Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
utorak,31.10.2006.
Ljubav
Za nju je potrebno samo dvoje,
Dovoljan je pogled i dodir drag.
Ispružena ruka iskrena, od srca
I smijeh nježan, smirujući i blag.
Ona ili postoji, ili je nikad nije bilo,
Traje vječno, ukoliko je ona prava.
U trenutku zastane tek da podsjeti,
Kako zbog nje srce čežnjom podrhtava.
Kod nje su sve riječi potpuno suvišne,
Ona se ne gradi obećanjima, već samo djelom.
Od povjerenja, poštovanja i uvažavanja,
Ona nas obavija iskrenošću, dušom cijelom.
I kad pomislimo da je otišla, nestala samo,
Vrati se jednom, nenadano u život dođe.
Prava ljubav uvijek traje, ona ne nestaje,
Tek odmara se malo, ali nikad zauvijek ne prođe.
To je ono što osjećam svakog trena u sebi,
Toplina oko srca i treptaj, kad se pojaviš.
Želja da sve što prije prođe, kad si bolestan
I poljubac kojim želim da što prije ozdraviš.
I sve je ono što nas zauvijek spaja,
Osjećaj kad si ovdje, ali i ona daljina.
Trenuci kad se i mislima jednako volimo,
I kad smo oboje jedna zaokružena cjelina.
Ona je i ono što je jedino ostalo u meni,
Kad si bez riječi otišao, onoga dana.
Znam, vratit ćeš se i osjećam je u sebi,
U isto vrijeme je sjajna zvijezda i živa rana.
Umornim treptajem
Poslijednju sumnju iskapam.
Gdje li je sve to stalo
U ovo moje oko malo?
Anđeli nebeski,
Čuvari sretnih snova,
Mene i ovaj put preskaču.
Daj, okreni se još jednom,
Zemlju zavrti u suprotnom smjeru.
Ti to možeš, ti utačeš i rastačeš,
Životima našim se igraš.
Zjenicama sam te davno upila,
U splet svojih žila unijela.
Kolaš sada mojim krvotokom
Kao da je tvoj, od iskona.
Daj, okreni se ponovo,
Pogledaj, još ima tebe u meni.
Ne zaboravljaj se u bespućima
Moje duše i uzavrelog tijela.
Kad si me ranio,
Kad si mi ožiljak ostavio,
Uzmi i ovaj kofer uspomena,
Kad budeš odlazio, zauvijek,
Sa stanice životnih neuspijeha.
Daj, okreni se bar na tren,
Da te ispratim osmijehom
I zaleđenom suzom u oku.
Okreni se, za onaj zadnji put,
Što se obično navješćuje
Zalupljenim vratima tuđe duše.
Danom sam te ovim
Svjesno i odlučno zaokružila.
Sada više nisi samo misao
Čiji tok otječe u nepovrat.
Ogrnut stvarnošću dodira,
Na tren si zastao tek
I onda zakoračio u novo.
Spoznaju si učvrstio,
Istinu zaista osjetio,
Iskrenošću se obogatio.
Mene, u paleti boja,
Spektrom ljubavi si nazvao.
Nježnošću si me obdario,
Prošlost u meni umirio,
I odsjajem neke nove nade
Otvorio si mi vrata Raja.
Znaš li zbog čega sam jutros ovako sretna?
Zbog nas, jer pripadamo jedno drugom.
Iako samo prolaznici na ovom putu života
Mi ipak idemo naprijed ovom našom prugom.
Pored nas promiču sjene davnih dana,
Zaborav se gnijezdi u prošlosti svojoj.
U očima neba trag duge se ogleda,
A moja je ruka u toploj ruci tvojoj.
Veselim se svakom pokretu i riječi,
Odavno se nisam osjećala tako,
Razigrana, poletna, vesela, lepršava,
S tobom svaki napor savladavam lako.
