Ti nikada nisi pjesmom znao
Izreći sve što nosiš u srcu..
O našoj ljubavi ja sam stihove pisala,
A ti si iz riječi stvarao gotova djela.
Ako te proglase svecem,
Bit će to sasvim zasluženo.
Zbog snova pretvorenih u stvarnost,
Zbog sitnica pretvorenih u raskoš,
Zbog riječi utkanih u djela,
Zbog čistoće tvoje duše
I plodnosti tvoga tijela.
Ti nikad nisi umoran.
I kad na trepavicama zaspeš,
Osjetiš moje disanje,
Naslutiš moje prisustvo,
I osvježen se prepuštaš meni.
Uvijena u oblake snova,
Odmara se moja sjena.
I rastaču se po njoj pogledi
Tek stasalih mladića.
Ja zrela, samo tebi pripadam,
Od sada do vječnosti,
Od ovog trena - zauvijek,
Od ovog jutra, svaki dan
I svaku noć razuzdanu,
Što je strasti uzburkaše.
Ni znoj naših tijela
Ne može nikada isprati
Mirise primanja i davanja.
Kao procvjetala voćka
U nevrijeme vremena,
Prkosna je naša ljubav.
Ako te ikada svecem proglase,
Zavještat ću ti svoj oltar srca.