iskustvo.
Reci da ćeš biti tu i onda
Kad nas sustignu godine,
Kad svi putevi, osim životnog,
Postanu beskrajno dugi.
Kad i hod po sjećanjima
Bude umio zaboliti jako,
Ako mu se prepustimo.
Reci mi, kako se ništa neće promijeniti,
Kad sijedi pramen, pobjegne pod prstom,
Kad lice izborano jednako budeš ljubio,
Kao i ono, u koje si se nekad zaklinjao.
Reci mi, kad nas godine stegnu,
I kad osjetimo da polako posustajemo,
Kako će ruka tvoja i tada pružena biti
Prema meni, još samo Suncu tvoga oka.
Razmahujem se osmijesima,
Što ključaju u mojoj duši,
I raspršuju se kroz sva čula.
Tebi ih darujem dubinom pogleda.
Ugravirala sam te u svaku misao,
Ukomponirala u svaki udisaj,
Naglasila te u svakom zalasku sunca,
Jer tada ti nastupaš, svojom pojavom.
U ozračju noći, stvorila se nova misao.
Neću ti je reći, ne, neću ni šapnuti.
Pogledom ću samo krenuti tamo
Gdje se dodiruju snovi i stvarnost,
I gdje borave i prepoznaju se samo voljeni.
Ispruženih ruku, dodirnut ću zvijezde,
Na krilima noći, upalit ću mjesec,
Uz zvuke mjesečevih struna
Zaplesat ćemo valcer vječne ljubavi.
Osjetiš li treperenje i nemir,
To se probudila žena u meni.
To putenost počinje vladati svugdje,
Gdje je do sada razum stanovao.
Tamo gdje se zaustavi misao
Pojavi se tvoje ime,
Ispisano u očima, na usnama,
U lelujavim tracima spoznaje.
Ti traješ, ne nestaješ nikad,
Čak ni onda, kad zalupiš vratima.
Ni onda kad kazaljke sata stanu,
I kad se paučina splete na prozorima.
Tada te pratim koracima, ne pogledom.
Ne ni čekanjem, ni osluškivanjem.
Isuviše si važan da bi samovao,
Pa te po tragovima i sjenom pratim.
Tamo, gdje izgovorim tvoje ime
Pojavi se misao.
Krug se zatvara, ljubav caruje,
Dok u stopama tvojim
Prepoznajem svoje postojanje.
Prorok, žao mi je što pjesmu moram kvariti ovom porukom.
Tvoj blog postoji, jer ti uredno ulaziš u njega, ostavljaš komentare,
znači da blog postoji. Jesi li čuo da tehnika može zatajiti? I da su se
slične stvari događale i drugim ljudima na blogu. Da je isto to prije nekih
desetak dana doživio i bloger "Svijet od stakla". Samo, ne znam koja je
njemu "koza" ušla na blog i dirala i brisala postove.
Moja jedina greška je što sam te dovela u blogosferu, otvorila ti blog,
sredila ga, napravila muzičku podlogu, naučila te stavljati fotke, linkove
i sve što znaš raditi na blogu. Nije mi žao. Nisi prvi i nisi jedini kojem sam pomogla, ali ubuduće
ću paziti kome pomažem. Jer kad si zabrljao sa blogom i sa slikama na
njemu, ove jeseni, ni pomoću crteža i "izbacivanja jetre, nisam ti mogla objasniti kako
da ispraviš greške koje si napravio ili ih je tehnika napravila. Onda si mi poslao
lozinku koju sam samo koristila sa copy/paste. Sve ti ponovo dovela u red i niti
nisam znala kako ti lozinka izgleda. Ti me sada optužuješ da sam iz ljubomore, što imaš više
posjeta od mene, ušla sa tom lozinkom na tvoj blog i izbrisala ti ga. Pardon,
najprije si rekao da sam ti ubacila virus, sad pričaš da sam izbrisala blog.
Prorok, ja pjesme pišem zbog sebe, ovaj blog je zbog mene, ja ne trčim
za izdavačima, poput nekih, niti mi pada na pamet da pjesme pripremam za zbirku. Meni je
ovo razonoda i drago mi je kad ljudi dođu i pročitaju pjesme. Ali, da mi je
stalo do broja komentara, to je van pameti.
Neću ovdje upotrebljavati sve sočne psovke, prijetnje i ostalo što
si mi uputio, da se ljudi ne bi zgražali. Jer ti si jedan pjesnik, a riječi
koje si mi uputio nespojive su sa pjesništvom. Ne uznemiravaj me, ne
šetaj po blogovima i ne piši nebuloze. Umjesto tebe, nakon tvog napada
na mene riječima, napisala sam mail "help desku blog. hr" i oni su odgovorili
da će vidjeti o čemu se radi. Pametnom čovjeku bi to bilo dovoljno da shvati
da ja nemam nikakve veze sa tim što se tvoj blog ne vidi. Ali, pošto si ti
tvrdoglav, a i neznalica po pitanju informatike, makar toliko, koliko je
potrebno da se običan blog održava, to i ne možeš shvatiti.
