Mirisom dunje opijeno predvečerje
I zaustavljena riječ na usnama.
Dalje ne može, srce je prepuno
Ljepote takvih sočnih riječi.
Dijamantske oči zvijezda
Ogrnuše nas plaštom,
Dok drhtavo istražujemo
Vrela svojih jedrih snova.
Uzdahom ti pratim prste,
I usne u boji trešnje,
Što poljupcem mi vratiše
Izgubljena neka nadanja.
U tami noći, nabujali potoci,
Požudu razlijevaju po nama.
Uzdisaji što se eruptiraju
U sladostrasnom kriku.
I sjaj očiju vatrenih,
Što sjedinjenje obećavaju.
Toplinom nam tijela isijavaju,
A u nebo se raspršuju
Iskre dodirom izazvane,
Kao blještavi odsjaj zvijezda.
Tvoje ruke po meni
Najljepši vez vezu,
Snove šarama ljubavi tkane
Čine konačno dosanjanima.
Zastanimo u sadašnjosti.
Neka nam to bude odmorište,
Na putu do Nezaborava.
Na raskrižju ulica
Snova i Stvarnosti,
Zakoračili smo zagrljeni,
U nešto sasvim Naše.
Iz slijepe ulice Snova,
Ulica Stvarnosti nas vodi
U obećavajuću Vječnost.