I kad zatreperim, kad naiđe drhtaj,
Kada strast u meni krene da zavlada,
Strune moga tijela zvukove će dati,
Samo ono za te svoju pjesmu sklada.
A ti, moj maestro, čarobnjak tonova,
Po meni ćeš izvijati najljepše zvuke.
Dodirima tvojim, poljupcima sreće,
Uživat ću u sigurnosti svoje mirne luke.
Nikad mi nisi bio jasniji, draži i bliži,
Moja si radost svakog novog dana.
Sa tvojim imenom se budim i zaspem,
Želja si moja dugo čekana i dočekana.
Vjetrovi života stresali nam duše,
Gazili smo godine kao lišće blatno.
U nama su samovale sve samoće svijeta,
Samo je srce kucalo kao sata klatno.
Pupala su jutra, cvjetali su dani,
A plodile uvijek samo su se noći.
U našim je venama zapisano bilo,
Kako će ljubav i u naš život doći.
Ogoljeni, sjetni, čekali smo dugo,
Godine života sporo su nam tekle.
A kad smo se pronašli, sve se ubrzalo
I bare su postale razuzdane rijeke.
Pa sad puni sreće, zajedno brodimo,.
U svakome trenu uživati znamo.
Ovoj našoj ljubavi sve smo podredili,
Još je pečat sreće nedostajao samo.
I njega smo stavili, konačno zauvijek,
I sad naša lica obasjava radost.
Život nam je vratio što je dugovao,
Ali, na žalost, ne može nam vratiti mladost.
Volim te gledati u jutrima rosnim,
Dok mi se mazno budiš u krilu.
Dodirivati svaku crtu tvog lica,
Osjećajući kožu meku kao svilu.
Najljepša su ta naša zajednička buđenja,
Miris kave što se izvija i osjeća u zraku.
Oči sjedinjene, ruke spletene u neraskidivost,
I sunčev sjaj što kroz prozor prodire u traku.
A ti se smiješ, ljubiš me, dodirom me pališ,
U mojim venama krv već počinje da vrije.
I znam da ću opet biti krštena strašću tvojom,
Dok me žar žudnje i ljubavi u isto vrijeme grije.
Tvoja sam želja, tvoja ljubav, tvoje svanuće,
I zvijezda prva što se na nebu javi noću.
Tvoja sam Boginja svakog narednog dana,
A ti moj Vladar kojeg jedino i zauvijek hoću.
Stopimo se u jedno, vinimo do nebesa,
Bezgranična i bezgriješna je ljubav ova.
Uronjeni jedno u drugo, u kovitlacu strasti,
Mi smo duše i tijela satkani od slatkih snova.
Izrastao si iz mjesečine sjajne,
Uvio me u koprenu svojih niti,
Na izvoru strasti zastao si sretan
I požudno stao slatki nektar piti.
Užitak je bio potpun i nezaboravan,
Drhtajima svojim to si mi i rekao.
Znam da si u trenu osjetio ponos,
Jer si taj trenutak tako dugo čekao.
Do zvijezda smo letjeli, i padali natrag,
U mekoću tijela, u klupko uvijeni.
I ponovo žudili za toplim sjedinjenjem,
Sladostrašću svojom oboje sljubljeni.
Mi smo taj vrhunac, dalje više nema,
Nebesa su se pred nama nijemo otvorila.
Uzdasima svojim zarobili smo vrijeme
I pred nama se poljana snova stvorila.
Topli, zaneseni, uzdrhtalih tijela,
Tražili smo da nas ovjenča zvijezda sjaj.
Na poljani mekoj, na valovima strasti,
Mi smo bili ljubav što nema svoj kraj.
U paperjaste snove sam utonula noćas,
Nakon što sam tuge u sivilo dana izbacila.
I opušteno, smireno, o nama razmišljala,
A sve grubosti i patnju od sebe odbacila.
Do sada Ti i Ja , sada samo zajedno - Mi
Hrabro idemo u budućnost, što li nas čeka?