Ovo što se desilo tebi, sutra se može dogoditi i meni i bilo kome drugome.
Dogodi li mi se, ne pada mi na pamet da nekoga optužujem zbog toga. Jer
sam razumna i znam kako tehnika zna zakazati. Već sam jednom davno,
cijeli mjesec prenosila tekstove i komentare iz arhive, ne ja samo, puno nas.
Ti to ne znaš, jer nisi tada ni bio na blogu.
Snagu koju koristiš da bi obilazio blogove, prijetio, vrijedjao i činio gluposti
koje ciniš, upotrijebi da riješiš problem. Ljudi iz "help deska" su ti rekli da se
obratiš na forumu (kad bi ti znao gdje je to i kako se ulogirati). Potrudi se,
pokušaj nešto sam riješiti...pokušaj, na primjer, osvježiti blog novim postom,
napiši nešto tek tako i editiraj. Možda se onda svi postovi vrate.
Kad se samo sjetim koliko sam ti objašnjavala kako da programiraš da ti se
pjesma pojavi u određeni, "tempirani" termin, ne bi me čudilo da si tu nešto
zeznuo. Ali, najlakše je krivnju svaliti na nekoga drugoga.
Poručujem ti, ostavi me na miru. U privatnoj prepisci sam ti se zaklela
svojim životom i životom djeteta, koje mi je najveca sreca i radost na svijetu,
kako sa tim problemom na tvom blogu nemam ništa.
Izgleda, to ti nije dovoljno. Sad ti poslijednji put poručujem, javno,
pred svima. Nisam ti dirala blog, lozinku ti ne znam, a da je i znam, ne
bih ulazila bez odobrenja na tuđe blogove. To ti mogu potvrditi svi
ljudi kojima sam pomagala, ali sada neka se zamisle svi oni koji su tebi
pomagali ovdje i na "bloger. hr", jer će možda sutra oni doći u ovu situaciju
da ih optužuješ za nešto s čim nemaju veze, kao što meni radiš. Ovim
završavam svaku polemiku s tobom, a ukoliko i dalje budeš uporan
u svojim nebulozama, onda ću biti prisiljena da se obratim Administratoru
za pomoć i zaštitu.
Odiše noć pravom smirenošću,
Mjesec u granama smješten,
Kao moje tijelo u tvom naručju.
I teče rijeka razuzdanih snova,
Po zvucima struna anđeoskih lira
Uzburkane zvijezde talasaju,
I čuje se zvuk uzdaha nježnih,
Ukradenih na obroncima strasti.
Ne samuju noćas moje ruke,
Uzdrhtale, odbljeskom tvog tijela.
Ispituju ponovo poznata mjesta
I nove užitke sladostrašća traže.
Pucamo od jedrosti, kao šipak,
Oboje bjesomučno tjerani
Pohotom koja nas žari.
Drhtaj mi drhtajem uzvrati,
Napij me svojom strašću,
I onda me obilno podari:
Najprije zvijezdama osutim nebom,
A onda suncem u procvalim očima
I mjesečevim nitima u mojoj kosi.
Noć, u kojoj ni ukraden san
Neće biti za nikakvo žaljenje.
Trenutak pretvoren u ljepotu,
I plamen ljubavi u mom oku,
Sačuvan za sva buduća vremena.
Čuda se ne događaju
Kad mi to želimo,
Jer onda ne bi bila čuda.
Onda bi se jednostavno
Mogla kupiti i nabaviti svuda.
Čuda ne postoje za svakoga,
Uvijek, kad poželimo i posvuda.
Ali pravo čudo je bilo onda
Kad si u moj život zakoračio.
Nisam ti se ni u snu nadala,
Niti sam nekoga očekivala.
Sa samoćom sam drugovala,
I nove samotne zore dočekivala.
Bio je dovoljan pogled jedan,
I riječ neizgovorena,
Ali pročitana sa usana.
Ruka drhtava i nježna,
Što mi je cijelu šaku obujmila.
Jesam li se to našla iznenada
U toplini nekog gnijezda?
Ne znam, ali sam se lijepo osjećala.
Zaštićena i sigurna, konačno,
Mogla sam letjeti do zvijezda.
Pokazao si mi sve tajne svoje duše,
Na velika vrata uveo me u srce svoje.
Pogledom mi zauvijek zarobio pogled
I Našim prozvao sve Moje i Tvoje.
U džepove si sakrio
Sve sumnje i nesigurnost.
Sav očaj, zbog daljine,
Grčiš nervozno u rukama.
