Noćas ću te željom ogrnuti,
Koprenom snova prekriti.
I ostati u čekanju, zatočena,
Zjenicom tvoga nemirnog oka,
I rubovima vlažnih trepavica.
Dok ne dođeš, kao samotni list,
Drhtat ću u brizi i strepnji.
Disanjem ubrzanim množit ću misli,
I mjehuriće uskovitlane u plućima zamijeniti,
Crvenim krvnim zrncima što kolaju žilama.
Brojati otkucaje vremena,
Milionima, bilionima puta,
I sjediti, pretvorena u čekanje,
Usamljenija od svih drugih,
A vjerna kako samo ja to znam.
Neka mi uzdah, otkinut sa duše,
Ne bude ni jak, ni čujan.
Neka se nebesa zanebesaju,
Zabrinutošću mojih misli.
Još jednom će ruka dodirnuti
Prazno mjesto u krevetu za dvoje.
Još jednom ću reći:"Čekanjem te ljubim",
Dok mi te nasmijanog ne donese zora.