Hoće li izdržati ljubav sve kušnje pred sobom,
Hoće li nas uspiješno nositi ova životna rijeka?
Sigurni smo, dovoljno zreli, u nama ima vjere,
Snagu smo skupljali u našim danima tuge.
Sad, kad smo sve prebrodili, konačno zajedno,
Idemo u susret prekrasnim bojama duge.
Pod njenin lukom, satkani od svih boja
Neka i naši snovi postanu prelijepa stvarnost.
Mi smo se morali pronaći, mi i jesmo jedno
I ova naša ljubav je najljepša realnost.
Jutro će donijeti olakšanje, sigurnost i spoznaju,
Neće mi moći pokvariti ništa ovi sivi oblaci.
U našim htijenjima i životima nova je zora zablistala,
I u zajednički život krenuli su uporedni koraci.
Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti od srca čestitam
njihov praznik, Ramazanski Bajram, uz tradicionalni pozdrav
Tragom noći, s tobom, istina je došla,
U meni si probudio osjećaje nove.
Mislila sam, nikad više neću voljeti,
Nikad više neću dosanjati snove.
A ti si došao, sa osmijehom vedrim,
Pružio mi ruku, zagrljaj i rame.
Moje srce znalo je da će te zavoljet
I da ćeš me izvući iz životne tame.
Ti si moja svjetlost, Sunce mog života,
Najljepši poklon što mi život nudi.
Ti si ono biće, što sam uvijek čekala,
Da mi srce iz sna dubokog probudi.
I sada si ovdje, pored mene stojiš,
I bit će još noći, lijepih, poput ove.
Tako sam sretna što zaista postojiš
I što si mi ostvario najskrivenije snove.
Osmijeh si mi sinoć vratio na lice,
Sve si mi rekao pogledom svojim.
Uvijek si stajao negdje sa strane,
A ja sam te zvala anđelom svojim.
Zauzimao si posebno mjesto u mome srcu,
Pažljivo sam slušala i slijedila sve upute tvoje.
Ti, tako topao, nježan, drag, čuvao si me
I sinoć natjerao da ponovo zadrhti srce moje.
Nevažno mi je što će drugi reći o svemu,
Uvijek si bio uz mene, kad mi je teško bilo.
Znao si za svaku moju tugu, radost i sjetu
I uvijek si me znao uzeti nježno u svoje krilo.
Tješio si me, snagu mi davao, uz mene bio,
Tvoja ruka je uvijek bila u blizini, spemna.
A ja sam mislila, samo me prijateljem smatraš
I što bih ja mogla od tebe tražiti, kao žena.
Priznao si mi, priznat ću i ja tebi, značiš mi puno,
Neka se razvija, raste, neka sve kaže vrijeme.
Pružam ti ruku, idemo zajedno, u budućnost,
Ne znamo što nas čeka, ali sam ja uz tebe i ti uz mene.
Dostojanstveno sam te ispratila iz mog života,
Sad hvatam neke nove niti svoga postojanja.
Pletem ih, skupljam, prvi put samostalno
I veselim se koracima uspješnog opstajanja..
Ne dozvoljavam sjenkama prošlosti da priđu,
Ne želim više nikada drhtati u strahu i samoći.
Tvoji dolasci i odlasci su me potpuno srušili
I uništile su me duge i neprospavane noći.
Shvati, nismo mogli ostati više zajedno,
Isuviše se toga ispriječilo među nama.
Nisam željala biti ranjavana iz dana u dan,
Radije sam odlučila ostati zauvijek sama.
Nisam te krala od nikoga, od kog nisam smjela,
Dijelila sam te sa obvezama i ženama svakakvog soja.
Svaka je letjela u tvoje krilo, imala te više od mene,
A samo sam se ja javno nazivala ljubljena i tvoja.
Mene si imao pored sebe, pokazivao me svima,
Govorio kako sam tvoja jedina prava prilika.
Ja sam bila pokriće za sve tvoje ludosti i igre,
I uvijek te izvlačila iz svih mogućih neprilika.