Gužvaš besmislene izgovore
U odavno upotrebljeni celofan.
Oznojene dlanove provlačiš kroz kosu,
I u mojim očima svoje opravdanje tražiš.
Znaš, u njima uvijek opraštanja svjetlucaju,
A osmijeh na licu briše svu neizvjesnost.
Čekanja umnožena u nebrojeno primjeraka,
Uredno složena, u prošlost su već odložena.
Arhiviram, za sva vremena, sve zablude naše.
Mi vjerujemo i znamo kako se može i daljinom
Očajnički boriti za sreću i voljeti u dvoje.
Samo ti, ponekad, u svemu posustaneš
I iz mene uvijek novu snagu crpiš.
Ne dozvoljavam daljini da mi te odnese,
Ni putevima čudnim da mi te ukradu.
Ne moram biti ni učenik, ni saputnik tvoj.
Pratit ću te i pet koraka iza tebe,
I jednako voljeti tvoja okrenuta leđa.
Želim te svom jačinom ljubavi svoje,
Takvog kakav jesi, savršeno nesavršen.
Za neke si čudan i potpuno nedefiniran,
A za mene najdraži i jedini Bogom dan.
Nikad ne sumnjaj u iskrenost moje ljubavi,
Ni onda, kad me šutnja na tren udalji od tebe.
Ne sumnjaj u mene i moje prave osjećaje,
Jer bit će to kao da sumnjaš u samoga sebe.
Zagrli me čvrsto, nek se blaženi uzdah otme,
I neka ti drhtaj kaže sve što riječi uskratiše.
Poljupcem ćeš otkloniti svaku svoju sumnju,
I osjetiti kako se strasti strašću tijela uzvratiše.
Doplovit će jutrom neka nova spoznaja,
Saznat ćeš srcem kako se iskreno voli.
Kako pogrešna misao može ubiti osjećaje,
I kako krivo izgovorena riječ može da zaboli.
Sve ću ti osmijehom reći, dok me budeš ljubio,
I dok nam tijelom budu požudni drhtaji prolazili.
Kako su sumnje odraz nepovjerenja i straha,
Dok ti pogrešni zaključci konačno budu iz glave izlazili.
Nikada nemoj sumnjati u mene i moju ljubav,
Ona je jaka, iskrena i lijepa, ničim nepoljuljana.
Ona se nosi u srcu, govori samo očima i tijelom,
I tebi je data na čuvanje, čista i neoskrvnavljena.
Ima takvih blesavih trenutaka,
Kad bih htjela iskočiti iz svoje kože.
Kad mi je naprosto svega dosta,
A problemi se samo redaju i množe.
Danima, noćima, pritišću samo,
I nedaju niti trenutak oduška.
Treba mi mir, tišina, nježnost,
Treba mi tvoja bezrezervna podrška.
Ima trenutaka kad mi se plače,
Iako pravog razloga nemam.
Ali, plače mi se, jer je takav dan,
I jer čovjek nije uvijek na sve spreman.
Ima dana kad mi je muka od svega,
Kad ne podnosim nikoga, pa ni tebe.
Kad bježim kilometrima daleko od stvarnosti,
Kad želim pobjeći i od same sebe.
I noći ima, kad sam toliko umorna,
Da ni san ne dolazi na budne oči.
I pitam se, što li me sve još čeka,
I koliko ću ovakvih još probdjeti noći?
Ima ljubavi koje su vječne, traju,
Njihove stope slijediti bi mnogi htjeli.
Ali, ne znaju, boje se ili bježe,
Misleći da to možda ne bi smjeli.
Ima ljudi, dragih, toplih i nježnih,
Kojima nije važno usrećiti samo sebe.
Koji vole, ali i razumiju ovakve trenutke,
I nitko to ne umije tako dobro, poput tebe.
Sretan rođendan želim najdražoj osobi
s kojom sam prošla odrastanje i dijelila sve
lijepe i ružne trenutke u životu. I danas
ih dijelim. Dragi brate, volim te neizmjerno !
Na stolu je ostala riječ
Neizgovorena u bijesu.
Utopljena u čaši vode,
Kao u ustima, zašivenim.
Uvijena u prozračnost,
Omotana tilom i oblacima,
Sreća izađe kroz prozor,
Kad takva riječ uđe na vrata.
Onda dolazi ono tvoje - oprosti
I isprika po tko zna koji put.
A ja te šutnjom milujem
I razumijem, kao i obično.
Naučila sam, tvoji dolasci,
Uvijek su nepredviđeni.
A odlasci, iznenadni i u trenu,
Ostavljaju na licu uvijek novu sjenu.
Naučio si, moja su opraštanja
Jedinstvena i veličanstvena.
Jer ih iz srca istkanog ljubavlju
Tebi dijelim, iskreno, uz blagoslov.
