Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
petak,30.06.2006.
Uvijek zajedno
I kad sam sama, uvijek si uz mene,
Osjećam tvoj dodir, tvoje prisustvo i glas.
Ma koliko nas daljina ovako razdvajala,
Ne može uništiti ovaj osjećaj između nas.
Daljinom se samo još više pojačava želja,
Potreba da me nježno uzmeš u svoje krilo,
Tako strasno rukama da me dodiruješ
Da bi sve isto kao i u stvarnosti bilo.
Ne može nama ništa ova razdvojenost,
Mi smo i ovako, da se volimo, pronašli način.
Naša šaputanja i nježni, strasni razgovori,
Ovoj sreći dođu kao desert i poseban začin.
Pa kad nas život ponovo spoji i u stvarnosti,
Kad sva obećanja i razmišljanja u djelo sprovedemo,
Znat ćemo kako smo se ipak iskreno voljeli,
A ne samo željeli da se dobro provedemo.
Tu gdje si mi prvi put rekao da me voliš
Sada me samo zagrli i nježno sebi privuci.
Želim da osjetim drhtaj kao i prvi put,
Kad su pod prstima tvojim iz mene izlazili zvuci.
Želim cijela da ti pripadnem, da ti se predam,
U tvome zagrljaju da udišem miris ljubavi naše.
Jedino ti znaš kako ponekad od prošlosti zadrhtim,
A ti mi pokažeš kako više nema sjena tuge što me plaše.
Samo ti znaš svaki moj drhtaj protumačiti na pravi način,
U tvojim rukama rasplićem najljepše i najtananije snove.
Zar postoji išta na svijetu ljepše, nježnije i ugodnije,
Od mene, tebe, strasnih dodira i sretne ljubavi ove?
Tu gdje sam ti prvi put pripala, u ono naše svitanje,
Pokazi mi sada kako se ništa u nama promijenilo nije.
Voli me, dušo moja, onako kako jedino znaš da voliš,
Kad se jedno srce i jedna duša stvaraju od duše dvije.
Budi samo moj, kao što ću i ja biti samo tvoja,
Naša je ljubav jedinstvena, pod plavetnilom neba.
Uz naše dodire, poglede, drhtaje i toplinu tijela,
Zar postoji nešto što nam u životu više treba?
Jesam li sanjala ili je sve bilo stvarno?
Tvoja je ruka mojim tijelom šetala,
Kroz moju kosu prsti su ti prolazili
I nikakva sjenka idili nije smetala.
Oči su tvoje plovile mojim pogledom
U srcu je slatka čeznja uzdrhtala.
Tvoje usne su palile žar usana mojih,
Koliko te volim, srcem sam ti svojim šaputala.
A ti si uzvraćao svim svojim bićem,
U tvojim očima čitala se ljubav iskrena.
Jesam li, zlato moje, konačno doživjela
Da budem tijelom i dušom jednako voljena?
Poteci mojim tijelom kao rijeka,
Zaklinjem ti se na vječno čekanje
Nasa ljubav je i u čekanju sposobna,
Da traje koliko je i naše trajanje.
Molim te, zagrli me nježno, a snažno,
U tvojim rukama samo mogu biti sigurna.
Nakon svih kalvarija koje sam prošla
Znaš da se osjećam slomljena i umorna.
Tvoja snaga, toplina ruku i tople riječi,
Vraćaju mi samopouzdanje i nadu u bolje.
Samo me zagrli, pokaži mi da me trebaš
Usadi u mene vjeru, da za novi život imam volje.
Uz tebe je sve lakše, čak se i smijem ponovo,
Ne mogu vjerovati da sam ona stara, od prije.
Uz tvoju pomoć, podršku i snagu ljubavi tvoje
I mene će ovo sunce jače, ljepše i bolje da grije.
Hvala ti što si kraj mene, što postojiš,
Prošlosti snažno zatvaram čelična vrata.
