Da ne postojiš, ljubavi,
Kome bih pjesme pisala?
Čije bi srce zadrhtalo
Od tvoga baršunastog glasa?
Da li bi zvijezde bile hladne,
I manje jasne i treperave,
Da nema očiju tvojih?
Mraz i led , što puca pod nogama,
Bi li , poput čelika , nesalomljivi bili,
Kad samo tvoji koraci ne bi žustro dolazili?
I bi li pod strehom gnijezdo savijale laste,
Da se tvojim dolascima i one ne raduju?
Ti nisi ptica selica, sto obijesno gnijezda mijenja,
Tvoja su seljenja uvijek poslovima određena,
A moja čekanja ljubavlju i strpljenjem omeđena.
Ogoljelu dušu da mi ne pokrivaš ljubavlju,
Kako bih je sačuvala od krađe i ljubomore?
I kakve bi bez tebe prazne bile noći,
A hladne i tužne svitale nove zore?
Da nije tebe, ovdje, u mojoj duši,
Da li bih uopće imala smisao života?
Ali ti si vec prokrvio sve moje žile,
Tečeš krvotokom, kao moja hrana,
I tvoj osmijeh i dodir je blagoslov i ljepota,
A tvoja ljubav moja najjača obrana!