Topim se u zovu mirisa tvoje kože.
Ponavljam korake toliko puta isprobane,
Uvježbane za snove i maštanja.
Gledam, tvoje oči me prete,
Sjajem zvijezda optočene.
Moj hod je danas lebdeći,
Poskakujem, ili hodam na prstima,
Odjekuju koraci davnim željama,
I odzvanjaju, kao zvona nekih spoznaja.
Rastem li, ili sam se popela na oblake?
Ako se zaustavim, snovi će nestati,
A ja ću svoje uvježbane korake sakupljati,
Razbacane negdje po pločniku stvarnosti.
Ja samo umijem u snovima koračati sigurno,
Lepršavo, nestašno, tada i po žici znam plesati.
U stvarnosti, moji su koraci teški i muklo odjekuju.
Zato, molim te, ne zovi me u surovu svakodnevnicu,
Dok se ne osmjelim i naučim sigurno po njoj hodati.
I koraci moraju vježbati da bi stekli iskustvo.