Naše vrijeme tek dolazi, ali sam već sada sretna,
Vjerujem u tebe i našu ljubav, vrijedniju od suhog zlata.
Kada bih mogla pretočiti u tebe
Sjaj i radost sretne duše moje,
Bi li silinu emocija moglo izdržati
Drago, toplo i iskreno srce tvoje?
Volim te svom dubinom moga bića,
Svim žarom koji moje tijelo ima.
Poklanjam ti strast i ljubav svoju,
I u stvarnosti, a ne samo u snovima.
Meni tuga više ne može ništa napraviti,
I neka me zaobilazi u širokom luku.
Moji dani od sada su srećom obasjani,
A ne tužni i sivi, sa bolom što se vuku.
Sad imam tebe, radost svojih svitanja,
Tvoju punu podršku, ljubav i snagu.
Ne mogu meni ništa više bol i patnja,
Sad u srcu nosim tebe i tvoju dušu dragu.
Noćas mi treba tvoja blizina i tvoja ljubav,
Zagrli me, molim te, onako kako znaš.
Čvrsto me stegni i ljubi u svom krilu,
Ti si jedini što možeš snagu da mi daš.
Trebam te kao zrak, kao vodu, kao sunce,
Tvoj nježan dodir što drhtaj tjela izaziva.
Miluj me dušo, tako mi prijaju tvoje ruke
I taj osjećaj u nama što se ljubav naziva.
Uznesi me u nebeske visine, daj mi sebe,
Podijelimo svu vatru što tijela nam pali.
Mi smo se morali pronaći na ovom putu sreće
I nema kajanja što smo jedno drugom pripali.
Ovo je ljubav, sva topla, meka i treperava,
Onakva kakvom je opjevaše svi pjesnici.
Volimo se onako, kao što tijela nam govore,
Nas dvoje smo sada sretne ljubavi vjesnici.
Zagrli me čvrsto, nek drhtaj se pojača,
Neka plovimo zajedno na krilima sreće.
Ne dozvoljavam da nam ništa pokvari snove,
Nas dvoje nitko i ništa više rastaviti neće.
Ušao je u moj život gotovo nečujno
Onako poseban, topao, mio i drag.
Zaogrnuo me koprenom svoje ljubavi
I u meni ostavio neizbrisiv trag.
Poklonio mi je zajednička svitanja
I toplinu svoga tijela što plamti i pali.
Plamen strasti je u meni probudio
I pružio mi sve što mi drugi nisu dali.
Poklonio mi se srcem, iskreno i nježno,
Sa njegovih usana ljubav sam pila.
U njegovom naručju nestajala opijena
I u životu njegovom najvoljenija bila.
Prepustila sam mu se, darovala sebe,
Imao je moje srce, dušu i moje tijelo.
Nisam ni bila svjesna jačine emocija,
A već sam mu poklonila svoje biće cijelo.
Volim li ga, ne znam da li je to ljubav,
Nikad je nisam na ovaj način osjetila?
Samo znam da sam svaku svoju misao,
Pa i ovu pjesmu samo njemu posvetila.
Imam srce ogromno i spremno
Da cijelom svijetu ljubav podari.
Nije ono samo zbog tebe stvoreno,
Da bi zbog tebe moralo i da krvari.
Ma tko si ti da se igraš mojim živcima,
Da riječi moje nazivaš udarcima niskim?
Zar šutnju koju si ti prvi uveo u vezu,
Ne smatraš takvim udarcem vrlo bliskim?
Znači ti možeš sve, ja ne smijem ništa,
Čak ne smijem niti slučajno pogriješiti.
Opraštam ti uvijek i onda kad ne bih trebala,
A ti se ne možeš na jednu moju grešku nasmiješiti.
Zašto misliš kako si ti uvijek u pravu,
Zašto si toliko siguran u samog sebe?
Dozvoli jednom da makar nešto kažem,
A da ne smatraš kako je opet usmjereno protiv tebe.
Ne misliš li da kad nastane problem,
O tome trebaju pričati dvoje zrelih ljudi.