Moj dragi vritualni prijatelj Les me počastio
da budem gošća na njegovom blogu poezije "U ime rime".
Hvala ti, dragi prijatelju na toj časti,
hvala ti što si ocijenio moje stihove vrijednima
objavljivanja na tvom blogu. Hvala ti za svaki
lijepi komentar, toplu riječ i prijateljstvo koje
mi pružaš.
Inače, Les je vrhunski umjetnik, karikaturista, pisac
i pjesnik, a njegovo umijeće i savršenstvo
karikature pogledajte na ovom njegovom
blogu "Lescaricature"
Noćas ću te željom ogrnuti,
Koprenom snova prekriti.
I ostati u čekanju, zatočena,
Zjenicom tvoga nemirnog oka,
I rubovima vlažnih trepavica.
Dok ne dođeš, kao samotni list,
Drhtat ću u brizi i strepnji.
Disanjem ubrzanim množit ću misli,
I mjehuriće uskovitlane u plućima zamijeniti,
Crvenim krvnim zrncima što kolaju žilama.
Brojati otkucaje vremena,
Milionima, bilionima puta,
I sjediti, pretvorena u čekanje,
Usamljenija od svih drugih,
A vjerna kako samo ja to znam.
Neka mi uzdah, otkinut sa duše,
Ne bude ni jak, ni čujan.
Neka se nebesa zanebesaju,
Zabrinutošću mojih misli.
Još jednom će ruka dodirnuti
Prazno mjesto u krevetu za dvoje.
Još jednom ću reći:"Čekanjem te ljubim",
Dok mi te nasmijanog ne donese zora.
Snove o tebi sam ukoričila i
U mojim si mislima postojan.
Neizbrisiv si trag ostavljen
I sačuvan za vječnost.
Nježnim pokretom razmičem
Pramen svojih želja, lepršavih.
Ti si i prošlost i sadašnjost
I budućnost mojih dana.
Nova svjetlost i nova nada,
Svjetionik mojim željama,
Poput raspršenih krijesnica
I sakupljač mjesečevih zraka
Utkanih u moju kosu.
U istu se sliku stalno vraćam
I nestajem u dubini tvojih zjenica.
Sklupčanu, na dlanu me držiš,
Oprezno, poput staklene figurice.
Krhka sam i lomljiva pod naletima života,
A u tvojim rukama jaka i čvrsta,
Slobodno me i snažno obujmi.
Ne idi nikada nekim drugim putem,
Čak ni nesvjesno, nemoj me zaobići.
Ognjište sam naše svete ljubavi,
Žar je u meni raspiren, iskra razigrana,
Plamen već tinja i rasplamsava se.
Kad se dva svjetla dodirnu,
Suprotno svim prirodnim zakonima,
Bljesak je kratkotrajan,
Ali je eho snažan i dugotrajan.
Od ove svjetlosti ne može se izgoriti,
Niti ijedna ljubav može sagoriti,
Ako se obostrano i pažljivo plamen održava.
Ova je svjetlost istinom optočena
I traje sve dok i mi zajedno trajemo.
U očima osvanula želja,
Strast što se prelijeva
Preko toplih usana,
Pa silazi putanjom
Tvoga kažiprsta.
Miluješ me pogledom,
Nudeći mi sebe, cijelog.
Bože, čime li sam te zaslužila,
Kad me ovako na rukama nosiš,
I u nebesa uzdižeš ljubavlju,
Što me poput nektara opija
Iz vrela nadošlog u tvom srcu.
Počinješ od nožnih prstiju
Već utabanim stazama,
Što ih dodiri tvoji napraviše.
Ti znaš gdje se najviše voli
I gdje i ruže cvjetaju vječno,
Iako ih proljećem ne nagradiše.
Uvukao si mi se pod kožu
Prošetao krvotokom i
Smjestio u grudima.
Misli si mi obojao duginim bojama,
Rijeku osjećaja potaknuo da krene,
Lavinu emocija jekom pokrenuo...
I sve dočekao spremno
U dolini ljubavi svoje.
Ne moraš izgovoriti moje ime,
I sama pomisao me vodi tebi.
U rukama koje bezgranično volim,
Zauvijek sam pronašla sreću.
Ti nikada nisi pjesmom znao
Izreći sve što nosiš u srcu..
O našoj ljubavi ja sam stihove pisala,
A ti si iz riječi stvarao gotova djela.
Ako te proglase svecem,
Bit će to sasvim zasluženo.
Zbog snova pretvorenih u stvarnost,
Zbog sitnica pretvorenih u raskoš,
Zbog riječi utkanih u djela,
Zbog čistoće tvoje duše
I plodnosti tvoga tijela.
Ti nikad nisi umoran.