Trebao ti je netko na koga možeš uvijek računati,
Netko tko bi te uvijek idealnim opisivao.
Bila sam pogodna za to, stalno u tvojoj sjeni,
Dok bi se ti bahato oko sebe razmahivao.
Ne želim više glumiti tvoga anđela čuvara,
Uvijek sam te štitila, iako si mi odavno slomio krila.
Sad traži neku drugu, mene si izgubio,
Dovoljno dugo sam tvoja marioneta bila.
Draga prijatelji, ispričavam se što vas možda neću stići sve
posjetiti i dati vam komentare na vaše postove. Jutros sam
bila malo "izbačena iz takta", nevezano za vas,eto, i meni se to
može dogoditi, ali vratila sam sebe sebi i svakako ću vam se
javiti kad stignem.
Mojim zorama se ponovo radujem,
Konačno slobodna, neovisna o tebi.
Smogla sam snage, učinila taj korak,
Pa se zadovoljna divim samoj sebi.
Nisi me zaslužio, znala sam to odavno,
Ali sam vjerovala kako će možda biti bolje.
A ti se ni potrudio nisi da mi pomogneš,
Niti malo nisi pokazao svoje dobre volje.
I sad se ljutiš, ne vjeruješ da sam otišla,
Ne možeš shvatiti da sam rekla "dosta".
Nisi naučio da bez tebe išta učinim sama,
Pa si u muci, jer bez najvrijednijeg osta.
Znam, uvijek je tako, zaboli u tom trenutku,
Kad nas napusti, u životu važan i vjeran, netko.
A ti si izgubio oslonac, prijatelja, ljubav i ženu,
Nešto što se u životu pronađe vrlo rijetko.
Nisi me znao cijeniti, mislio si, zauvijek sam tvoja,
I bila bih, da nisi učinio ovu zadnju glupost.
Tada je čaša bila potpuno prelivena, odluka pala,
I ja sam pokazala svoju snagu, volju i odlučnost.
Sad me zoveš, žao ti je, moliš za oproštaj,
Jer sam ti toliko puta opraštala i vjerovala.
Ovaj put je gotovo, pomiri se s time zauvijek,
Predstava je završena, zavjesa je pala....
Ne pitaj me, sigurno ti neću ništa reći,
Ovaj put ću slijediti tvoj zakon šutnje.
Proći ću mirno pored tebe, bez riječi,
Ne nerviraj se, nema nikakve ljutnje.
To sam ja, nekad jedino i samo tvoja,
I nema razloga da se sad odjednom čudiš.
Imao si me, ali me nisi znao zadržati,
Jednostavno, nisi želio da se malo potrudiš.
Dovoljno je bilo što sam patila u samoći,
Previše je bilo tužnih, neprospavanih noći.
Ako misliš da si jedini za mene na ovome svijetu,
Pokazat ću ti, u moj će život netko puno bolji doći.
I bit će iskreniji, sigurna sam, daleko bolji od tebe.
Neće mi pričati slatkorječive priče, naivne i lažne,
Neće me odbaciti kad mu više ne budem trebala
I neće me podsjećati na neke stvari, potpuno nevažne.
I ako misliš kako ću u njemu tražiti tebe, varaš se,
Tvoje je vrijeme prošlo, ugasio se ljubavi žar.
Mogao si uživati, držala sam te kao kap vode na dlanu,
A ti si mi, umjesto ljubavi, samo bol i tugu ponudio na dar.
Ja idem dalje, u meni još ima ljubavi i snova,
Nije me pregazilo vrijeme, ja još umijem da volim.
Ti si me izgubio, shvati to i pomiri se s time,
Ne smatraj me više igračkom i predmetom svojim.
Konačno je sve završeno, ne igraš više u mome filmu,
Doći će netko novi, tko se iskreno daje i zna da voli.
Koga neću morati dijelit sa stotinu obveza i žena,
I koji neće dozvoliti da me ikad više ljubav zaboli.