A ne samo podići nos i naljutiti se
I još me pitati što tu ima da me čudi.
I prebaciti krivicu uvijek i samo na mene.
Zar misliš da si zaista čist i bezgrješan?
Varaš se, dušo moja, nije ti prvi put
Da si se u vezi pokazao vrlo neuspješan.
"Jesam li sjećanje u kamenu, ili patnja koja se odmara?"
Kad me obuzme tuga, šapnem li ime tvoje, hoće li biti lakše? I pomisao na tebe hoće li
bar malo ublažiti bol? Hoću li uspjeti svoja svitanja gledati nekim drugim, nenatečenim očima?
Hoću lli u odsjaju jutra prepoznati želju tvoju i glas što me zove? Tako želim ispružiti ruku da me dodirneš, da me povedeš nekim starim stazama sreće. Da mi osmijeh vratiš na lice i suzu zaustaviš negdje na pola puta. Da razmak između naših misli nestane zauvijek i da postoji samo jedna misao, ona Naša, o Nama.
Hocu li ikad opet biti ona stara Ja, ona prpošna i vesela, razigrana i nasmijana, ili će i dalje sjene tuge kročiti mojih putem života? Hoće li svjetlost ljubavi zalutati makar na tren i u ovaj svijet i drhtaj hladnoće pretvoriti u drhtaj strasti?
Trebam tvoj dodir, tvoje ruke, tvoj osmijeh. Vrati mi sreću u srce, osmijeh na lice. Vrati me opet meni, kad me budes svojom zvao. Udahni mi ljubav u dušu, razlistaj me, pusti neka moji mirisi zagospodare prostorom i tvojim nosnicama.Ti znaš, moje srce je ogromno, evo, nudim ti ga na dlanu, tvoje je, zašto oklijevaš?
Ni riječi, ni glasa, ni pogleda. Samo moja misao. Ima li me negdje na razmeđu jave i sna, u nekoj skrivenoj misli, u jednom zarobljenom trenutku? Ima li me u ijednoj tvojoj kapilari, zadržanoj slučajno, na trenutak, barem? Jesam li rođena u noći tvojih nemira, ili je sunce zaboravilo jutros ponoviti svoje rađanje, zatečeno na nedjelu? Ima li me negdje bliže sebi i tebi, a dalje od šutnje, od praznine, od beskraja svemira, od patnje?
Ako me nema, zašto ne zeliš da me približiš, zašto i danas samo šutnja, kao zmaj ognjeni, zjapi svugdje oko mene, zašto i oblak zastaje da me pozdravi, makar sa samo nekoliko kapi....a ti ni pogledom, ni riječju, ni glasom....samo svojim vječnim postojanjem u meni....???
Svojim plućima
Samo tebe udišem.
Očima željno
Putujem prostranstvima
Tvog tijela.
Žilama mojim tvoja krv
teče i opija me.
Mislima mojim ploviš,
U jutra nemirna,
Kad me tješi nada
Da još trajemo.
Rječju svojom slučajnom
Hraniš moje srce
Uvijek gladno,
I moje tijelo
uvijek žedno - Tebe.
Kad krenem
da te dodirnem,
Samo prazninu napipam.
A tako te jasno osjećam,
Tako te doživljavam.
Migoljiš iz mojih ruku,
Naviklih na životnu borbu.
Ipak, ne mogu te zaustaviti.
Kako da ti pokažem
Da te volim
Istom jačinom srca svoga,
Istom toplinom duše svoje,
Istim žarom tijela svoga?
Kako da ti objasnim
Da ove ugasle oči
Samo ljubavi tvoje žar
Može ponovo upaliti?
Kako da shvatiš
Da samo zbog tebe postojim
I dišem i sve nevolje podnosim?.
Kako da ti objasnim
Ako to vec nisi
Osjetio i shvatio?
Uberi me rukama svojim,
Uznesi me do svoga srca,
Ugnijezdi me u dušu svoju
I pokloni mi misao svog postojanja.