I kad na trepavicama zaspeš,
Osjetiš moje disanje,
Naslutiš moje prisustvo,
I osvježen se prepuštaš meni.
Uvijena u oblake snova,
Odmara se moja sjena.
I rastaču se po njoj pogledi
Tek stasalih mladića.
Ja zrela, samo tebi pripadam,
Od sada do vječnosti,
Od ovog trena - zauvijek,
Od ovog jutra, svaki dan
I svaku noć razuzdanu,
Što je strasti uzburkaše.
Ni znoj naših tijela
Ne može nikada isprati
Mirise primanja i davanja.
Kao procvjetala voćka
U nevrijeme vremena,
Prkosna je naša ljubav.
Ako te ikada svecem proglase,
Zavještat ću ti svoj oltar srca.
Pokušavam danima napisati nešto,
Iz srca izbaciti neke nove riječi,
Ali ne mogu, nekako, ne ide mi,
Neka me tuga u tome priječi.
Prošlo je od tada sedam godina,
A ja i sada ne mogu vjerovati,
Kako te smrt otrgla od mene
I kako mi te više neće da vrati.
Daleko sam, a srce mi uz tebe,
Na mramornoj ploči s imenom tvojim.
Prizivam slike iz djetinjih dana
I dane bez tebe nižem i brojim.
Gledaš li me ponekad odozgo, s neba,
Pratiš li ovaj moj težak život, bar malo?
Pomozi da ispravne odluke donesem,
I da osjetim sreću do koje mi je stalo.
Reci mi, čujem tvoj glas kroz granje,
Šume čempresi nad grobom tvojim.
Kako naprijed, ti si uvijek sve znala,
Kako da upravim sa životom svojim?
Nedostaješ mi majko, teško je bez tebe,
Kako te trebam kad bi samo znala.
Hvala ti za svaki pruženi trenutak,
Hvala ti za život i ljubav što si mi dala.
Poslušaj zvuk noći,
Šapat vjetra, lelujanje trava,
I tok rijeke, noću čarobno istančan,
A danju prigušen svakodnevnicom.
Jednom,
Kad, pogleda uperenog u nebo,
Budeš tražio naše paralelne zvijezde.
Onda mi dođi u misli,
Mislima beskrajnim svojim.
I prikradi mi se u stvarnost,
Koracima odvažnosti.
I ljubi me nježno i dugo,
Onako kako ti samo znaš,
Kao što nikad nitko nije,
Kao što ničije usne nisu znale
Ostaviti upečatljiv trag na tijelu.
I ne trebaš mi reći da me voliš,
Samo me voli bezgranično,
Dušom, srcem, tijelom svojim.
Podari mi se bezrezervno,
I trošimo se bespoštedno.
Pokaži mi, ljubavlju svojom,
Kako se leti do zvijezda i dalje.
Provuci mi prste kroz kosu
Kad osjetiš da sam ti blizu.
I ogrni me svojim rukama,
Kad zadrhtim od želje.
Pa mi mjesečevu zraku
Spleti u kosu, da blistam....
Onako,
Kao što užareno tijelo gori
Trenutkom isprepletenosti,
Kao što zaljubljeno srce plamti
Raspaljenim emocijama.
Dahom me svojim dodirni,
Očima zaroni u moje,
I prepustimo se valovima strasti,
Dubinama iskonske ljubavi,
I postanimo ono što želimo,
Istina u iskrenosti ljubavi.
Dobila sam zadatak od drage mi blogerice Festina Lente, da napiŠem meme. Iskreno, nemam pojma što zapravo znači ta riječ meme, nisam se niti trudila istraživati, jer sam shvatila da trebam napisti pet stvari koje o meni niste znali i navesti pet web aplikacija koje su mi promijenile život i onda "meme štafetu proslijediti ostalim blogerima, odnosno na slijedećih pet adresa, po svom izboru.
Zadatak nimalo lagan. Trebam dobro razmisliti o čemu ću pisati jer me mnogi blogeri dobro poznaju. Vrijedi pokušati!
Pa, idem hrabro, na prvi meme!
Nešto što niste znali o meni! Moram biti iskrena, pa među tolikim stvarima i događajima izdvojiti ono nešto što je najupečatljivije i najviše otkriva mene, zapravo što je svojstveno meni, a vi niste to ni znali, a niti mogli naslutiti.
1. Jako sam emotivna, prava romantičarka i sanjar. Na krilima mašte često znam odlutati u neke ljepše svjetove, trenutke prostore...Nepopravljivi sam romantik i svoje osjećaje pretačem u stihove, jer se njima daleko lakše izražavam, nego prozom, mada, pišem i prozne tekstove, neki kažu, čak,vrlo uspiješno, ali, moj odabir i opredjeljenje ipak ostaju stihovi. U njima se pronalazim. I još uvijek čitam bajke, legende i mitove, uživam u tome. I znam zaplakati, često, kad gledam neki film ili pročitam nešto što me pogodi.