Zora je navijestila početak dana,
Zvono nad gradom razbija tišinu.
Tražim trag povjerenja, iskru razuma
I pronalazim samo poražavajuću istinu.
Postojiš u pjesmi, u snovima mojim,
Daleko od zbilje, od stvarnosti ove.
Ti si sjena, zarobljena u mome srcu
I neuzvraćena ljubav tvojim se imenom zove.
Na tvojim dlanovima cvjetaju nepostojanja,
Ti si sidrište svih nedosanjanih misli i snova,
U tvojim pričama ni bajke ne završavaju sretno,
Jedino što posjeduješ, srce je prepuna otrova..
Zašto te volim, ponekad se i sama pitam,
Što me to tako privuklo i vezalo za tebe?
Čime si zaslužio moje srce i dušu moju
I zbog čega sam ti poklonila, potpuno, cijelu sebe?
Ne žalim ni malo, samo bih htjela jedno znati,
Jesi li ikada osjetio kako boli ljubav neuzvraćena?
Ona, sto tišti, mori, zbog koje se pati i plače,
Ista onakva, kakva je meni s tobom dosuđena.
Noć u kojoj se gube moji koraci,
Kao odjek duše što vječno pati.
Mojim mislima prolaze slike davne sreće,
Dok, sjajem svojim, mjesec me u stopu prati.
Moj vječiti prijatelj, moj jedini saveznik,
Zna kad treba svijetliti, a kad da se skrije.
Sad me osnažio svojom svjetlošću,
Kao sto druge, danju, životno sunce grije.
Meni je dan tuga, patnja i bol prevelika,
U mojim venama caruju noć i tama.
Kad oči vlažne stvaraju bisere na licu,
Puštam ih slobodno neka se vide, jer sam sama.
Jedino kad mi ti dođes, u mojim snovima,
Tada sam sretna, mogu zagrliti svijet.
Ono što drugi dobijaju u stvarnosti,
Meni je, u snu tek, darovan božanski let.
Noć - moja prijateljica, mjesec - pratilac,
Zvijezde što nebom osuto trepere.
Kada si izašao svjesno iz moga života,
U meni se ugasio osjećaj nade i vjere.
Draga Safiris, hvala ti na ovoj prekrasnoj pjesmi,
rođendanskom poklonu, željela sam da je imam i kod sebe.
Hvala ti, od srca....
Pjesma za Mirisnu Dunju
Cvjetni miris stihova tvojih ...
Uvijek navrati do riječi mojih ...
I ostavljen je divan ... mirisni trag ...
Duši mojoj radostan i drag ...
Jedrenjak od snova upućujem ka tebi ...
Kako se usamljeno osjećala ne bi ...
Jer Rođendan je svaki nam darovani dan ...
Koji proživimo poletno ... pa čini nam se ...
Da presanjali smo još jedan san...
I tada kapnu nam kapljice od riječi ...
Olakšanje što putuje do srca naših ...
Preko pjesama... stiha što rane nam liječi ...
Ovim putem sve najljepše neka te prati ...
Jer u Duši nosiš Svjetlost ...
Želim ti ... da tvoja Zvijezda sjaji
Kao što do sada u ljubavi je znala sjati...
Ni mjesec mi nije više prijatelj,
Ni zvijezde mi nisu saveznice.
Tijesno mi je,
U carstvu samoće.
Oklop mi je navukla,
Okove teške nabacila
Tišinu i tjeskobu izazvala...
Samoća, željeznom rukom
I noć mrklu steže.
Probudi me, možda sanjam,
Možda će tvoj glas,
Ili miris tvoje kože
Biti sasvim dovoljni.
Ti si moje nadahnuće,
Budi i moje okrijepljenje.
Ljubavi nemoj dati ime,
Daj joj novu dimenziju.
Pobudi klijanje, neka raste,
Neka buja, daj da lista i cvjeta,
Neka se oplodi i sočno neka ti miriše.
Neka ti se ponudi, krepko i zavodljivo,
Poput zrele, i samo tvoje, žute dunje.
Ne treba mi ništa više
Od ovoga što mi nudiš:
More topline, ocean sreće,
Nebo zadovoljstva i radosti.
Kad sam ti otškrinula vrata
Svoje iskrene duše i srca,
Ne znam što si pomislio,
Ali znaš što te dočekalo.
Pa kad se, ponekad, sjetiš,
Kad misli odlutaju uzvodno,
Kad krenu same, prkosno,
Od Nigdje prema Nekome...
Tu neka se zaustave.
Dopusti da ja budem taj Netko.
Pokrij me kišom zagrljaja,
Olujom osjećaja me zakovitlaj,
U trenutak svjetlosti me pretvori...
I pusti me da se odmaram
Na pola puta između sna i vječnosti.
Kad zašutiš, neka traje u meni,
Misao rosom okupana,
Jesen proljećem prozvana,
Da me čuva i štiti od
Svih zala ovog svijeta.
Snagom me svojoj iskuj,
Nježnošću me zarobi
I pusti neka me preplavi čekanje
Onoga, što možda nikad neće doći.
Neka me preplavi, neka me obuzme,
Neka se u čekanje i sama pretvorim.
Ja čekati umijem, ja ne zaboravljam.
Voljeti znam, ali se ne zavaravam.
Za malo pruženog, dvostruko uzvraćam.
Pomiluj me očima,
Poljubi osmijehom.
Drhtajem usana
Reci da sam tvoja.
I neka poljubac ne bude "zbogom",
Nego "čekaj me", do novog susreta.
Obriši maglu što se vuče,
Zavjerenički, sa tišinom.
Jednom kretnjom ukroti zvuk,
Natjeraj Sunce da se smije.
Ti to možeš, ti imas dušu neba
I pogled da obuhvatiš čitav svijet.
Imaš i mene, ostavljenu,
Na vjetrometini života,
Treperavu i sjetnu u isčekivanju.
Istim snovima oboje plovimo, ovdje,
Gdje nam se misli dodirnuše,
A osjećaji jedinstvom sljubiše.
I gdje je toplo, i kad vjetar zavija
I kad magla hladnoćom obavija.
Tu sam tvoja i tu si moj,
Jedna duša, jedno tijelo,
Jedna zajednička misao.
Ti si Vladar mog Sunca,
A ja Boginja tvojih Snova.
Molim te, oslobodi me ovog straha,
Rješenje svega je sada u rukama tvojim.
Reci, da će sve biti isto kao i prije,
Razriješi sve sumnje u mislima mojim.
Uvjeri me da je strah zaista besmislen,
Da ništa neće promijeniti osjećaje u tebi.
Istim putem i dalje nastavljamo zajedno,
Sve ćeš učiniti da netko sve ovo srušio nebi.
Umiri me, sva sam isprepadana i zbunjena,
Svi moji neuspjesi kao da su sad izašli vani.
I vrebaju da me opet dodirnu, smiju mi se,
Čekaju da pogriješim, kad ostanemo sami.
Zagrli me samo, čvrsto me u naručje stisni,
Jedino što želim to je da zauvijek budem tvoja.
Šapni mi nježno i mazno, milujući me po kosi,
Kako je suvišan svaki strah i strepnja moja.
Poznajem dobro taj osjećaj u sebi,
Kad srce u grudima zaigra i skače.
Doći ćeš, donijeti pregršt zagrljaja
I učiniti da te volim i ljubim još jače.
Tvoje riječi ću tada piti sa dragih usana,
Ljubav ću osjetiti u pogledu tvog oka.
Nježnost i drhtaj dat ćeš mi dodirom ruke
I u meni će se pojaviti želja, iskrena i duboka.
I bit ćeš pored mene, konačno, stvaran,
Pa ako zanijemim, nemoj se naljutiti.