Učini makar nešto!
Ili me odvedi u vječnost,
Ili se sahrani u snovima mojim,
Da te isplačem gorčinom suza.
Žena sam što razumjeti je uvijek znala,
Cijeli život podredila sam nekom drugom.
I kad bih izvidala rane napravljene od drugih,
Uvijek sam ostajala sama, sa svojom tugom.
I uvijek sam čekala, da se pojavi onaj pravi,
Da mi se preda iskreno, toplo, bez riječi.
I u čekanju mi je prošao tako cijeli život,
Isčekujući tebe i sanjareći o pravoj sreći.
I pojavio si se, ušao u moj život, sasvim tiho.
U grudima sam osjetila treptaj zaljubljene žene.
Zanesena, prepustila sam se tvojim rukama,
I čekala da dođeš iz bijelog svijeta, po mene.
A nisi dolazio, daljina je prepreka bila,
I drugi su problemi okupirali misli tvoje.
I kad sam ti dušu tvoju od rana izliječila,
Izdao si mene i odbacio sve što je bilo moje.
Ne zamjeram ti, valjda si znao što radiš,
Valjda si razmislio prije nego si odluku donio.
Samo se pitam da li ti je ikad palo na pamet,
Jesi li se muški, iskreno i fer prema meni ponio.
Ni malo te ne osuđujem, nisam zlopamtilo.
Niti se želim svetiti zbog nanesene boli.
Dovoljna će ti biti kazna što si ostao bez mene,
I što ćeš gledati drugog koji me, umjesto tebe, voli.
Preemotivna sam jer i jesam samo obična žena,
Ali sam jaka i to ću ti sigurno i potvrditi i dokazati.
Ako si mislio da ću te moliti za povratak, na koljenima,
Varaš se dušo, da nisi u pravu, hrabro ću ti pokazati.
Ja imam svoj ponos, istina ponekad ga pogazim,
Ti nisi vrijedan niti jednog mog trenutka tuge.
Kako da plačem za nekim tko me je bez riječi,
Napustio samo i otišao u zagrljaj neke druge.
Shvatit ćeš jednoga dana, ali bit će ti kasno,
Što nisi cijeniti znao, a imao si pored sebe.
Uzalud ćeš preklinjati, kajati se i tražiti oproštaj,
Više nikad moje mjesto neće biti pored tebe.
Sve sam ti poklonila, sve što je bilo moguće,
Opraštala ti toliko puta i uvijek stvari iste.
Sad je dosta toga, kraj je mom strpljenju,
Želim, konačno, među nama, sve odnose čiste.
Idi i ne vraćaj se više, nisi mi uopće potreban,
Ja i sama umijem dočekati novu i svjetliju zoru.
Pobrini se ti radije za sebe, jer ubrzo ćeš uvidjeti,
Kako ti se život, bez mene, pretvara u pravu moru.
Dragi prijatelji blogeri, nastojat ću vas danas obići i
ostaviti komentar na blogu, ali vjerujte, cijelo jutro mi
je nemoguće otvoriti komentare pojedinih blogova. Ako
se ne javim, nije do mene, ovaj put je tehnika zakazala....
Ne može pjesma danas da pjeva,
Izmiješala se slova, izgubila smisao.
U očima Bogova jutros je pomračenje,
Jer ih kopka i muči jedna loša misao.
Gdje li je kraj mržnji i zlu ljudskom,
Kada je to čovjek izgubio čovječnost?
Čije bitke potomci još uvijek vode,
I do kada će ratnici imenom odlazit u vječnost?
I nema odgovora, i Bogovi ostaše nijemi,
I šuti Božanska država, posramljena cijela.
Ostaje samo jedna istina u čovjeku stvorena,
Svak sam odgovara za svoje postupke i svoja djela.
Ako si pomislio da je jednostavno zaboraviti,
I da je tek tako lako stečene navike odbaciti.
Varaš se, dušo moja, kad moraš to uraditi,
Shvatiš da je nemoguće prošlost iz sebe izbaciti.