2. Mrzim "lance sreće", zapravo ih se užasavam i bojim. Da užasavam, jer kako sam po prirodi osoba koja sve svoje obveze izvršava, tako bih trebala i te lance sreće "proslijeđivati" dalje, ali, ja u te priče ne vjerujem, i ako ne znate tko je prekinuo neki vaš "lanac sreće" onda sad znate, to sam bila JA. Jedina "pošta" na koju nikad ne odgovaram su "lanci sreće" i molim vas, nemojte mi ih više slati (ovaj meme ne smatram lancem sreće, nego mi je čak i simpatično, za bolje upoznavanje).
3. Mrzim laž. Ako želite biti samnom u bilo kakvom kontaktu, onda vas molim za istinu i iskrenost, ma kakva god ona bila. Recite mi svoje misljenje i stav iskreno, jer, budite sigurni, ja vama svoje hoću i mada znam da to neki ne vole, pa se naljute, ja se ne mogu promijeniti. Znači,
"Dalmatinka bez dlake na jeziku". Ali, ako pogriješim, onda se ispričam i tražim oproštaj, kao što i sama znam opraštati. I ne znam se naljutiti, jer osjećaj mržnje i ljutnje (one prave i dugovječne) ne poznajem, u trenutku kad se osjetim povrijeđenom, samo zaplačem, a nikad se ne osvećujem. Onome tko me povrijedio, dovoljna je kazna što će sigurno osjetiti grizodušje. Istina, reagirat ću burno u prvom trenutku, ali poslije, moja ravnodušnost će biti dovoljna. I nisam zlopamtilo.
4. Mrzim snijeg u gradu. Oduševljavam se hodati satima po snijegu u prirodi, dubokom, škriputavom, pa onda negdje sjesti, popiti topli čaj, gledati u otvoreni plamen kamina, ma sve u stilu sa mojim romantičarskim duhom... Ali onaj crni snijeg u gradu, koji se nakon sat vremena pretvori u bljuzgu, uh, mrzim i najradije niti ne izlazim vani po takvom vremenu.
5.Pored stihova koje pišem i čitam , imam i još jednu "strast", a to je fotografija.
Drugi meme, pet web aplikacija koje su mi "promijenile" život:
1.Blog, jer sam putem bloga stekla puno novih prijatelja i poznanika i jer svoje stihove i emocije sada mogu podijeliti i sa vama.
2. E-mail, odnosno elektronska pošta, prva stvar koju ujutro napravim, kad se konektiram na net je pregled elektronske pošte i naravno, odgovaram na nju, makar kratko, ako nisam u mogućnosti da napišem dulji odgovor.
3. Forumi su mjesto gdje mogu pisati svoja razmišljanja i eto, ima ih nekoliko, na kojima sam registrirana i redovna.
4. Tražilice, pa eto, uglavnom koristim Google i volim istraživati, volim se stalno educirati i mislim da preko ovog pretraživača zaista mogu pronaći sve što me interesira.
5. Web stranice grafičkog dizajna, kao i programi za uređenje slika, jer radim neke svoje uratke na fotkama u programima "Adobe Photoshop", "Corel Paint Shop" i "Macromedia Fireworks"
Eto, toliko od mene. Sad je vrijeme da predam meme štafetu slijedećoj petorci. Ukoliko je netko već dobio meme, ili ga iz nekog razloga ne želi napisati, neka mi se javi, proslijedit ću nekome drugom. I molim vas, bez ljutnje, što sam odabrala vas, sve se može ispraviti i promijeniti.
Mirisom dunje opijeno predvečerje
I zaustavljena riječ na usnama.
Dalje ne može, srce je prepuno
Ljepote takvih sočnih riječi.
Dijamantske oči zvijezda
Ogrnuše nas plaštom,
Dok drhtavo istražujemo
Vrela svojih jedrih snova.
Uzdahom ti pratim prste,
I usne u boji trešnje,
Što poljupcem mi vratiše
Izgubljena neka nadanja.
U tami noći, nabujali potoci,
Požudu razlijevaju po nama.
Uzdisaji što se eruptiraju
U sladostrasnom kriku.
I sjaj očiju vatrenih,
Što sjedinjenje obećavaju.
Toplinom nam tijela isijavaju,
A u nebo se raspršuju
Iskre dodirom izazvane,
Kao blještavi odsjaj zvijezda.
Tvoje ruke po meni
Najljepši vez vezu,
Snove šarama ljubavi tkane
Čine konačno dosanjanima.
Zastanimo u sadašnjosti.
Neka nam to bude odmorište,
Na putu do Nezaborava.
Na raskrižju ulica
Snova i Stvarnosti,
Zakoračili smo zagrljeni,
U nešto sasvim Naše.