Znaš, toliko se toga skupilo da kažem,
Da ću se sigurno negdje zbuniti i zašutiti..
Tad ću ti pričati očima, drhtavim rukama,
Tišinom koju ćeš razumjeti bolje od riječi.
Ti znaš koliko te volim i koliko te trebam
I znaš koliko je teško bilo sve prepreke prijeći.
Skupit ću snagu, pozvati u pomoć samopouzdanje,
Pa toliko sam puta ponavljala sama scenario taj.
Ma razumjet ćeš me sigurno, kao i uvijek do sada,
Znam da ćeš mi pomoći da savladam i strah ovaj.
Uberi me sa stabla života
I onda mi podari svu svoju ljubav.
Nek trajem u tebi dok i ti traješ,
Mirisom tvojih želja te opijam,
Nektarom ljubavi snagu ti vraćam
I strašću te neobuzdano kupam.
I neka traje što duže, ako može,
Neka traje bezgranično,
Neka traje do beskonačnosti,
Do kraja našeg trajanja.
Ako postoji vječnost,
Neka zauvijek pređe tamo.
Uokvirimo se u ram vječnosti.
U rukama tvojim najljepša jutra cvjetaju,
I najljepši snovi se snuju kad si uz mene.
Tada nitko ne može da nas silom razdvoji,
I ne može iz ljubavnog sna da nas prene.
Zadrži me u svom naručju, čvrsto me stegni,
Ruku provuci kroz moju crnu i tebi dragu kosu.
Šapni mi da me voliš, na uho, kako samo ti znaš
I onda se prepustimo najljepšem ljubavnom zanosu.
Oprosti mi, pravila sam greške, ali sam se i pokajala,
I nisi nestao i izgubio u mom srcu svoje mjesto.
Kada bi samo znao da si mi u mislima i koliko mi značiš
I kako se sjetim naših zajedničkih trenutaka,vrlo često.
Dođi, čekam te, sva sam se prepustila želji,
Ti, radosti moja, uvijek si me znao obradovati.
Jedino što želim u ovom trenutku je, prihvati ruke
I pusti nek vrijeme kaže kako ćemo se opet radovati.
Ja to želim, osjećam i znam, u meni sve to ključa,
Silina emocija razlila se po cijelom mom tijelu.
Najveće blago koje imam, duša si moje duše
I potvrdit ću ti sve svoje riječi, sigurno, na djelu.
Samo mi dozvoli, idemo polako, korak po korak,
Idemo odande gdje smo nekada, zbog mene, stali.
Molim te, prihvati moje ruke, uzmi me u zagrljaj,
Ti znaš koliko smo ljubavi uvijek jedno drugom dali.
Ne spominji prošlost, zaboravimo sve što je bilo
Znam, oboje smo pogriješili, ali ja puno više.
Vrati mi osmijeh na lice, strašću me svojom opij
I neka ljubav traje, nemoj da se više nikad izbriše.
Nemoj se truditi čestitati nikakvim poklonom,
Ne razmišljaj što je prikladno za ovaj dan.
Dovoljno je da se sjetiš, da se samo javiš,
I da u stvarnost pretvoriš moj davni san.
Na krilima vjetra, pošalji mi nježne riječi,
Dodire prenesi, u pregrštima, oblacima plavim,
Poljupce mi pošalji u košari, umjesto cviječa,
Znaš, da i samo uz dio tebe, ja najljepše slavim.
Pa i kad si daleko, kad znam da te nema,
Ali mislima svojim boraviš uz mene.
Na srce što lupa prislonit ću sliku
I bit će kao da si bio kraj voljene žene.
Nemoj razmišljati čime da me obraduješ,
Dovoljno si danas za mene učinio.
Nitko drugi ne bi preko svega prešao,
A ti si mi, uz sve to, i radost pričinio.
Hvala ti za razumjevanje, i za opraštanja,
Iako problemi okupiraju stalno i život tvoj.
Meni je dovoljno što se sjetiš i misliš na mene
I najljepši je to poklon za rođendan moj.
Hvala vam od srca na rođendanskim čestitkama, sretna
sam što postojite. Evo, ovo je link na foruma na kojem
se pojavljujem sa svojim pjesmama, i tu su mi dragi ljudi,
prijatelji poput vas, čestitali....Otvorili su topic,
"Sretan rođendan Dahlia", jer se tamo pojavljujem sa
nickom Dahlia.
Noćas se mjesec nad moje lice nadvirio
Da pogleda spavam li, ili sam u suzama.
Još jedna noć samoće, sa tobom u mislima,
Papir, olovka i ja sa svojim muzama.
Evo, još jedna pjesma o tebi nastaje,
Tebi, dalekom, toplom i tako dragom.
Da mi je samo jedan tren uz tebe biti,
Da mi je koraknuti onim tvojim tragom.
Pa da mogu reći, dodirnula sam stvarnost,
Isti su nam puti našeg sjedinjena bili.
Istim stopama koračali smo zajedno
I nismo se više, konačno, od nikoga krili.
Ali, kako reći, kad je istina drugačija,
Kad svaki dan većom daljinom prijeti.
I onom fizičkom i onom u našim dušama,
Kao da želi za nešto da nam se sveti.
Možda zbog toga jer krademo naše trenutke,
Je li grijeh voljeti cijelim bićem i voljen biti?
Kako ljubiti i nikog uz to ne povrijediti,
Ako znaš, reci , nemojmo se od istine kriti?
Nadam se da će vam se svidjeti fotografija,
design je moj, sama sam ovo uradila....
Danas mi se sjeta navukla na lice,
I suze bi same iz oka da teku.
Hrabrim se, ne dam, imam ja još snage
Da zaustavim ovu nabujalu rijeku.
Podsjeti me zvukom tišine da živiš,
Daleko negdje, gdje misli te vole.
Ne vraćaju se nikada srušeni snovi,
Kad u istom bolu dva srca zabole.
Ne može ni riječ grešku ispraviti,
Za iskupljenje postoje samo djela.
Kad odlučiš zaplovit istom lađom života
Neka ti plovidba bude sigurna,a ne smjela.
Znaš gdje češ me naći, na ušću snova,
Gdje uzalud čekam tvoj dodir u trenu.
Dojedri do mene, sigurnost mi pruži,
Ili zauvijek otiđi, ne ostavljajući ni sjenu..
I da me ne pitaš, morala bih ti istinu reći,
Srce će se iskreno samo od sebe odati.
Da nisi slučajno ušao u moj život i svijet,
Ja bih zaboravila njime uspravno hodati.
Naučio si me da jedan pad ne znači ništa,
Da nijedan poraz nije vrijedan suza i boli.
Što izgubim, nadoknadit ću prstima svojim,
A kad zaigra srce, bit će znak da ponovo voli.
Naučio si me da se i sada od nule može početi,
Da materijalno ne znači zadovoljstvo i sreću.
Ono što prođemo u ružnom, nećemo u lijepom,
I uvijek zaslužujemo još jednu priliku, ljepšu i veću.
Strpljenjem se hraniti, šutnjom od urlanja braniti,
I uvijek biti veseo i nasmijan, čak i onda, kad tišti,
Ne pokazati patnju, strah, bol, niti pogođenost
I pjevati veselo, makar bi srce najradije da vrišti.
Ništa riječima ne obećavaš, djelima svojim pričaš,
Da me nečim impresioniraš ni najmanje se ne trudiš.
Ti si takav, ne možeš i ne trebaš biti drugačiji
I sretna sam što mi sebe kao dušu i prijatelja nudiš.
Hvala ti što postojiš, što si tu, pored mene,
Što mi pregršt lijepih misli i želja jutrima šalješ.
Ti znaš, zauzimaš posebno mjesto u mome srcu
I uvijek ćeš u meni biti prisutan, vječno ćeš da traješ.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