Ona je uvijek u srcu, pohranjena negdje duboko,
Zaključana posebnim ključem, u jednom tajnom kutu.
Ona se vraća kad najmane želimo da se vrati,
Ona je uvijek prepreka novoj ljubavi, na putu.
Lažu svi oni kad govore da vrijeme liječi rane,
Ono ih možda samo uspije zaliječiti malo.
Jer prošlost, prokletnica , vreba svoj trenutak,
Znajući kako nam je još do stare ljubavi stalo.
Ne možeš me zaboraviti, jer ne mogu ni ja tebe,
Ponekad bih htjela da se nikada susreli nismo.
Ovako, još uvijek isčekujem tvoje pojavljivanje,
Jer jedno bez drugoga, samo blijede sjene mi smo.
Bili smo dobri prijatelji, dok nije zaiskrila ljubav,
Kažeš kako si mojom toplinom bio tako ponesen.
A ti si riječima, uvjerljivošću, toplinom svoje duše,
Jednostavno me natjerao, da se tobom zanesem.
Istresla sam ti pred noge sve svoje osjećaje,
Sve tajne, tuge, sve snove sam pružila novoj sreći.
I sve si to uzeo i jedno vrijeme bjesomučno koristio,
Da bi mi sada okrenuo leđa bez ijedne popratne riječi.
A i što znači riječ jednog muškarca poput tebe,
Što znače date zakletve i lažna obećanja i snovi?
Preživjet ću , zlato moje, iako neće biti nimalo lako,
Ali ne brini, tvoje će mjesto sigurno zauzeti netko novi.
Koji mi neće pričati jedno, misliti drugo, a raditi treće,
Čiji me postupci i riječi neće na suze natjerati.
Sve ono što sam ti pružila, svu moju ljubav,
Slobodno ponesi sa sobom, neću ti zamjeriti.
I njemu ću pružiti dovoljno mojih osjećaja i nježnosti,
Iskrena duša sve to ponovo obnavlja u samoj sebi.
Ali te molim, nikad se više ne vraćaj u moj život,
I nikad ne traži od mene, da se ponovo vratim tebi.
Ne bih to više niti dopustila, a niti bih mogla.
Kad pukne ljubav bolno zvoni i odjekuje tuga.
Ali kad u život ponovo pustim nekog drugog,
Tada ću biti samo njegova i više ničija druga.
Reci mi,molim te, što još očekuješ od mene?
Sve sam ti poklonila, sebe, cijelo biće svoje.
Zar ti je to nedovoljno i želiš još više,
I zar još nešto moje ima, a da već nije tvoje?
I opet nisi zadovoljan, odmahuješ glavom,
Postavljaš ona nedorečena i mučna pitanja.
Zar ne razumiješ da sam ti poklonila dane svoje,
I da sam tvoja zauvijek, od svitanja do svitanja.
Volim te iskreno, onako kako se voljeti može,
A ti si se povukao, šutiš, na nekoj si distanci.
Poznaješ samo svoje probleme i svoje tuge,
A meni već mirišu nove samoće i neki novi rastanci.
Ako misliš da će ti bez mene biti bolje, slobodno idi,
Ne želim te zadržavati pored sebe ni trenutka više.
Vidim, nervozan si, nisi naučio da preuzimaš obveze,
Tebi treba samo prostora u kojem može da se diše.
Samo idi,neću ti reći ni riječ, dajem ti punu slobodu,
Oslobađam te svih tvojih izgovorenih zakletvi i date riječi.
Ako misliš da ti ne pružam dovoljno sreće i ljubavi,
A ti se mirno,bez dvoumljenja,okreni nekoj drugoj sreći.
Samo te molim, kad jednom odlučiš da odeš,
Neka to onda zauvijek i bez povratka bude.
Kad nešto imaš, navikneš se i ne znaš to cijeniti,
A kad to izgubiš, neka te bol, praznina i samoća ne čude.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