Iz slijepe ulice Snova,
Ulica Stvarnosti nas vodi
U obećavajuću Vječnost.
Darovao si mi treptaj breze,
Što se bljeska u sjaju jutra,
Ljubavlju si me svojom obasuo,
Jednakom i jučer i danas i sutra.
Ljepotom osjećaja si me podario,
Naučio me da u očima radost vidim.
Da ljubav ne mora baš uvijek boljeti,
I da se iskazanih osjećaja nikada ne stidim
Kad nekoga voliš, predaješ se cijeli,
Čak ni razum tada ne treba da radi.
Ljubav što je srce srcu namijenilo,
Uzajamnim osjećajima najljepše se gradi.
U ljubavi nema samo Moje i samo Tvoje,
Tu se osjećaji spajaju i stapaju u Naše.
Kad nekoga voliš, bespoštedno se daješ.
I taj osjećaj zaljubljeni srećom nazvaše.
Svaka je moja misao upućena tebi,
Jedino si biće kojem pripadam cijela.
Zauvijek sam tvoja, radosnom me činiš,
I opijaš ljubavlju i strašću svog tijela.
Zaljubljeni plovimo rijekom svog života,
Naše duše prema sjedinjenju streme.
Ne bojimo se težine i udaraca sudbine,
Mi možemo zajedno podnijeti to breme.
Dovoljno smo jaki, zajedno još jači,
Kucaju dva srca, ali čuju se kao jedno.
Spremna sam na sve, da bih bila s tobom,
Ti znaš da je sve to naše ljubavi vrijedno.
Svim vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti sretan Božić,
iskreno i od srca, želim, uz tradicionalni pozdrav
Hristos se rodi ! Vaistinu se rodi !
Sretan Božić svima i neka mir Isusa Hrista dođe u vašu kuću !
Božić je dan kada se slavi rođenje Hristovo, i kada je duh malog Isusa sveprisutan među ljudima, donoseći im mir i praštanje. Sam Božić je trodnevni praznik, a ako računamo i Badnji dan, kojim se završava zimski četrdesetodnevni post, onda je to četvorodnevna svetkovina okrenuta prvenstveno domu i obitelji.
Božić je praznik cijele obitelji i zato se očekuje da ona tokom prazničnih dana bude na okupu. Praznovanje započinje Badnjim danom, 6. januara. Tog dana rano ujutro domaćin odlazi da isječe badnjak, najčešće je to hrastovo drvce, da bi ga te večeri unio u kuću i time označio početak božićnih praznika. Iza toga se nižu razni običaji, koji su zapravo osobenost šarolikog narodnog folklora i koji su se kroz vjekove stopili sa onim religioznim hrišćanskim značenjem Božića. Na badnji dan se ništa ne iznosi iz kuće, objeduje se na slami, jedu se posna jela. Tu je još paljenje badnjaka i unošenje slame i prostiranje slame po podu, uz kvocanje i pijukanje, pa badnjedanska večera na podu, simbolika svijeća, oraha, meda, vina, svenoćnog bdjenja u iščekivanju Božića. Prvi božićni dan započinje unošenjem nenačete vode, dočekivanjem položajnika, odlaskom u crkvu na službu i pričest, te prvim mrsnim doručkom. To je dan radosti rađanja, obnavljanja života, dok se drugi dan provodi u svečanom, tihom domaćem raspoloženju, a u crkvama služi Liturgija zahvalnosti Bogorodici.
Kad usnama prelaziš po mojoj koži,
Preplavi me neki osjećaj topao i nov.
Znam, to je prava ljubav, iskrena i čista
I njen do sada nikad ovako doživljen zov.
Stvarnost mi je ispisana tvojim imenom,
Moja radost u cijelom se biću ocrtava,
Vječnost ljubavi poljupcem je zapečaćena,
A u tvojim rukama moja putenost podrhtava.
Strast koju osjećam u tvom zagrljaju čvrstom,
Najljepše je što se u životu može doživjeti.
Ova naša ljubav, trajna, vječna, blagoslovljena,
Sve će problema i sva iskušenja prebroditi i preživjeti.
Ti postojiš, nisi samo nedostižan san,
U tvojim rukama se rađaju sva proljeća.
U očima tvojim utapaju se svi nemiri i tuge,
I samo uz tebe se prava sigurnost osjeća.
U meni si probudio neke nove osjećaje,
I otključao u srcu sve skrivene kutke,
Poklonio mi pažnju , ljubav i razumjevanje,
Pa se uvukao u moje srce i dušu, sasvim šutke.
I neka si došao, čekala sam te toliko dugo,
Bez tebe su dani bili hladni, monotoni i sivi.
Kad si mi pružio ruku i rekao da me voliš,
Naučio si me kako se i od ljubavi može da živi.
