Noćas se mjesec nad moje lice nadvirio
Da pogleda spavam li, ili sam u suzama.
Još jedna noć samoće, sa tobom u mislima,
Papir, olovka i ja sa svojim muzama.
Evo, još jedna pjesma o tebi nastaje,
Tebi, dalekom, toplom i tako dragom.
Da mi je samo jedan tren uz tebe biti,
Da mi je koraknuti onim tvojim tragom.
Pa da mogu reći, dodirnula sam stvarnost,
Isti su nam puti našeg sjedinjena bili.
Istim stopama koračali smo zajedno
I nismo se više, konačno, od nikoga krili.
Ali, kako reći, kad je istina drugačija,
Kad svaki dan većom daljinom prijeti.
I onom fizičkom i onom u našim dušama,
Kao da želi za nešto da nam se sveti.
Možda zbog toga jer krademo naše trenutke,
Je li grijeh voljeti cijelim bićem i voljen biti?
Kako ljubiti i nikog uz to ne povrijediti,
Ako znaš, reci , nemojmo se od istine kriti?
Nadam se da će vam se svidjeti fotografija,
design je moj, sama sam ovo uradila....