Za nju je potrebno samo dvoje,
Dovoljan je pogled i dodir drag.
Ispružena ruka iskrena, od srca
I smijeh nježan, smirujući i blag.
Ona ili postoji, ili je nikad nije bilo,
Traje vječno, ukoliko je ona prava.
U trenutku zastane tek da podsjeti,
Kako zbog nje srce čežnjom podrhtava.
Kod nje su sve riječi potpuno suvišne,
Ona se ne gradi obećanjima, već samo djelom.
Od povjerenja, poštovanja i uvažavanja,
Ona nas obavija iskrenošću, dušom cijelom.
I kad pomislimo da je otišla, nestala samo,
Vrati se jednom, nenadano u život dođe.
Prava ljubav uvijek traje, ona ne nestaje,
Tek odmara se malo, ali nikad zauvijek ne prođe.
To je ono što osjećam svakog trena u sebi,
Toplina oko srca i treptaj, kad se pojaviš.
Želja da sve što prije prođe, kad si bolestan
I poljubac kojim želim da što prije ozdraviš.
I sve je ono što nas zauvijek spaja,
Osjećaj kad si ovdje, ali i ona daljina.
Trenuci kad se i mislima jednako volimo,
I kad smo oboje jedna zaokružena cjelina.
Ona je i ono što je jedino ostalo u meni,
Kad si bez riječi otišao, onoga dana.
Znam, vratit ćeš se i osjećam je u sebi,
U isto vrijeme je sjajna zvijezda i živa rana.