Kako se realista i romantik iskreno voljeti mogu,
I kako se nadopunjuju u ovom svijetu bez sjaja.
Ti, nogama čvrsto na zemlji, ja u lebdećem stanju,
Ali nas ista ljubav i isto osjećanje potpuno spaja.
Pokazao si mi svijet, onakav kakav doista i je,
Neuvijen u celofan, težak, pun rana što bole.
Spustio me na zemlju, ali mi vratio samopouzdanje,
I pokazao mi kako se i različitosti mogu da vole.
Volim tvoja šaputanja,
Igru prstiju u mojoj kosi,
Strast što se razlijeva
Našim tijelima drhtavim,
Dodir poznat, i u snu naslućen.
Kao vjetar, što se s planine
Obrušava padinama golim,
Razotkrivaš moju čežnju.
Tvoje oči me cijelu obuhvaćaju,
Zasjenjene požudom,
Ali mi istinsku ljubav pružaju
I potpuno me razoružavaju..
Na bilo koju stranu svijeta
Da se okrenem,
Smiješe mi se tvoje oči.
Jedino si moje svjetlo u noći,
I jedina zvijezda pratilja u samoći.
Anđeo čuvar moje duše,
Što u obrisima neshvaćenosti
Jedini mi ruku iskrenu pruža.
Moja si radost, moja istina,
I riječ, koju nikada neću pogaziti.
Nisam ti nikad rekla,
Onako, širokog srca,
Koliko sam prekrasnih snova,
Sakrila ispod svog jastuka.
Kad bi mi daljinom govorio,
I šutnjom svojom mahao,
Ja bih se hranila komadićima
Izvučenim ispod paperja.
Nisam ti nikad rekla,
Kako je dan kratak kad si tu,
A kako bolno dug i naporan
Dok čekam tvoje povratke.
Korak po korak, dok cestom grabiš,
Zamagljenog oka te pratim.
Nisam ti ni sada ništa htjela reći,
Ali, krenule su same iz mene riječi.
Bujica emocija me preplavila,
Ljubav me u srcu razgalila,
Čekanje se pretvorilo u san,
U samoći je prošao još jedan dan.
U duginim bojama, želja se,
Prelila po cijelome jastuku.
Ti znaš, najmilije moje,
Čekanje mi je prešlo u naviku.
I kad te nema pored mene,
I kad sva nadanja zanijeme,
Čekanjem i vjernošću te ljubim.
Da ne postojiš, ljubavi,
Kome bih pjesme pisala?
Čije bi srce zadrhtalo
Od tvoga baršunastog glasa?
Da li bi zvijezde bile hladne,
I manje jasne i treperave,
Da nema očiju tvojih?
Mraz i led , što puca pod nogama,
Bi li , poput čelika , nesalomljivi bili,
Kad samo tvoji koraci ne bi žustro dolazili?
I bi li pod strehom gnijezdo savijale laste,
Da se tvojim dolascima i one ne raduju?
Ti nisi ptica selica, sto obijesno gnijezda mijenja,
Tvoja su seljenja uvijek poslovima određena,
A moja čekanja ljubavlju i strpljenjem omeđena.
Ogoljelu dušu da mi ne pokrivaš ljubavlju,
Kako bih je sačuvala od krađe i ljubomore?
I kakve bi bez tebe prazne bile noći,
A hladne i tužne svitale nove zore?
Da nije tebe, ovdje, u mojoj duši,
Da li bih uopće imala smisao života?
Ali ti si vec prokrvio sve moje žile,
Tečeš krvotokom, kao moja hrana,
I tvoj osmijeh i dodir je blagoslov i ljepota,
A tvoja ljubav moja najjača obrana!
U obilju briga, u moru života,
Jedna za drugom, polako odlaze.
I čini nam se, i nije strašno
Ali iza nas su sve duže staze.
I smjenjuju se tako, Stara, pa Nova,
I tako uvijek, kroz život nas prati.
I svaka Nova sa željom je jednom,
Da loše, iz Stare, se nikad ne vrati.
I opraštajmo, jer opraštati treba,
Sve sto je ružno, zaboravljajmo.
Nesuglasice i sve probleme,
U godini Staroj, svjesno ostavljajmo.
Dunja - Vama
Stigla je i Nova godina, u sjaju i lepršavosti, obećavajući puno više i ljepše od Stare. Vidjet ćemo hoće li održati obećanje, ili je bila samo slatkorječiva, ali ja želim od srca da bude i ljepša i uspješnija i veselija i radosnija i da donese zdravlje, blagostanje i ispunjenje svih želja, pa i onih najskrivenijih.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
(ovaj meme ne smatram lancem sreće, nego mi je čak i simpatično, za bolje upoznavanje).
Moj
banner:
